Oznaka:

Ajvatovica

Ajvatovica je višestoljetno hodočašće Vodi. Gdje ima vode, ima i života; gdje nema vode, u bilo kojemu postotku ili obliku, nema ni života. Malom jezičkom igrom, samo pukom zamjenom glasova, vodu bismo mogli premetnuti u dovu. Dova, za muslimana, nije samo neposredno zahvaljivanje Bogu na svemu što je Svojom Milošću darovao životu, čovjeku, svjetovima, budućnosti, nego je blagoslovni način uspostavljanja ravnoteže sa svim stvorenostima i mijenama vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Prihvatimo li konstataciju da je voda krvotok Života na Zemlji, onda bismo mogli reći da je voda, kao dar Božiji, uslišana dova Života. Vodom nisu samo oplemenjeni prostori (živopisni izvori, obale, vodeni tokovi, pejzaži, hramovi podignuti u čast vode), nego su oplemenjena vremena, sudbine, mnoga naša pojedinačna ili opća iskustva i pamćenja… Iz svih tih je razloga Ajvatovica, kao petstogodišnje mjesto dove za uzvišenu milost vode, postala svojevrsni hodočasnički fenomen, bosansko opće dobro, veza s vlastitom sudbinom i svim drugim pojavnostima i sudbinama od postanka do kraja svijeta. Zemlja Bosna je puna prostora obilježenih naročitim svojstvima. Te prostore su, s naglašenom vjerničkom predanošću, hodočastili mnogi pobožni ljudi i znatiželjnici. Bili su to izvori žive vode, pa pećine i stijene, visovi, stara groblja, građevine s legendnom sakralnom teksturom i dr. Do danas je održana tradicija masovnih zajedničkih molitava u Karićima kod Vareša, na izvoru rijeke Bune, kod Dobrih voda (Foča), na prijevoju Lastavica blizu Zenice, kod Djevojačke pećine u Brateljevićima, u Diviču, itd., itd., a vrelo na Ajvatovici, udaljeno sedam kilometara od drevnoga grada Prusca, samo je jedno od tih zborišta/dovišta, izabranih (kultnih) mjesta s posebnom duhovnom akumulacijom i energijom.

Duhovna okrjepa

Razmatranja se sastoje od nekoliko poglavlja: Tematska razmatranja, Nedjeljna razmatranja, Blagdanska i svetačka razmatranja, te Prigodna razmatranja. Preporuča se da se korisnik ovih Razmatranja služi tematskim razmatranjima prema interesu i potrebi za ponuđenu temu, nedjeljnim razmatranjima u pripadajuće nedjelje, blagdanskim u pripadajuće blagdane, svetačkim na pripadajuće spomendane svetih, a prigodnim razmatranjima za dotične prigode.

Za bolji život i pravedniji svijet

Etika, politika, religija. Nova knjiga profesora Petera Kuzmiča sadrži kolumne koje je objavljivao u Glasu Slavonije pod naslovom Vrijeme i vječnost u vremenu od siječnja 2006. do prosinca 2009. Kako i sam naslov kolumne govori, riječ je o dvjema kategorijama – o vremenu i vječnosti – koje je teško definirati i kojima je bez duboke i življene vjere teško dati pravi smisao. A prof. Kuzmič upravo to čini. Svojim kolumnama nastoji kontekstualizirati Isusovo evanđelje, učiniti ga razumljivim modernom čovjeku te mu u ovome vremenu opterećenom individualizmom i težnjom za osobnim probitkom približiti „vječnost“ – humaniji i bolji svijet, svijet slobodnih, solidarnih i nesebičnih ljudi. Ova knjiga odaje profesora Kuzmiča kao čovjeka koji je svoje višedesetljetno djelovanje u svojoj Evanđeoskoj pentekostnoj zajednici, zatim u kršćanskome svijetu (osobito u SAD-u, gdje godinama predaje teologiju) te izravno i u hrvatskom društvu posvetio ustrajnom i nenametljivom naviještanju Isusova Evanđelja, širenju spoznajnih horizonata na ovim prostorima otvarajući škole i visoka učilišta, medijskom obogaćivanju ljudi novim dosezima suvremene teološke, filozofske i društvene misli, traganju za iskrenim susretom u dijalogu protestanata i katolika. Ali i za iskrenim susretom katolika i pravoslavaca, protestanata i katolika zajedno s muslimanima, posebno u zapadnoj Europi gdje je taj susret započeo iznova nedijaloški.

