De Céspedes, Alba, talijanska književnica kubanskog podrijetla (Rim, 11. III. 1911 – Pariz, 14. XI. 1997). Usredotočuje se na psihološku analizu širokog raspona ženskih likova u romanima: Nikomu nema povratka (Nessuno torna indietro, 1938), S njezine strane (Dalla parte di lei, 1949), Zabranjena bilježnica (Quaderno proibito, 1952), Velika lutka (La bambolona, 1967), U mraku noći (Nel buio della notte, 1976), Grizodušje (Il rimorso, 1978).
Pisma s ratišta, istražnog zatvora i s robije. Naslovnicu izradio Edo Murtić.
Izbor iz vijetnamske poezije. Redakcijski odbor: Roksanda Njeguš, Danilo Kiš i Radonja Vešović.
Životopis slavnog tenora napisala njegova supruga Dorothy Carusu.
Crteži Aleksandar S. Puškin.
Prodavnice cimetove boje, Sanatorijum pod klepsidrom, Kometa. I takozvani klasični realistički roman često je operisao sa fantastikom, ali je po njegovim zakonima ta fantastika zahtevala motivaciju. Kod Šulca, međutim, nema tog balasta. Njegova maštanja i fantazija podležu istim zahtevima i zakonima, kao i realni događaji ili ličnosti, oni u priči žive istim umetničkim životom. Otac, prodavnica, grad, fantastična vožnja fijakerom, sakupljanje palih zvezda, tobožnje dinastičke intrige i borbe, očeve transformacije u kondora, bubašvabu, škorpiona – sve se to upravlja prema jednim istim zakonima. Materija se skuplja i širi, vreme se izdužuje ili skuplja, događaji teku u vremenu ili van njega, u celoj toj jedinstvenoj viziji stvarnosti ne postoje nikakvi objektivni zakoni realnosti. Ta stvarnost viđena okom deteta u Šulcovom delu tek biva otkrivena, spoznata i – stavljena u okvire mita, stvorenog dečjom maštom.
Drama u tri čina.
Bilingvalno izdanje.
Teta Julia i piskaralo jedan je od romana koji su obilježili hispanoameričku književnost druge polovice 20. stoljeća. U ovoj proznoj komediji iz 1977. Mario Vargas Llosa pribjegava tehnici kontrapunkta, paradoksu i satiri, te britko i duhovito proučava stvaralačke potencijale suvremenoga književnog stvaralaštva u srazu s najamničkom spisateljskom svagdašnjicom. Vargas Llosa izmješta klasični inicijacijski roman — kojemu književni kanoni tradicionalno nameću visoki stil — i farsično ga uparuje s kontekstom jednoga trivijalnog žanra i “novog” medija. Tako polovicu priče tvori autobiografska pripovijest mladog i nadobudnog autora Marita Varguitasa koji se zaljubljuje u zamamnu raspuštenicu tetu Juliu. Maritova književna i ljubavna postignuća tvore opreku nestalnoj sreći Pedra Camacha, protagonista druge polovice priče, predanog autora radijskih sapunica koji je pao na niske grane. Glad autorske uživljenosti i tržišno uvjetovani kaos žongliranja s deset različitih pripovjednih niti Camacha tjeraju u ludilo koje probija branu između različitih fikcionalnih sustava, između fikcije i života, između mjetnosti i konfekcije. Vargas Llosa prede autobiografsku parabolu o identitetu, ali svjesno gradi otklon od životopisa i spomenspisa te nam naposljetku nudi portret umjetnika u mladosti provučen kroz filtar strasti pisanja. Mario Vargas Llosa rođen je 1936. godine u gradu Arequipa u Peruu. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu, gdje završava formalno obrazovanje Filozofski i Pravni fakultet. Ne nailazi na potporu obitelji u svome profesionalnome, pa ni u privatnom izboru, te je prisiljen obavljati niz poslova da bi sebi i obitelji omogućio preživljavanje. Godine 1959. odlazi u Španjolsku na doktorat na Komplutsko sveučilište u Madridu, a nakon stjecanja titule doktora znanosti nastanjuje se u Parizu. Počinje objavljivati priče, a 1964. vraća se u Peru, razvodi od prve supruge i odlazi na terensko etnografsko istraživanje u prašumu, gdje prikuplja građu o Amazoni i amazonskim narodima. Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana (npr. Grad i psi, 1963.; Zelena kuća, 1966.; Razgovor u katedrali, 1969.; Pripovjedač priča, 1987.; Pohvala pomajci, 1988.; Lituma u Andama, 1993.; Don Rigobertove bilježnice, 1997.; Jarčevo slavlje, 2000.; Raj iza drugog ugla, 2003.), brojna esejistička (npr. García Márquez: povijest deicida, 1971.; Između Sartrea i Camusa, 1981.) i autobiografska djela, pripovijesti i priče (Izazov, 1957.; Poglavari, 1959.), drame (Bijeg Inke, 1952.). Romanopisac i esejist, jedan je od najznamenitijih pripadnika hispanoameričkog booma. Dobitnik je mnogih književnih priznanja među kojima se ističu nagrade Príncipe de Asturias (1986.), Miguel de Cervantes (1994.) te PEN/Nabokov (2002.). Nobelovu nagradu za književnost primio je 2010. godine.
