Marjan Čakarević, Vilijam Hazlit, Tomas Karlajl, Vinifred Hjuz, Teofoil Gotje, Barbe d Obviji, Džon Prevo, Alber Kami, Šarl Bodler, Onore de Balzak, Žan-Pol Sartr, Simon Fransoa, Moris Bares, Rolan Bart, Miranda Gil, Rožer Kempf, Oskar Vajld, Lord Lemington, Arnold Hauzer, marsel Prust, Dragan Bublić…
H. P. Lovecraft. Dejan Ognjanović, Lavkraftova kosmička strava, hronologija. Lovecraft – Polaris, Bezimeni grad, Činjenice u vezi sa pokojim Arturom… There are more things… U odbranu Dagona, Beleške o horor prozi, Neke beleške o interplanetarnoj prozi, Priznanje neverovanja, Izbor iz Lavkraftovih pisama… Michel Houellebecq, Erik Dejvis, Robert M. Prajs, Kolin Vilson…
Rene Genon je jedan od najpoznatijih uporednih istraživača religija i ezoterijskih učenja. Njegova sintetička istraživanja objavljena su u brojnim knjigama od kojih su najpoznatije: Velika trijada, Simbolika krsta, Kralj sveta, Kriza modernog sveta, Istok i Zapad, Simboli sakralne nauke. Veliki pesnik Dante je sâm tvrdio da njegova Božanstvena komedija ima četiri značenja. Istraživači su do ove Genonove knjige otkrili tri (doslovno, filozofsko-teološko i socijalno-političko). Genon tvrdi da je četvrto značenje inicijacijsko, koje je metafizičko po svojoj suštini. Ova strana Danteovog dela, bez koje Božanstvena komedija ne bi imala onaj smisao koji ima danas, važna je i za ostala tri značenja. Genon tvrdi da nije važno da li je Dante bio paganin, hrišćanin ili albigenz, jer je čista metafizika univerzalna.
Ovo je klasična studija ser Stivena Ransimana o dualističkoj jeretičkoj tradiciji u hrišćanstvu od njenih gnostičkih izvora, preko Jermenije, Vizantije i Balkana do konačnog procvata u Italiji i južnoj Francuskoj. Ova knjiga je prvi put objavljena 1947, a ovo novo izdanje je dopunjeno kratkim predgovorom, koji razmatra najznačajnije novije radove na ovu temu, sa dodatnom bibliografijom. Glavna opasnost sa kojom se suočilo rano hrišćanstvo došla je od jeretičke dualističke sekte koju je sredinom III veka osnovao prorok Mani. Tokom tog veka manihejske crkve su uspostavljene na prostoru od mediteranskih zemalja na Zapadu do Turkestana na Istoku. Iako maniheizam nije uspeo da istisne pravoverno hrišćanstvo, Crkva je bila krajnje uplašena, dajući mu epitete omraženosti, koji su prisutni do današnjih dana.
Dnevnik i pisma prijatelju, Misli o polnom problemu
Situacionistička internacionala. Aleksa Golijanin, Izgubljena deca 1952-1957. Naš život je putovanje: 1957-1966. Juriš lake konjice 1966-1967. Kraj jedne ere 1968-1972.
Roman Misterije (1892), nastao u prvoj fazi Hamsunovog stvaralaštva, predstavlja plod njegove kreativne imaginacije začinjen duhom severa. Norveška, zemlja naglašenih suprotnosti iz kojih se često rađa i krajnji fatalizam, našla je u Hamsunu svog glasnika. Prolaznost života, nedokučivost sveta i ništavnost smrti ujedinjuju se sa bolnom čulnošću koja pulsira ostrašćeno. Nagel, glavni junak ovog romana, istovremeno nežan i užasan u bezdanu patnje nastale u borbi sa samim sobom, lik je koji izlazi iz okvira ondašnje književnosti. Osenčen uticajem Ničeove filosofije, on poziva na bunt protiv osrednjosti i mediokritetske ležerne nemoći, koji će svoj oslonac naći u nadolazećem talasu komunizma. Kasnija Hamsunova dela, iako ne manje vredna, ne sadrže tu vrstu prodora u svet tajanstvenog kome nije cilj da se potpuno razotkrije, već da ostane upisan na ličnoj mapi simbola kao jedna od mogućnosti da se iz realnog sveta izađe…
Dnevnik detoksikacije, s Cocteauovim crtežima. Crteži i bilješke koji slijede datiraju iz vremena provedenog na klinici Sen-Klu 1928. i 1929. godine. Upućeni su pušačima, pacijentima, neznanim prijateljima koji su na okupu zahvaljujući knjigama i koji su jedini izgovor i opravdanje pisanja.
