Ajvatovica

Ajvatovica je višestoljetno hodočašće Vodi. Gdje ima vode, ima i života; gdje nema vode, u bilo kojemu postotku ili obliku, nema ni života. Malom jezičkom igrom, samo pukom zamjenom glasova, vodu bismo mogli premetnuti u dovu. Dova, za muslimana, nije samo neposredno zahvaljivanje Bogu na svemu što je Svojom Milošću darovao životu, čovjeku, svjetovima, budućnosti, nego je blagoslovni način uspostavljanja ravnoteže sa svim stvorenostima i mijenama vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Prihvatimo li konstataciju da je voda krvotok Života na Zemlji, onda bismo mogli reći da je voda, kao dar Božiji, uslišana dova Života. Vodom nisu samo oplemenjeni prostori (živopisni izvori, obale, vodeni tokovi, pejzaži, hramovi podignuti u čast vode), nego su oplemenjena vremena, sudbine, mnoga naša pojedinačna ili opća iskustva i pamćenja… Iz svih tih je razloga Ajvatovica, kao petstogodišnje mjesto dove za uzvišenu milost vode, postala svojevrsni hodočasnički fenomen, bosansko opće dobro, veza s vlastitom sudbinom i svim drugim pojavnostima i sudbinama od postanka do kraja svijeta. Zemlja Bosna je puna prostora obilježenih naročitim svojstvima. Te prostore su, s naglašenom vjerničkom predanošću, hodočastili mnogi pobožni ljudi i znatiželjnici. Bili su to izvori žive vode, pa pećine i stijene, visovi, stara groblja, građevine s legendnom sakralnom teksturom i dr. Do danas je održana tradicija masovnih zajedničkih molitava u Karićima kod Vareša, na izvoru rijeke Bune, kod Dobrih voda (Foča), na prijevoju Lastavica blizu Zenice, kod Djevojačke pećine u Brateljevićima, u Diviču, itd., itd., a vrelo na Ajvatovici, udaljeno sedam kilometara od drevnoga grada Prusca, samo je jedno od tih zborišta/dovišta, izabranih (kultnih) mjesta s posebnom duhovnom akumulacijom i energijom.