Teta Julia i piskaralo

Teta Julia i piskaralo jedan je od romana koji su obilježili hispanoameričku književnost druge polovice 20. stoljeća. U ovoj proznoj komediji iz 1977. Mario Vargas Llosa pribjegava tehnici kontrapunkta, paradoksu i satiri, te britko i duhovito proučava stvaralačke potencijale suvremenoga književnog stvaralaštva u srazu s najamničkom spisateljskom svagdašnjicom. Vargas Llosa izmješta klasični inicijacijski roman — kojemu književni kanoni tradicionalno nameću visoki stil — i farsično ga uparuje s kontekstom jednoga trivijalnog žanra i “novog” medija. Tako polovicu priče tvori autobiografska pripovijest mladog i nadobudnog autora Marita Varguitasa koji se zaljubljuje u zamamnu raspuštenicu tetu Juliu. Maritova književna i ljubavna postignuća tvore opreku nestalnoj sreći Pedra Camacha, protagonista druge polovice priče, predanog autora radijskih sapunica koji je pao na niske grane. Glad autorske uživljenosti i tržišno uvjetovani kaos žongliranja s deset različitih pripovjednih niti Camacha tjeraju u ludilo koje probija branu između različitih fikcionalnih sustava, između fikcije i života, između mjetnosti i konfekcije. Vargas Llosa prede autobiografsku parabolu o identitetu, ali svjesno gradi otklon od životopisa i spomenspisa te nam naposljetku nudi portret umjetnika u mladosti provučen kroz filtar strasti pisanja. Mario Vargas Llosa rođen je 1936. godine u gradu Arequipa u Peruu. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu, gdje završava formalno obrazovanje Filozofski i Pravni fakultet. Ne nailazi na potporu obitelji u svome profesionalnome, pa ni u privatnom izboru, te je prisiljen obavljati niz poslova da bi sebi i obitelji omogućio preživljavanje. Godine 1959. odlazi u Španjolsku na doktorat na Komplutsko sveučilište u Madridu, a nakon stjecanja titule doktora znanosti nastanjuje se u Parizu. Počinje objavljivati priče, a 1964. vraća se u Peru, razvodi od prve supruge i odlazi na terensko etnografsko istraživanje u prašumu, gdje prikuplja građu o Amazoni i amazonskim narodima. Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana (npr. Grad i psi, 1963.; Zelena kuća, 1966.; Razgovor u katedrali, 1969.; Pripovjedač priča, 1987.; Pohvala pomajci, 1988.; Lituma u Andama, 1993.; Don Rigobertove bilježnice, 1997.; Jarčevo slavlje, 2000.; Raj iza drugog ugla, 2003.), brojna esejistička (npr. García Márquez: povijest deicida, 1971.; Između Sartrea i Camusa, 1981.) i autobiografska djela, pripovijesti i priče (Izazov, 1957.; Poglavari, 1959.), drame (Bijeg Inke, 1952.). Romanopisac i esejist, jedan je od najznamenitijih pripadnika hispanoameričkog booma. Dobitnik je mnogih književnih priznanja među kojima se ističu nagrade Príncipe de Asturias (1986.), Miguel de Cervantes (1994.) te PEN/Nabokov (2002.). Nobelovu nagradu za književnost primio je 2010. godine.