Dogodovštine jednog pušača na početku trećeg milenija
Njegova starost je bila puna slave, kao starost Getea i Viktora Igoa. Ali, on je bio čovek drugačijeg tipa. On nije čeznuo za popularnošću. Prezirao je slavu, prezirao je svet, a kada je služio papama ,bilo je to samo prisilno‘. Kazao je da se ,dosađuje i srdi dok razgovara s njima i kada ga zovu k sebi‘ i da on ,uprkos njihovim zapovedima ne dolazi ako je neraspoložen‘. Ako je jedan čovek po svojoj prirodi i vaspitanju tako stvoren da mrzi ceremonije i laskanja, nema smisla siliti ga da živi takvim životom. Ako on ne traži vaše društvo, zašto vi tražite njegovo? Zašto ga ponižavate ako beži od sveta? Nema takvog čoveka na svetu koji bi se sviđao budalama više od genija. Sa svetom je dolazio u dodir koji je bio nužno potreban. (…) Tako je on živeo sam – okružen pomoćnicima i ludacima – i svojim najvernijim drugovima: domaćim životinjama, svojim kokoškama i mačkama. U stvari, on je bio uvek sâm u životu. ,Ja sam uvek sâm‘, pisao je 1548. svom sinovcu, ,i ne razgovaram ni sa kim‘. On se malo-pomalo udaljavao od ljudi, od njihovih interesa, briga, radosti, misli. (…) Živeo je kao prosjak, gotovo ništa nije jeo, a kako nije mogao spavati, ustajao je noću i radio. Načinio je sebi šlem od kartona, koji je tako udesio da je u njegovoj sredini mogao nositi upaljenu sveću koja mu je osvetljavala rad, oslobodivši mu ruke. Što je više stario, sve se više zakopavao u samoću. Dok je čitav Rim spavao, on se sav predavao radu. Tišina je bila njegova dobročiniteljica, a noć prijateljica: ,O tamno, slatko vreme noći /U miru svrši svog zadatka delo.‘ (…) Misao na smrt ispunjavala ga je svakog dana. ,Nema ni jedne misli u meni‘, rekao je Vazariju, ,koju smrt nije isklesala svojim dletom. (Romen Rolan).
Avangarde između terora i razuma. On umetnika posmatra pogledom čistunca. A pitanje za otvaranje debate ostaje: da li je taj stav ispravan? Da li je ispravan u ovom, ili bilo kom drugom vremenu? Ko smo mi da budemo sudije umetnicima koji su živeli za vreme nacizma, na primer? Šta Kler nudi kao alternativu? Ostavljajući po strani neke njegove lične animozitete, moramo da se potrudimo da iz knjige, za ljubav umetnosti, izdvojimo kritiku koja jeste opravdana, zasnovana, i da njeno postojanje smatramo stvarnim doprinosom ove studije. Bez obzira na Klerovo uporno zagovaranje nekakvih nacionalnih obojenosti, lokalizama, umetničkih dijalekata, nasuprot amerikanizmima i levičarskom zastranjivanju, naš je zadatak da prepoznamo, apostrofiramo ono što jeste sofistikovano, mudro, stilski besprekorno, jezički krajnje intrigantno. Kao jedna linija razmišljanja. Koja nije jedina, koja je lični stav. Sa kojim ne moramo da se složimo. Koji moramo da uvažavamo. Sada i uvek. Jer je to Žan Kler. Avatar jedne škole istorije umetnosti. Jedne vrste intelektualca. Jedne polovine istine o svetu.
