Ponekad nastojimo preživjeti i sačuvati sebe na posve neočekivane načine. Đana, glavna junakinja Sobe na dnu mora, pokušat će se spasiti bijegom na prekooceanski brod koji krstari Karibima. Puna čežnje za slobodom i putovanjima, postat će pomoćnica konobara i zeteći se u neljudskom okruženju u kojem gigantska američka kompanija iskorištava ljude koji dolaze iz nerazvijenih ili ratom unesrećenih zemalja. Iako je u radu na brodu vidjela spas, sad se i tamo mora spašavati, a to radi pišući pisma Tei, prijateljici koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo. Tea nije uspjela preživjeti neprijateljski nastrojen svijet, a Đana radi sve da bi preživjela. U okrutnoj mašineriji najgore verzije kapitalizma u kojoj je jedina vrijednost novac, Đana u pismima Tei spašava svoju krhkost, emotivnost, senzibilnost, kreativnost, ljudskost – sve ono što je dijelila s Teom dok su prijevremeno odrastale u ratom pogođenim Vodicama, po skloništima, po granatiranim plažama i praznim srpskim vikendicama. Jedino u sjećanjima na odnos s Teom Đana pronalazi ljepotu za koju se može grčevito uhvatiti. U svojim pismima rekonstruira izmišljene riječi Teinog Rječnika neoriječenih sadržaja koji svijet naslućuje jezikom poezije, ignorirajući oštre rubove neželjenih iskustava. No pisma upućena prijateljici koje više nema možda ipak ne završavaju u iluziji odnosa koji je toliko snažan da nadilazi smrt, nego puno bliže. Da bismo to saznali, moramo zaroniti u svijet Tomice Šćavine, u njezinu Sobu na dnu mora gdje stanuje moćna književnost koja koketira s poezijom i filozofijom, ali i mnogi odgovori na pitanja koja smo sebi postavljali nastojeći zadržati kurs na pučini vlastitog života.
Roman prevoditeljice i indologinje Ive Gjurkin Lila priča je o odrastanju dvojice prijatelja, ali bildungsroman o samo jednom od njih. Gjurkin se vješto probija kroz njihovo djetinjstvo i mladost, dodirujući važne točke sazrijevanja, da bi progovorila o pronalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva samim sobom putem indijske filozofije o igri. Autoričino je pismo sigurno, kao da je napisala već stotinjak knjiga. Pripovijedanje je odmjereno i precizno, bez manjkova i viškova, uronjeno u društveni kontekst, a opet usredotočeno na bitno i pogođeno kod svake riječi. Autorica također ostvaruje besprijekornu cjelinu, a sve to prožimajući roman bogatom i dubokom indijskom filozofijom što odnos apsoluta i pojedinca, toliko važan za ovaj roman, približava i manje znatiželjnom čitatelju. Iako je riječ o prvijencu, Iva Gjurkin je napisala djelo zavidne kvalitete.
Lopovi i kriminalci deluju u socijalizmu kao određena kategorija ljudi koji su u stalnom sukobu sa moralom i ciljevima društva. Ličnosti ormana nisu gledane iz perspektive onih koji ih gone zbog povrede zakona, nego iz jednog metničkog ugla, koji je estetski opravdaniji i daleko uvjerljiviji,
U Kotoru je 28. srpnja 1912. rođen Augustin Stipčević, književnik. Podrijetlom je iz Arbanasa gdje je proveo veći dio djetinjstva. Školovao se u Zadru i Splitu, gdje je završio realnu gimnaziju. Pravni fakultet diplomirao je u Zagrebu. Prije II. svjetskog rata surađivao je u brojnim časopisima i novinama kao što su: Hrvatska revija, Savremenik, Hrvatski tjednik itd. Kasnije je surađivao u listovima Republika, Mogućnosti, Forum, Književnost, Naprijed, Vjesnik i drugima. Osim što je surađivao je u raznim novinama i časopisima neke je i uređivao kao npr. Scenu, Teatar, Republiku itd. Djelovao je u području kulture, poslije rata u Splitu a potom i u Zagrebu. Bio je neko vrijeme i u Ministarstvu prosvjete, te urednik u izdavačkoj tvrtki Zora. U književnosti se javlja prije II. svjetskog rata ekspresionističkom lirikom, a potom realistikom prozom tematski vezanom za Zadar i njegovu okolicu. Objavio je više zbirki pjesama te nekoliko novela i romana. Bavio se podosta i kazališnom kritikom te je 1971. godine objavio djelo Na otvorenoj pozornici. Među inim uredio je i nekoliko antologija. Prvu zbirku pjesama Nemirne vode objavio je 1937., potom dvije godine kasnije i zbirku Mladost u kolima. Umro je 9. ožujka 1999. u Zagrebu.
