Početak zrelosti Irene Matijašević je knjiga o pisanju, o ja koje piše, o ja koje se profilira u pismu, o profilaciji koja traje koliko i tekst, čije su granice meke, ali napete, kao površina vode. Bilo da se lirski subjekt ljubavno obraća ili osvrće prema drugom, bilo da raščlanjuje svijet unutra i svijet izvana, bilo da se pod rebrima svog teksta napipava bilo drugih tekstova, imenuju književni sugovornici i dotiče svojim jezikom njihov svijet, ovo pisanje proizlazi uvijek iz srca koje peče i udara, ono je prije svega noćni rad, napuštanje dnevnih gurua, grozničava potraga za vlastitim glasom, za autentičnim ritmom – svima treba biti pjesma stetoskopija, kako stoji u stihu. Jasna je, dakle, terapeutska vrijednost pisanja, gdje jezik rasterećuje i oslobađa od emotivnog razaranja. Pjesme rekonstruiraju krhotine, fragmente događaja, postaju plašt pamćenja, ritmiziran govor, bilješka koju usmjerava njezina poetska funkcija. Čitatelj je pritom priveden, pozvan u prisan odnos, uveden u razgovor, jer ova se poezija ne distancira – bitna čežnja ovog pisma je pozivanje na suučesništvo.
Kao novo
