Oznaka:

Cesta knezova Bribirskih

Ova zbirka kratkih priča prirodni je nastavak prve, nagradom Josip i Ivan Kozarac ovjenčane zbirke Rudnik čvaraka. Autor piše o odrastanju u Šibeniku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na manganskim ulicama rodne Crnice. Izmjenjuju se intimne obiteljske pripovijesti s vizurama najstarijega hrvatskog grada – katedralom sv. Jakova, Poljanom, Goricom – uz neizbježno tematiziranje društvenih i političkih okolnosti u Jugoslaviji. Djed Iviša u stalnom je verbalnom obračunu s doživotnim predsjednikom Titom, baka Kata jedinstvena je pratiteljica svih sportova, a kada povremeno u šibenske kale pristignu i slavonski gosti, događa se niz komičnih situacija.

Zašto sam postao vo

Rad i život u 150 fabrika, život između zaposlenja. Deset država autostopom i peške, bez dinara i pasoša. Go, bos, gladan, po kiši, snegu i suncu. Zatvori, batine i progoni.

Pjesme i drame

Edicija Srpski i hrvatski pisci xx veka, kolo drugo, knjiga 18

Zavjera Asure

Što velik čovjek čini, ostali slijede. (Bhagavadgita) Jan Harisson mladi je mikrobiolog koji radi za švedsku vladu na tajnom projektu s genetskim virusima. Ploveći jahtom iz Šoanjolske prema Dubrovniku, spletom okolnosti otkriva kako je cijeli projekt zapravo paravan. Užasnut, shvaća da se sa smrtonosnim agensima potajice eksperimantiralo na ljudima – beskućnicima diljem Europe. Uvučen u vrtlog laži, izdan i izmanipuliran, proganjan i mučen grizodušjem, Jan Harisson kreće u vlastiti rat. Međutim, ni ne sluti razmjere urote i složenosti monstruoznog plana u pozadini. Pokusi nad beskućnicima samo su uvod u nešto mnogo opskurnije, s dalekosežnijim posljedicama. Panika unutar Europske zajednice, zaoštravanje odnosa s Kinom, špijunske afere, potraga za cjepivom, samo su dio onog s čime se Jan Harisson mora uhvatiti u koštac. Zavjera Asure zanimljiv je roman nadahnut istinitim događajima na temelju kojih je isprepletena fikcija. U maniri vrsnih majstora trilera, Mišo Jović vješto vodi radnju uvlačeći čitatelja kroz napete zaplete, neočekivane i provokativne obrate, potičući ga na promišljanje o narušenim vrijednostima. Nakon hvaljenog prvijenca Neprocjenjiv dar, Riječanin Mišo Jović svojim drugim romanom Zavjera Asure potvrđuje suvereno vladanje žanrom trilera i poznavanje materije o kojoj piše.

Glazbena trilogija (romantrilogija)

Tri romana: Ostavština posljednjeg skladatelja. Posljednja violina Niccoloa Amatija. Virtuozi, muze i striptiz. Nakon neočekivane vijesti o smrti skladatelja Antona Šimeckog njegov sljedbenik i učenik, mladi muzikolog Davor Tušek, pokušava rasvijetliti okolnosti pogibije svog učitelja i duhovnog vođe. U njegovoj ostavštini pronalazi pisma nepoznatoj ženi s kojom se Anton Šimecki dopisivao velik dio svog života a da ju nije nikad upoznao. Davor Tušek kreće u potragu za njom u nadi da će saznati nešto više o tajanstvenom životu i smrti velikoga skladatelja.

Lirski susjed

Mađer, Miroslav Slavko, hrvatski književnik (Hrtkovci, Vojvodina, 1. VII. 1929 – Zagreb, 14. VIII. 2015). Studij jugoslavistike završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1956. Radio kao srednjoškolski profesor u Osijeku i Vinkovcima, ravnatelj vinkovačkoga kazališta, a od 1965. kao urednik-dramaturg na Radio Zagrebu. Nakon smrti brata Slavka, pjesnika, pokraj svojega imena piše i njegovo ime. Prvu pjesničku zbirku Raskršće vjetra objavio je 1955. Formirao se unutar »izgubljene generacije« okupljene 1950-ih oko časopisa Krugovi. Izrazito vezan za zavičaj, u svim zbirkama (Mislim na sunce, 1955; Lenije zelene lenije, 1965; Velika polja, 1974; Pjevat će Slavonija, 1982; Žita zemlje, 1993; Putna glazba, 1996; Jesenja berba, 1999; Kolodvori jave, 2001; Stihovi dugih naslova, 2007; Daleki vlak, 2008., i dr.) obnavlja stalni krug tema mijenjajući tek registar raspoloženja i gledišta prema provinciji, prirodi, selu i djetinjstvu. U izrazu prevladava asocijativno povezivanje riječi i slika, metaforičnost i izrazita ritmičnost. Stihovi su mu uglavnom strofično organizirani, nejednaki, vezani, slobodni ili pak pripadaju tek uvjetno tipu slobodnoga stiha. Iako mu je lirika primarni medij, okušao se i u prozi – od feljtona (Asser Savus, 1978), preko putopisa (Neput, 1989) do autobiografskog romana (Gdje lopoči cvjetaju, 1996) u kojem je na satirično-melankoličan način oživio sliku života 1960-ih u Vinkovcima i Slavoniji. Pisao je i priče za djecu te dramske tekstove (Junaci, 2003). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1998.