Lunar Caustic. Kao mnogi veliki pisci, koji su bili suočeni sa čovekovom nemoći u svetu, i Malkolm Lauri (1909–1957) je maštao da napiše veliku epopeju o čoveku i njegovoj titanskoj borbi sa silama unutrašnjim i spoljašnjim, a kao uzor je trebalo da mu posluži Danteova Božanstvena komedija, to delo velike ljudske nade. Lauriju je ta zamisao delimično pošla za rukom ako u njegovom slavnom romanu Ispod vulkana, jednom od najvećih umetničkih tvorevina ovog stoleća, prepoznamo Pakao. U kratkom romanu Pakleni kamen (Lunar Caustic), po svedočenju samog pisca, treba videti Čistilište. A Raj? On je bio zamišljen u delu Natovaren balastom na putu ka Belom moru. Ali, ono nije napisano. Možda zbog toga što je pisac verovao da je Raj savremenom čoveku, ophrvanom sumnjom i teskobom, neosetljivom za božansko, ionako više nedostupan. Konzulov alkoholizam u romanu Ispod vulkana i njegov kraj u nekom periferijskom ubogom ćumezu, Plantegenetova totalna usamljenost sa čašom pića u nekoj mornarskoj krčmi u Paklenom kamenu, usamljenost koja se izjednačava sa samim nestajanjem, samo je vid očišćenja i prosvetljenja. Ovi delirijumi su uspenje nad slikom sveta, koji je ostao negde dole, negde ispod, i još niže, u Tartaru, u Paklu koji je simbol raspadanja, otuđenosti, pometnje, krize ličnosti, osećanja krivice, fizičke i duhovne patnje, moralnog posrnuća. Alkoholizam je ovde očišćenje, izlazak iz opakog stanja ljudskog prokletstva. I jedno i drugo delo su pijana božanstvena komedija, u kojoj i jedan i drugi junak uništavaju sebe do potpunog mazohističkog ukinuća. Ali, ove ličnosti neće zaraziti svet. One su katarza čovečanstva, jer je svet bolestan na smrt i oni ga ostavljaju, napuštaju zauvek. Iz njihovog poniženja izranja dostojanstvo. To je spasonosna Laurijeva poruka i zaveštanje čovečanstvu. Raj će biti moguć kao iščeznuće, on je užas koji se zove nepostojanje, šćućuren u nekom ćošku sveta, u mračnom uglu nevidljivih zbivanja, na kraju nečega što se zove život kao takav. I šta? Ništa. Samo konstatujemo.
Sadrži i U poseti Bifonu (Ero de Sešel). Okovan u realnom svetu, čovek čezne za izmišljenim, nevidljivim i nepojmljivim: čovek traži Veštačke rajeve. Na tom putu se kreće između padanja i uzdizanja, ushićenja i gorčine, svetlog i tamnog, užasa i blaženstva… Idući napred, vraća se unazad, tražeći Nešto nadnesen je nad ponorima donjim i ponorima gornjim. I težnja za uživanjima je oblik metafizičke potrage neraskidivo povezane sa čovekovim bićem i imaginacijom. Tema knjiga iz Biblioteke Cveće Zla njegovi su pratioci na ovom dvosmislenom i neizvesnom putu. Naslov Bodlerove knjige iskorišćen kao naslov Biblioteke to potvrđuje.
Razmatranja o stanju lepih umetnosti.
