Oznaka:

Zemlja koje nema – Mate Ganza

Crteži Virgilije Nevjestić. Predgovor Bruno Popović. S potpisom autora (Ganze). Original kutija. Naklada 100 primjeraka.

Lica

Pri ulasku u posljednju knjigu Ruia Nunesa, Lica, Čitatelj mora napustiti svaku nadu. Točno je da je ta nada već pomalo odsutna u njegovim posljednjim knjigama, no ovdje se ne nazire ni na dalekom obzoru. Znamo što je nihilizam, no uglavnom smo navikli da se on javlja u obliku lažne naivnosti, a ne kao pisanje koje radikalno poništava, rastavlja, izobličuje i razgolićuje- bez izgovora, bez filtara i bez strategija idealizacije. Očekuje nas svijet u raspadanju, izobličena tijela koja se rastaču, morbidna bića koja nikada ne stignu do kraja svoga stanja. Prolazimo kroz ovaj roman ne nalazeći nijedno mjesto počinka, jer u njemu nema ni pukotine kroz koju bi se iskupljenje moglo provući. Roman Lica do krajnosti dovodi ovako najavljenu istinu: Boga nikada nema. Bog je tek ime na nijemom obzoru.

Ruka

Juz Aleškovski (pravo ime Josif Efimovič, rođen u Krasnojarsku 1929. godine) je jedan od najznačajnijih ruskih književnika 20. stoljeća koje se u sovjetskoj stvarnosti povezivalo isključivo s disidentstvom. Njegovim ponajboljim ostvarenjem kritika drži roman Ruka (1980), koji kroz osobu bivšeg boljševičkog krvnika realizira metaforu o komunizmu kao očitovanju posvemašnjeg sotonizma.

Moje rodno groblje

Recentni roman Dušana Mitane, jednoga od najpopularnijih suvremenih slovačkih književnika, pod nazivom Moje rodno groblje zapravo je autorova kvaziautobiografija polufiktivna sjećanja na rodno selo u kojem je odrastao. Jedan fragment romana bio je objavljen u časopisu Mladá tvorba još 1968. godine, a drugi je trebao izaći dvije godine poslije, ali je uslijed sloma Praškoga proljeća intervencijom režima cijela naklada uništena. Knjiga je dakle dovršena trideset godina nakon početka pisanja! Autor u knjizi opisuje razdoblje odrastanja proživljeno sa svojom obitelji u svojem rodnom selu, koje je sudbinski obilježilo njegov budući život i stvaralaštvo. U komičnom i ponekad sarkastičnom stilu autor vrlo dojmljivo opisuje sredinu zapadnoslovačkoga sela krajem pedesetih godina prošloga stoljeća, upoznajući nas s cijelom plejadom smiješnih i ponekad grotesknih likova. U priči, koja je u nekim dijelovima smiješna do apsurda, skrivene su i mnoge dublje i dalekosežnije društvene analize i zapažanja. Tako je npr. kroz lik lokalnoga sekretara Partije, te pogotovo njegova odnosa s mještanima, prikazana društvena situacija u poststaljinističkoj, ali još uvijek totalitarnoj Čehoslovačkoj. Autor dočarava i vrlo zanimljiv društveni i konfesionalni odnos između evangeličke i puno mnogobrojnije katoličke crkvene zajednice u Slovačkoj. (Siniša Habijanec).

Finis Terrae

Autor u svojoj slojevitoj, nesvakidašnjom polihistorskom akribijom prožetoj prozi ni na časak ne napušta ovo naše planetarno tlo, nego nas svojom majstorski izmaštanom pričom koja se temelji na izričajnom blagu četiriju tajanstvenih bilježnica sigurnom rukom nenametljiva pripovjedača vodi kroz mahom nepoznate prostorno-vremenske sklopove, potičući nas da poput nijemih suputnika zauzmemo svoje mjesto na brodu koji vodi upravo onamo kamo smo svi barem jednom poželjeli stići.