Oznaka:

O čajnicima i ženama

Kao i njezin prethodni roman, Mitohondrijska Eva, O čajnicima i ženama od prve stranice uvlači čitatelja u literarni svijet koji gradi nevjerojatno gustim i na trenutke poetskim rečenicama kojima pripovijeda priču o jednoj obitelji, s posebnim naglaskom na njezinim ženskim članicama. Obitelj je bila u središtu interesa i u njezinoj zbirci priča Slatkiš, duhan, britva i općenito je primjetno kako Mihaela Gašpar ne mijenja svoj kurs pripovijedanja, ali kako se istovremeno nikada ne ponavlja, samo nadograđuje. U trenutku kada priča započinje, a naknadno ćemo saznati kako taj prvi dio pripovijeda Barbara, jedna od sestara, jedna od kćeri, majki, supruga i nećakinja u ovome romanu, sve kao da se već dogodilo. Stanje u kojem se nalazi jedan od četiri ravnopravna pripovjedača ovoga romana rezultat je onoga što se dogodilo u prošlosti, što će se djelomično i fragmentarno rekonstruirati, a što nam govori o propasti jedne obitelji, koja krije svoje male i velike tajne, nesporazume i negativne emocije. Obitelji koja je – nesretna na svoj način! Kroz četiri unutarnja monologa (sestre Barbara i Irma, njihova teta Agata i Barbarin prijatelj Jasen), vješto uklopljena jedan u drugi, tako da tek zajedno čine zaokruženu i smislenu cjelinu, spoznat ćemo međusobne odnose i uzroke propasti jedne ni po čemu posebne, a opet vrlo indikativne obitelji. “Sjećaš se kako smo nekada imale normalne živote?” reći će u jednom trenutku jedna sestra drugoj, premda čitatelj već sluti i zna kako je to samo privid, idealizirana perspektiva kakva je dopuštena djeci. Jer, njihova obitelj uvijek je bila pomalo zakinuta za tu željenu normalnost, mogla je održavati samo njezin privid, iako toga nitko od njih nije bio svjestan. Mihaela Gašpar, vješto i pripovjedački zavodljivo, razotkriva sve ono što je obično tako znalački kamuflirano spuštenim roletama i navučenim zavjesama obiteljskih kuća i stanova, što se odvija u četiri zida iza kojih jedna od primarnih životnih zajednica, obitelj, postaje uzrokom frustracija, boli i propasti njezinih članova.

Talačka kriza

U tekstovima o književnosti, koji su vrlo često literarizirani, ali faktografski zahvaćaju i knjževnopovijesne i teorijske aspekte fenomena (pa tako susrećemo autore kao što su: Sloterdijk, Barthes, Lipovetzky, Vattimo, Agamben, Žižek, Cioran itd.) Čegec često poseže za komparatističkom sintezom, podjednako kada govori o pojedinim autorima i kada situira određene literarne tendencije, odnosno poetičke perspektive.

Dobri dani nasilja

Prva, dugo iščekivana zbirka priča Ružice Aščić, Dobri dani nasilja, donosi 23 kratke priče za dugo sjećanje. Teško je ove priče usporediti s bilo čime u domaćoj književnosti, kao neku dalju rođaku iz inozemstva mogli bismo istaknuti Flannery O’Connor i njezino poniranje u dno ljudske duše. Priče Ružice Aščić se bave svakodnevnim Zlom i vjernim mu pratiteljem Nasiljem, a samo iznimno i Nepravdom, ali na vrlo nesvakodnevan način. Zlo pronalaze u ljudskim zakutcima, u svojevrsnom naturalizmu duše koji, pomalo distancirano, bilježe.

Laki pogon

Mensur Halilović je izniman: magistar mašinstva pred penzijom, ali u dobroj kondiciji, adaptabilan i samopouzdan čovjek koji se osobno dobro nosi s kapitalizmom. Već i po takvom bi portretiranju bio rijedak lik naših književnosti, ali ne bi bio čitatelju blizak, jer je savršen i uspješan. Ne bi ni Nihad Hasanović bio izniman pisac da nije u Mensura zakopao tajnu koja ga muči i time mu dao ljudsku dimenziju i dubinu. Mensuru se, naime, u Uni utopio sin Fuad, kajakaš, no možda je gore od toga što ga nikako otac nije uspijevao razumjeti za njegova života. Svaki roditelj se nužno osjeća sudionikom u sudbinama svoje djece.

Osvetinje

Osvetinje su Amiru Alagiću prvi roman, što se ne bi reklo po težini teme, staloženosti izlaganja i umijeću pisanja. Spletovi Alagićevih rečenica podižu vještinu pripovijedanja na iznimnu razinu, približavajući čitatelje likovima toliko da svaki od njih prerasta roman – jer za autora ne postoji ništa toliko sitno da u tome ne bi mogao otkriti beskonačno. Nažalost, ljudi iz tog primorskog gradića u svojoj su unutarnjoj neizmjernosti posvećeni jedino osveti, oni su poput kuća koje dugo propadaju i naglo se uruše, poput zemlje koja se oko njih urušila u rat. Svjesni da srljaju u užasnu vječnost, odlučili su sve paklene muke isprobati za života. (Boris Beck)

Srebrni upaljač

Akcijski roman iz Narodnooslobodilačke borbe, u u kome je prikazana borba jedne grupe ilegalaca na Rijeci protiv Gestapoa.

