Etičko-politički diskurs je knjiga koju je napisala Jasminka Babić-Avdispahić, objavljena 1997. godine. Jasminka Babić-Avdispahić je umirovljena redovna profesorica Filozofskog fakulteta, a njen rad obuhvata više oblasti, uključujući etiku, demokraciju i građanstvo. Ona je također autorica knjige Etika, demokracija i građanstvo iz 2005. godine. Knjiga Etičko-politički diskurs nije detaljno opisana u dostupnim izvorima, ali se može pretpostaviti da se bavi pitanjima etike i politike, što je uobičajena tema u njenim radovima. Jasminka Babić-Avdispahić je aktivno doprinosila razvoju filozofije i političkih nauka u Bosni i Hercegovini, a njeni tekstovi su važan dio akademskog diskursa u zemlji. U kontekstu etike i politike, njeni radovi vjerojatno istražuju načine na koje etička načela utječu na politička odlučivanja i društvene procese. Ovakvi diskursi su važni za razumijevanje kompleksnih odnosa između moralnih vrijednosti i političke prakse.
Izdavač: Klub studenata komparativne književnosti K.
Avec la dédicace de l’auteur.
Autori: A. Šoljan, I. Slamnig, M.G. Macgregor, B. Belan, E. Vachek, K. Špoljar, V. Stahuljak, L. Van Dovski, T. Strozzi, W.S. Maugham, V. Ilić…
Iz bilježnice ambasadora – Vašingtonska osmatračnica.
Urednik Nenad Veličković.
Autor knjige Đuro Tadić želi knjigom sačuvati sjećanje na nedovoljno vrednovanog i poznatog sisačkog arhitekta. Boro Stambolija je projektirao zgrade Osnovne škole 22. lipnja, Doma za starije i nemoćne osobe, Robne kuće Grama i brojne druge kojima je promijenio vizuru grada Siska.
Romano Mrkić rođen je 19. veljače 1935. godine u Bokanjcu kod Zadra. Od 1958. godine živi uglavnom u inozemstvu, najprije u Australiji, a potom u Njemačkoj, u Munchenu. Član je Društva hrvatskih književnika od 1986. godine. Svojim petim romanom Kada zvona utihnu, Romano Mrkić vraća nas u doba Drugoga svjetskog rata, točnije u 1944. godinu, u vrijeme razaranja Zadra, a radnja se uglavnom zbiva u Bokanjcu, tri kilometra udaljenom od Donatova grada.
Aleksandar Čotić u svojim aforizmima iz Nedozvoljenih misli ističe kritiku moderne kulture i društvenih normi. Naglašava važnost individualnosti i slobodnog mišljenja, pozivajući na otpor protiv konformizma i iluzije slobode koju nametaju društvena očekivanja. Njegove misli su provokativne i izazivaju razmišljanje o ljudskoj egzistenciji, moralu i smislu života, često ističući potencijal umjetnosti i kulture za promjenu i kritiku. Kroz ove aforizme, Čotić potiče čitatelje da preispitaju svoje stavove i da kritički gledaju na svijet oko sebe.
V knjigi Mit o zmagi levice Breda Luthar analizira medijsko pokritost volitev leta 2000 v Sloveniji. Luthar ugotavlja, da se novinarji pogosto osredotočajo na objektivnost, kar jih oslepi in ohromi, saj se zanašajo na profesionalne standarde, ki niso pod vprašajem. Ta fetišizacija objektivnosti vodi do pristranskosti in odvisnosti medijev od politične konstrukcije problemov. Luthar je analizirala predvolilna soočenja na slovenski nacionalni televiziji in Pop TV, pri čemer je pokazala, da je novinarska tematizacija realnosti odvisna od politične konstrukcije zadev. Poleg tega opozarja, da se slovenska politika pomika proti desnici, ki je postala bolj postmoderna in antipolitična. Dvojezična slovensko-angleška izdaja.
Razumevanje je kao tema sveprisutna i svakodnevna, naročito u svojoj varijanti negacije, a kao pojam se oduvek tumačilo na vrlo različite načine. Neretko ga susrećemo i kao sinonim za shvatanje, kapiranje, kontanje, odobravanje. Namera ove knjige je da pojam razumevanja odvoji od navedenih sinonima, tj. da skrene pažnju na njegovu posebnost, koju odlikuju velika dubina, širina i specifična težina.
Kratki zapisi autorice, povjesničarke umjetnosti, likovne kritičarke, novinarke i publicistkinje, u kojima u krajnje sažetoj formi izkazuje osobne, intimne zaključke, kao i nizdruštveno-političkih, tranzicijskih, kulturnih i općenito vrijednosnih opažanja. Na kraju je objavljena bilješka o autorici.