Vrtlog evropskih spletki u godini 1415, okrznuvši Hrvatsku, zauvijek će promijeniti živote Veronike Desinić, Fridriha Celjskog i hospitalca Vilima, a plemićki Savez očajnički će nastojati zaštiti svoju, vjekovima čuvanu tajnu.
Noć kakva se samo mogla poželjeti za akciju i noć koja je mogla upropastiti svaki unapred smišljen plan. Ako je gusta magla koja je pritisla veliki grad i slepila se s asfaltom, mogla biti prekrasan saradnik inspektora Redlija, koji se prikradao bandi čivenog Smita Korneja…
Autor neobično zanimljive biografije u burnim vremenima nije mogao zaobići sudbinu ljudi koji se ne bave politikom, ali se ona bavi njima. U želji da se bude svoj, sadržaj opsežne knjige (630 str.) dojmljivo otkriva grijeh koji se na jugoistoku oduvijek plaćao. Posljednji rat samo je dio okvirnog sadržaja, jer dubinska glavna preokupacija uz društvene posebno su obiteljski odnosi u hrvatskoj stvarnosti od pedesetih godina prošlog stoljeća do nakon Oluje, prokomentirao je Rončević. Lijep broj okupljenih Kutinčana iznenadio je spomenuvši da je za tisak pripremio i drugi roman iz zamišljene trilogije. U njemu, čulo se, nije zaobišao ni kutinski kraj, koji autor desetljećima poznaje profesionalno se baveći poslovima organizacije transporta robe.
Dio treći: Dezdemona i vrag
Dio prvi: Marija i zvijer
I druge do sada neispričane priče
Zrno papra u mortadeli naslov je zbirke pripovijedaka Stjepe Martinovića što ju je objavila Udruga Lanterna-Providenca iz Biograda na Moru krajem 2016. godine. Stjepo je dugogodišnji novinar, kolumnist, skladatelj mediteranskih balada, dizajner trzalačkih instrumenata, kantautor, pjesnik, pripovjedač.
Paraskina sreća, Sirota, Udala se.
U umjetnosti nema više mjesta za stvaranje, već jedino za priznanje da postoje aristokratske duše.“ U svjetlu navoda Enrique Villa Matasa, Dora Kinert Bučan razvija pripovijest o Almi, ženi čiji dovršeni život sagledavamo kroz fragmente bilježaka i prepisanih navoda što su u obliku skromne intelektualne ostavštine dopali njenom poznaniku sa zadaćom da ih sredi. Kao što Almu literatura „hrani i odijeva“, tako se i autoričin tekst zaodijeva književnim citatima rekonstruirajući svjetonazor romana, odnosno oblikujući od svjetonazora sâm roman. Pitajući se o mogućnosti i vjerodostojnosti pisanja u vremenu u kojem „nema više mjesta za stvaranje “, Dora Kinert Bučan nalazi načina da navedene fragmente ‘resetira’, prožimajući ih vlastitim čitanjem, i tako uobliči djelo koje se hrani literaturom, bivajući ujedno i sâmo literatura.