Mlado meso

Ljubav za novac na ulicama Hollywooda

Tek braća

Roman o bratskoj ljubavi i mržnji.Ivan Ptičica, tek zaređeni svećenik, stjecajem okolnosti dospjeva među uskoke, dok u isto vrijeme njegova brata Josipa, još nedorasla dječaka, zarobljavaju Turci i on prihvaća Islam. Prigodom jednopg upada uskoka na tursko područje u zaleđu Snja, braća s enakon mnogih godina opet susreću, ali sada kao nepomirljivi neprijatelji, različitog svjetonazora… Milan Krmpotić jedan je od najplodnijih suvremenih senjskih književnika. Nizu njegovih pjesničkih zbirki, djela za djecu i proznih radova pridružuje se i roman Tek braća. U tom je djelu na širokoj povijesnoj osnovici obradio problem ljubavi i mržnje u okviru sukoba vjera i ideologija u razdoblju uskočkih borbi s Turcima i Mlečanima. Radnja je ovoga djela najviše vezana uz Senj, ali opisujući uskočki život, Krmpotić se kreće širokim prostorima uskočkih pohoda duboko do Istarskog poluotoka s jedne strane pa sve do Šibenika i Trogira s druge strane. U središtu je njegove literarne preokupacije sukob dvojice braće, Ivana i poturčenog Josipa, odnosno Jusufa, koji je zarobljen u borbama s Turcima i zatvoren u Senju u tamnicu, i Ivana, starog i iskušanog uskočkog borca, koji se lomi između mržnje i ljubavi i dileme: što je veći grijeh: ljubiti brata i kad je krivovjcrac ili mrziti krivovjerca, boriti se protiv njega i kažnjavati i kad je on rođeni brat. Taj sukob braće i vjera i pitanje što je zapravo izdaja i što je veći grijeh – ubiti brata krivovjerca ili ga spasiti iako je krivovjcrac – crvena je nit Krmpotićeva pripovijedanja, koje široko zahvaća ljude i prilike s kraja 16. i početka 17. stoljeća, ali se na toj širokoj povijesnoj slici čvrsto drži i glavne okosnice, podređujući joj i okvir i detalje. – Zlata Derossi

Godina ljubavi

Dramski tekst. Proljetno jutro, Ljetno podne, Jesenje veče, Zimska noć

Kap krvi s lovorova lista

Novih dvanaest mediteranskih storija iz pera Stjepa Martinovića – književnih slika južnodalmatinskoga, dubrovačkog i konavoskog podneblja, vremenski protegnutih od antike do 21. stoljeća – nose osebujan zajednički nazivnik: iskustveno-vrijednosni i mentalitetski ambijent u kojem njihovi protagonisti žive svoje neponovljive i, u isti mah, arhetipske živote. Bilo da je riječ o propovjedniku trihotomije – hereze što, političkom manipulacijom, postaje ideologijom posljednje pobune Ilira protiv rimske vlasti u Dalmaciji – ili emigrantu iz druge polovice 20. stoljeća, njihov je sudbinski kod zajednički: riječ je o usudu koji istodobno nadahnjuje i fatalistički usmjerava, sputava svojim nepremostivim međama i oslobađa kreaciju kao odgovor na nevolju, prokletstvo, smrt samu… Stoga su Martinovićeve priče – koliko god im jezik i stil bili namjerno prilagođeni auri vremena u kojem se zbivaju – besprijekorno moderne, itekako čitljive u suvremenom kontekstu dilema pojedinaca i zajednica u svijetu posijanu ultimativnim kušnjama. U ime nas današnjih, a ne zaboravljenih sudionika kontroverznih zbivanja u dalekomu 17. stoljeću, njegov gospar Domenico Sorgo – razočaran neuspjelim hodočašćem u Santiago de Compostela – priznaje: „… kao da me Bog kaznio što sam se bahatio… otišao onamo kamo me On nije slao, preuzevši misiju u koju me On nije uputio. Nikakva ganuća, ni najmanjeg drhtaja u biću… kao da sam, poput jedva zainteresirana namjernika, zašao u hram nekakve posve mi strane vjere, a ne u svetište što mi se… godinama dok sam o njemu razmišljao i ne sluteći da će se jednom stvoriti razlozi da budem morao onamo… činilo poput točke u kojoj jadno ovozemaljsko čeljade obasjava svjetlost vrhunaravne istine, gdje se na hodočasnika slijeva slap spoznaje, gdje mu Svevišnji pruža prst kao Adamu na Michelangelovoj fresci Stvaranje čovjeka…“ Ovih dvanaest storija hommage su upravo Vječnom Mediterancu, homo prudensu i homo ludensu, tvorcu posve osebujne priče posve osobita dijela univerzuma, koji redovito ostaje bez orijentira u svijetu što ga sâm stvara od pradavnog praskozorja svoje civilizacije.