Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez pompe: naime, zvali su ga mediji da priča o tom događaju, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer bio je to težak period za njega i njegovu obitelj.
Okretište je roman koji se izravno bavi ili bolje reći bori s traumom protagonista koji prolazi kroz ovo iskustvo. Riječ je dakle o autofikcionalnom djelu, Karakaševom dosad najintimnijem tekstu. Iako u romanu nema niti spektakla niti crne kronike, ovaj roman ostavlja bez daha; ogoljen do srži, Okretište je bolno dirljiva posveta životu, preživljavanju.
Za Karakaša je ovo bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički ga je – kako kaže – boljelo svako slovo koje je udario. U snove mu – svjedoči ovaj roman – i danas dolaze preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari, donose svoje oružje, traže da bude oko za oko, zub za zub, traže da riješi ovu nepravdu jer nizašto nije kriv i nikome nije ništa napravio. Da izravna račune, jer da mora odlučiti hoće li biti čovjek pa da mu konobar donosi u birtiji piće na stol ili da bude žaba pa da mu ga ostavlja na podu.
Književnost je za Damira Karakaša oduvijek bila jezik, ne puko opisivanje događaja. Okretište je remek-djelo autora poznatog po sažetom izrazu, bez viškova, i po jeziku u kojem je – u biranim stilskim rješenjima – koncentrirana duboka misao književnosti.
Vrlo dobro
