Napisati didaktičku studiju čija je središnja tema "predavanje" kao akademski oblik poučavanja moglo bi se nekim kolegicama i kolegama učiniti suvišnim, nekima nesuvremenim, dok bi ga drugi pak mogli smatrati smislenim. Imarno li na umu ton koji od šezdesetih godina prevladava u njemačkoj stručnoj literaturi s područja visokoškolske didaktike, prividno se ništa ne čini uzaludnijim od želje da se kultivira tradicionalno predavanje. U teoriji i praksi sveučilišne nastave za stupljena su najrazličitija gledišta. Neke autorice i autori prikazuju taj izlagajući oblik poučavanja kao izraz nedemokratskog ponašanja, kao suptilni oblik vladanja i zastrašivanja. Drugi pak zbog tehničkih novosti, u ovom slučaju medijske revolucije, predavanja drže zastarje lima. Međutim, u predavaonicama je situacija posve drukčija. Predavanja se još uvijek smatraju tipičnim oblikom sveučilišne nastave te ih studenti polaze s odgovarajućim očekivanjima koja se uvijek ne ispunjavaju jer su didaktička kvaliteta i retoričko umijeće predavača vrlo različiti. Većina nastavnika postupa prema uvriježenom mišljenju: tko neku stvar zna, može je i poučavati! "Znati — znači moći poučavati".1 Pritom nailazimo na najrazličitije prakse poučavanja. One se svjesno i nesvjesno primjenjuju da bi predavanjem bilo preneseno znanje, potaknuto razumijevanje i razmišljanje.
Protiv prebrzog obezvrjeđivanja predavanja kao akademskog oblika poučavanja u ovoj se studiji iznose argumenti za zadržavanje pre davanja i njegovo daljnje razvijanje kao didaktičko-retoričke situacije učenja i poučavanja u sveučilišnoj nastavi. Doduše, pokazuju se i nedostaci tog oblika poučavanja, ali se istodobno iznose i prednosti te pokazuju izvedivi oblici predavanja. Pritom treba imati na umu da predavanje moramo didaktički i retorički oblikovati ako želimo da djeluje obrazovno. Tada većina studenata tu situaciju poučavanja i učenja pozdravlja kao oživljavanje podataka, teorija, teza. Uočeno po našanje na predavanjima i studentski odgovori u anketama to jasno pokazuju.
Vrlo dobro