Homo Sucker

Knjiga je nastala kao kolateralni profit pri višegodišnjim istraživanjima i proučavanjima Apokalipse koja je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis poduzeo pišući roman Dolazak (Algoritam, 2009.). Sam autor će ironično reći: … dosta je bilo priče o grčkom utjecaju na evropsku misao. Za promjenu, evo jednog Grka na kojega su utjecali slavenski filozofi… pa se zahvaliti Slavoju Žižeku, Žarku Paiću i Srećku Horvatu. Samu Poetiku je koncipirao kroz tri poglavlja, njegovim riječima: Prvi dio Poetike Apokalipse, ‘Kako se kalio Kristov čelik’, pokušaj je esejističko-publicističke interpretacije i, povremeno, dijaloga s Haddadovim tekstom. Drugi dio knjige zove se ‘Badiou, Paić, Žižek: Revolucija koja ne teče’ – držim da je prilično jasno čime se tu bavim. Treći dio, ‘Burn, Hollywood, Burn’, pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je Amerika prvog desetljeća 21. stoljeća tako pažljivo tražila znakove Apokalipse, i zašto su Apokalipsu proricali njeni filmovi. Ipak, ako je netko Otac ove knjige, onda je to Lacan. Naime, upravo lakanovsko iščitavanje apokaliptičara, onih koji donose kraj povijesti (uključujući Müntzera, Marxa, Fukuyame) kao i oslanjanje na radove Alaina Badioua, Jacquesa Rancierea, Giannija Vattima… učinilo je ovu knjigu neviđeno suvremenom, čak svevremenom (takva joj je tema) i starinskom – jer ona ima tezu. Naime, nakon svega, Nikolaidis vrlo uvjerljivo zaključuje da su ekološke apokalipse, koje nisu slučajno najpopularnije danas, posebice u Hollywoodu, zapravo anti-apokalipse, čista opreka dobroj staroj Apokalipsi. Jer Ime Oca mijenjaju za Majku, kulturu i civilizaciju za Prirodu.

Iz duhovnog perivoja

Oblik propovjedništva možemo usporedno pratiti kao izraz pastoralno-vjerskog i književnoumjetničkog govorničkog nadahnuća. Prvobitni pojam propovijedi dolazi od grčke riječi kerygma (u prijevodu — glasnik), što znači govorom navještati evanđelje kao kršćansku poruku. U latinskom jeziku razvila se bogata terminologija pojma propovjedničkog izraza: oratio, ars concionandi, arspraedi-candi, postila, homilia, rhetoricaecclesiastica. Naziv oratio, koji je prvotno označavao pojam govora izrečenog po pravilima govorništva, preuzima značenje molitve, te se umjesto njega u latinskom javlja termin praedicatio u smislu govornog tumačenja vjerskih i evanđeoskih istina. U hrvatskoj crkvenoj književnosti presudni jezični trag je ostavio upravo latinski naziv praedicatio od kojega su se razvili hrvatski nazivi: predika, pridika, prodeka, prodečtvo, pripovijedanje, povidanje, propovijed. Pojam propovijedanja nastalog od identičnog latinskog značenja, praeđicatio označava: prvo naviještanje, oglašavanje Evanđelja onima koji ga nisu čuli, ali ujedno ono sadrži i katehezu i homiliju, tj. produbljavanje navještaja vjere, izvođe¬nje moralnih normi i proglašavanje i hvaljenje Božjih djela, te poticanje na osobni moralni angažman.