Mjestance jedno puno draži : Orsag

Šperanda je rođen u Šibeniku 1939. godine, diplomirao je psihologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te studirao indoeuropsku lingvistiku i indologiju i odslušao postdiplomski studij iz psihologije. Još 1983. godine prekvalificirao se za kuhara, a piše pjesme, prozne tekstove, scenarije, drame… Posljednjih pedesetak godina živi u Zagrebu, gdje je, kako sam kaže, u onom bivšem sistemu privođen, zatvaran i saslušavan proživio mnoge “sretne” trenutke. Uspostavom samostalne Hrvatske dočekao je obustavu pojačanog nadzora, ali tvrdi da je dolaskom Tuđmana na vlast, za kojega je na prvim slobodnim izborima glasao, iskusio “neusporedivo poraznija poniženja od onih komunističkih”. Tragovi tih poniženja više su nego uočljivi i u romansijerskom nizu koji Zagreb afirmira kao grad iznimne literarne inspiracije. Denis Derk Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/kultura/ivo-speranda-svojom-ustedjevinom-objavio-cetiri-romana-255007 – www.vecernji.hr

Vojvoda Ratimir

Mijo Lamot je hrvatski književnik i povjesničar. Bio je dijelom plejade hrvatskih svećenika pripovjedača iz prve polovice 19. stoljeća.

Vruće ljeto

U Kotoru je 28. srpnja 1912. rođen Augustin Stipčević, književnik. Podrijetlom je iz Arbanasa gdje je proveo veći dio djetinjstva. Školovao se u Zadru i Splitu, gdje je završio realnu gimnaziju. Pravni fakultet diplomirao je u Zagrebu. Prije II. svjetskog rata surađivao je u brojnim časopisima i novinama kao što su: Hrvatska revija, Savremenik, Hrvatski tjednik itd. Kasnije je surađivao u listovima Republika, Mogućnosti, Forum, Književnost, Naprijed, Vjesnik i drugima. Osim što je surađivao je u raznim novinama i časopisima neke je i uređivao kao npr. Scenu, Teatar, Republiku itd. Djelovao je u području kulture, poslije rata u Splitu a potom i u Zagrebu. Bio je neko vrijeme i u Ministarstvu prosvjete, te urednik u izdavačkoj tvrtki Zora. U književnosti se javlja prije II. svjetskog rata ekspresionističkom lirikom, a potom realistikom prozom tematski vezanom za Zadar i njegovu okolicu. Objavio je više zbirki pjesama te nekoliko novela i romana. Bavio se podosta i kazališnom kritikom te je 1971. godine objavio djelo Na otvorenoj pozornici. Među inim uredio je i nekoliko antologija. Prvu zbirku pjesama Nemirne vode objavio je 1937., potom dvije godine kasnije i zbirku Mladost u kolima. Umro je 9. ožujka 1999. u Zagrebu.

Četiri čuvara neba

Njegov pogled nije smrtno ozbiljan, on ne osjeća potrebu da prenosi veliku priču o svojoj zemlji, njegova priča je mala, obična i ljudska, u nekom dubljem smislu moguća i bez rata. Za razliku od nekih drugih bosanskih pisaca Marijanović ne pada u tu klopku da pomisli kako se njegovim likovima i zemlji u kojoj žive dogodilo nešto što se inače ne događa i zbog čega bi se sad ostatak svijeta morao slediti u minuti šutnje nad njegovom knjigom. Ničega tu nema komemorativnog i prozivajućeg, Četiri čuvara neba priča je o živome, pa i smiješnome. Knjiga vrijedna čitanja u miru. – Miljenko Jergović

Izlet na Kras

Izlet na Kras mala je epizoda u životu junaka, ali ona savršeno oživljava duh prijelaza stoljeća koji najbolje karakterizira upravo Hans Driesch, znanstvenik, budući filozof i osnivač vitalizma. Sedam tršćanskih dana i noći koje je minuciozno opisao Milan Soklić pohvala je vitalizmu, životu, humoru, erotici, svemu što život čini sretnim čak i u naizgled bezizlaznim situacijama u kakvima su se junaci našli izgubljeni na tršćanskom Krasu.

Kaos

Novoj dramskoj trilogiji Milka Valenta i nešto starijoj znanstveno-popularnoj knjizi Jamesa Gleicka zajednički je naslov, Kaos. Primamljiva je to i podatna riječ, neprijeporno, a kojom ljudi – kao i za romanom, dramom, tragedijom, farsom nerijetko posežu u pokušaju da što točnije odrede ono bitno, razlikovno ili univerzalno svojstvo nekog stanja, neke situacije, nekog (niza) događaja.

Kraj veka

KRAJ JEDNE EPOHE Sa ruba anegdote, katkad nagnuti nad samom provalijom sveta, Pištalovi junaci (‘ti uobličeni delovi ništavila’) pričaju o onim ličnim istinama koje ‘greju krv’. Pripovedaju, zapravo, svaki, o najbitnijim tačkama vlastite emotivnosti. Iza svake povesti, iza kaskadnog niza događajnog, otkriva se emotivnost kao potka celine. Smisao se, tako, otkriva u doživljenom, koje se predstavlja kao najfunda­men­tal­niji sloj stvarnosti. S potpisom autora.