Tek pošto što su mi se uši odčepile, a zrakoplov se počeo spuštati ponad treperavih svjetala Bogote – koja je, zapravo, izgledala poput ma kojeg grada noću – podigao sam pogled sa stranice s kojom sam se mučio i počeo razmišljati o djevojci, ili ženi, prijateljici ili poznanici Natashi, kojoj sam letio tako daleko da je posjetim. Tako je to bilo sa mnom tada: nisam mogao razmišljati o budućnosti sve dok nisam stigao tamo. Svi su uvijek komentirali moj naizgled izuzetan, neuništiv karakter, imun na vrijeme i mjesto. Dwight, čovječe, ti si skroz isti! rekao bi stari školski prijatelj. Ili: Bilo mi je drago vidjeti te, Dwight. Nisi se nimalo promijenio! rekla bi mamina prijateljica. Ponekad bi to govorila i sama mama. Znao sam da ti ljudi moraju biti na pravom tragu jer bi u suprotnom trebalo zamisliti ili a) urotu, ili b) radikalnu masovnu nesposobnost utvrđivanja osobnog identiteta – obje sam mogućnosti, kao osoba koja je diplomirala filozofiju, bio sklon odbaciti i kao najmanje lošu opciju prihvatiti pragmatički stav po kojem ono što ljudi nazivaju istinom vjerojatno zaista i jest prava istina, ili barem približna. Nikada se nisam time pozabavio više nego što je bilo potrebno za osrednju četvorku u doba razularene inflacije ocjena, no svejedno sam bio pragmatičar. I nisu to stajalište učvrstile samo moje nepristrane istrage, nego i cijela moja ugodna ličnost koja me uvijek činila popularnim među ljudima…