Karolj Kerenji je rođen 1897. u Temišvaru. Umro je 1973. u Švajcarskoj, gde je živeo od 1943. Kao istoričar religije i klasični filolog, jedna je od najmarkantnijih figura mađarske kulture ovoga stoleća. Iz ogromnog naučnog opusa, mađarski književni leksikon kao njegova najznačajnija dela navodi: Dionis i tragično u Antigoni, Apolon, Pitagora i Orfej, Mitologija i gnoza, Pisac romana i mitologija (njegova sabrana prepiska sa Tomasom Manom), Odlaganje u Grčkoj, Grčki junaci, Pouke Grčke, Grčka mitologija. U Kćerima Sunca Kerenji govori o ženi koja se opredeljuje između dve mogućnosti postojanja, između hetere i majke, odnosno zavodnice i supruge. Reč je o tipovima ženske prirode, kultivisanim tipovima koji na posredan ili neposredan način utiču u ustrojstvu života. Da bi ih pobliže objasnio, Kerenji ulazi u homerski i hesiodski rodoslov bogova Olimpljana, kao i njihovih prethodnika, titana. Tom prilikom se suočavamo sa sunčevskim i mesečevskim, odnosno nebeskim i htonskim u prirodi žene, što je, mitološkim rečnikom rečeno, stvar nasleđa i dobro uređenog sveta. U daljem praćenju ovog problema, sa visprenim etimološkim zapažanjima, uz čitav niz usputnih misli o zlu, o večnom povratku, o svrsi epifanije, o prajednom, Kerenji ističe misaonu višeslojnost grčkog mita, sveopštost njegovih značenja o ljudskoj priridi i savremenost njegovog jezika.
Tri razgovora o ratu, progresu i kraju svetske istorije, uključujući i povest o Antihristu i priloge. Vladimir Solovyov
Dva protagonista ovih Dijaloga– Makijaveli i Monteskje – dva velika predstavnika suprotstavljenih političkih pogleda – despotizma i liberalizma – razmatraju praktične implikacije primene svoga znanja u modernoj epohi.
Friedrich Nietzsche. Fridrih Niče u svojim delima daje stavove o svetu i životu, svoje misli i ubeđenja. Fridrih Niče, filozof, esejista, filolog i pesnik, svojim uzbudljivim iiturbulentnim životom ostavio je veliki trag u istoriji filozofije. Lu Andreas-Salome je nemačka filozofkinja koja je bila zaljubljena u Ničea.
El Greco. Ako davna tradicija kaže da je sam Bog nad Toledom postavio sunce, povjest umjetnosti priča da je u tom istom gradu, u tom Toledu rastvorio nebesa slikar došljak, Krečanin El Greko, Teotokopulos, slikajući ekstatične i sulude vizije. Taj strani došljak doista je u pravom smislu postao slikar Toleda. On je otkrio onu tajnu auru, nevidljivu za neposvešene, kojom je ta gotska gradina magijski obavijena. Taj čudak nije slikao melanholijom obavito toledsko brdo u magli sutona ili u žaru podnevnog sunca, već je taj čarobnjak slikao Toledo u hipu, kad sablasno munja para hrpe oblaka i kada još sablasnije bljeska njezino svjetlo obalama Taha i zidovima utvrda. El Greko slikao je taj prigrljeni dom, tu sredovječnu stanicu u olujnom zamahu. I na toj njegovoj najvjernijoj slici Toleda svi potezi kista kao da su poprimili oblik plamena.
Dante Villon Mozart: Sveti probisveti. Crteži Vladimira Veličkovića. U knjizi o Danteu, Vijonu i Mocartu…Kolja Mićević iscrtava, u stvari, mapu ars poetike i etike, muzike i politike evropskog pesništva. U tom smislu ova knjiga se može uzeti u obzir i kao nesvakidašnji, uzbudljivi udžbenik o biti evropske poezije, i njenom sudaru s evropskom stvarnošću, napisan blistavo i blagoglagoljivo, sa zapletom koji u određenim trenucima dostiže vrhunce trilera. To je neodložno štivo koje se čita sa uživanjem, lako pamti i teško zaboravlja.
Jedina autorizovana biografija. Preveo Dejan Cukić
Od Orfeja do Ljubice Marić, muzikološke pesme