Search Results for: covjek

O temeljnim pravima čovjeka

Osho proučava Deklaraciju o općim pravima čovjeka koju su stvorili Ujedinjeni narodi, kao odgovor na užase nacističke Njemačke koji su doveli do Drugog svjetskog rata – proglašava ju licemjernim izražajem barbarskog društva. Kada Osho govori o temama društvenog ili političkog značaja, potrebno je očekivati razbijanje ugodnih sustava vjerovanja i samonametnutih uvjerenja koja podržavaju tvrdnju da, kao civilizirana ljudska bića, znamo razlučiti dobro od lošega. Drugima je uvredljivo to što duhovna osoba ulazi u političku i društvenu polemiku. Ali Osho je jedinstven čovjek, a on govori: Ja promatram život u njegovoj cjelovitosti, a ta cjelovita vizija je ono što nazivam duhovnošću. Politika je jedna od tema, matematika je jedna od tema, kao i ljudska prava. Duhovnost nije jedna kategorija; duhovnost znači život u cjelovitosti. Duhovnost znači živjeti život punim plućima… Ja nisam nikakav propovjednik. Ja želim probuditi sve iz njihovog sna. Želim probuditi ljude iz njihovog nesvjesnog života, tako da mogu početi razmišljati za sebe… ljudi će se naljutiti kada ih probudite, ali ja sam sretan s time – jer je to početak njihovog buđenja.

Smrt praznog čovjeka

Poznata je stvar da glumci vole drame i po tome se članovi amaterske kazališne družine iz Caustona ne razlikuju od ostalih. Strastvene ljubavne scene, ljubomorni i hiroviti ispadi, operetne afektacije, sve to vrijedi više od plaće koju ovdje ionako nitko ne prima. U tijeku su posljednje probe za premijeru Amadeusa, a potom užas… Koliko god netko volio realistične izvedbe, mora se priznati da je pravo umorstvo glavnog negativca pred punim kazalištem ipak previše za dobar ukus. Srećom, među gledateljima je viši inspektor Tom Barnaby koji možda nema preveliko znanje o kazališnoj umjetnosti, ali ima dovoljno policijskog znanja da istraži tko je maknuo zaštitnu traku s britve kojom si je Salieri u završnoj sceni tako efektno prerezao vrat.

Do posljednjeg čovjeka

Pearl Zane Grey (Zanesville, 31. siječnja 1872. – Altadena, 23. listopada 1939.) – američki romanopisac Stekao je široku popularnost svojim pustolovnim romanima o svijetu kauboja i Divljeg zapada. Napisao je 50 romana, a mnogi od njih su i ekranizirani. Prvi roman Bety Zane objavio je 1904. godine. No veliku popularnost donio mu je roman Jahači rumene kadulje objavljen 1912. godine. Postao je najprodavaniji roman u SAD-u do tada, prodano je 750.000 primjeraka. Nakon toga, trudio se objaviti otprilike po jedan roman godišnje.

Tri čovjeka u čamcu a o psu da se i ne govori

Krenuli smo da bismo uživali u rijeci četrnaest dana, i četrnaest ćemo dana uživati, pa makar nas to ubilo! – poručuju junaci ovoga humorističkog romana što ga je autor isprva zamislio kao ozbiljan turistički vodič porječjem Temze, ali očito se nije mogao oprijeti svojoj prirođenoj duhovitosti stvorivši tako jedan od najboljih izdanaka krepke britanske humoristike, vrhunski primjer iskričave samoironije kojoj ništa nije sveto. U beskrajno zabavnim rekreacijskim putešestvijama trojice prijatelja (a o psu da se i ne govori), koji su se čamcem zaputili Temzom, pronaći ćemo sve karakteristike humora što od 1889. do danas do suza nasmijava čitatelje širom svijeta i koji se i nadalje razvija, najeksponiranije u jakim izvoznim proizvodima Ujedinjenoga Kraljevstva: TV serijama Mućke; Zvonili ste, milorde; Alo, alo; Crna Guja; Monty Python… Zapravo bi se moglo zaključiti da inteligentan, bezvremenski svježi humor Jeromeova Čamca treba uzeti itekako ozbiljno jer djeluje kao težišna točka britanske humorističke tradicije, na pola puta između komediografa Shakespearea i komedijaša Mr. Beana. Za kraj još jedan citat, još jedna potvrda zašto ovaj vremešni bestseler i dalje zauzima ponajviša mjesta u većini izbora najsmješnijih knjiga svih vremena: Uvijek mi se čini da radim više nego što bi trebalo. Pazite, nemam ja ništa protiv rada. Volim rad. Rad me naprosto fascinira. Mogu sjediti i satima gledati kako ljudi rade. Moderna vremena

Priča pravoga čovjeka

Kada bezimeni glavni junak za četrdeseti rođendan dobije dnevnik i nalivpero od žene i sina, počinje revno zapisivati pojedinosti iz svakodnevice te sva svoja razmišljanja o životu. Vrijeme je poslijedubčekovske normalizacije u Slovačkoj, a on je obični, mali čovjek, pristojno odgojen katolik koji se učlanjuje u partiju i prihvaća baš sve prilike za osobni boljitak. Baš kada mu se na poslu osmjehne sreća i dobije promaknuće, pamet mu pomuti kolegica koja ga mami u izvanbračnu vezu… Priča pravoga čovjeka još je jedna književna poslastica koju nam je pripremio Pavel Vilikovský, etablirani majstor ironije, humora i parodije. Ovoga se puta opredijelio za jedan od najzahtjevnijih žanrova – dnevnički zapis –i briljantno se stisnuo u otužno ograničeni okvir svojega protagonista. Da bi dnevnik djelovao autentično, od autora zahtijeva bezuvjetnu empatiju i poistovjećivanje sa sveukupnim vrijednosnim, jezičnim i misaonim svijetom glavnog junaka. Upravo u tome leži autorov trijumf – Priča pravoga čovjeka uistinu je vrhunski izmiješan koktel lakomislenosti, nepromišljene iskrenosti i nespretnog izražavanja glavnog lika. Problematizirajući poziciju malog čovjeka u širem socijalnom kontekstu i neminovno ispreplitanje osobne i društvene povijesti, Vilikovský je ispisao inteligentno, promišljanjima i duhovitošću protkano štivo.