Na osamljenom svjetioniku nekadašnji kapetan prve klase Branimir Bato Lončar i njegova žena Danica žive jednoličnu svakodnevicu koju katkad uznemire zalutali turist ili barka u opasnosti. Bato je postao svjetioničarem jer se nije želio pridružiti agresiji na Dubrovačko primorje. Danica u nametnutoj osami oplakuje svoju neplodnost. Jednoga ljeta Nevena i Mitar, par u krizi srednjih godina, razapinju šator pred svjetionikom. Zajednička večera promijenit će sve u njihovim životima. Pod oba Sunca, roman ispripovijedan kroz glasove četvero protagonista, priča je o krugu života koji iscrtavamo sami i pokušajima da iz tog kruga iskoračimo. Ognjen Spahić iznova pokazuje svu raskoš pripovjednoga talenta i zavidnu sposobnost da stvori moćne, pamtljive likove duboko obojene lokalnom poviješću. Pod oba Sunca roman je o ljudima u okovima vlastitih odluka kojih se nikako ne mogu osloboditi. “Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim. Ne mrzim ga. Ne mrzi ni on mene. Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto vrijeme. Sad je drugačije. On mene voli dok ga pijanog liječim u postelji, dok previjam rane i stavljam hladne obloge na čelo. Ja njega volim dok gledam kako spava. Lice se preuredi. Sve stane na svoje mjesto. Obrve se poravnaju, a usne rašire i otkriju zube. Takav, gotovo da se smije. Čekam da mu se srce smiri. Pa zaspim i ja. Budni, razbuđeni, u ovoj zlotvornoj kući… Tada je sve drugačije. Ponekad se čini da oboje glumimo, skrivajući od zidova ono šta smo jedno drugom bili. Jer da tragovi uzajamne ljubavi ne postoje, davno bih fukari prerezala vrat. Ja njemu ili on meni. Već dvadeset sedam godina čekam da udari, da me satre šaketinom, slomi zube i natuče rebra. Zamahne tu i tamo, uprazno. Zaleti se kao vepar. Riče, psuje, vrijeđa, odradi svoje i sam se povuče.”
Priče sa satnim mehanizmom Faruka Šehića knjiga je kroz koju se nepogrešivo pomalja zvuk naše epohe, ritam njezinih glasnijih i tiših udaraca. Sve što je u njoj, otkucava. Srca, eksplozivne naprave i satovi o kakvima možemo samo sanjati – sve to neprekidno mjeri vrijeme čovjeka i vrijeme zvijezda, vrijeme rata i vrijeme ne-mira, prošlo i buduće vrijeme, ono koje bježi i ono koje smo nepovratno potrošili. Život je sat, a između čekića lirike i nakovnja tvrde proze, pisac nam govori o promjeni. U Pričama sa satnim mehanizmom vrtoglavo se mijenjaju države i narodi, povijest i sjećanje, ali ponajprije pojedinac u kojemu se sve mijene susreću, shapeshifter. Običnom satu neuhvatljiva, brzina ovih raspada razotkriva krhkost svakog identiteta – pa i onog naše ljudske prirode. U Pričama sa satnim mehanizmom jedan od ponajboljih suvremenih pisaca s ovih prostora kreće tragom te promjene, kraja iz kojega se rađaju neki novi, nimalo trajniji i čvršći, bolji ili lošiji svjetovi.
ODABRANA ZA NAJBOLJU KNJIGU 2013. GODINE, PREMA IZBORU ECONOMISTA I FT-A! Nakon šest desetljeća ubrzano rastućih životnih standarda, ekonomije Zapada počele su stagnirati. Kako se političari i ekonomisti prepiru oko toga na koji način pokrenuti ekonomski rast, Stephen D. King tvrdi da nema laganih rješenja za teškoće Zapada, i da više ne možemo sebi priuštiti ispunjenje svega onoga što smo si nekoć obećali.
U putopisnom romanu autor minuciozno ribari dušama petero putnika, muškaraca i žena s različitim vrijednostima, temperamentima i motivima, koji putuju peruanskim Andama.
Aluísio Azevedo (1857. – 1913.) bio je istaknuti brazilski romanopisac, dramatičar i diplomat, najpoznatiji kao pionir naturalističkog književnog pokreta u Brazilu. Rođen u Sao Luísu, Maranhao, uveo je naturalizam svojim revolucionarnim romanom O Mulato (1881.), koji se bavio rasnim predrasudama. Njegovo remek-djelo O Cortiço (Ljubav u Riju, 1890.) živopisno je prikazalo borbe nižih klasa Rio de Janeira, koristeći teme poput ekološkog determinizma i društvene kritike. Pod utjecajem Émilea Zole, Azevedova djela često su istraživala teme poput ukidanja ropstva, društvene nejednakosti i emancipacije žena. Unatoč svom književnom uspjehu, napustio je pisanje 1895. da bi nastavio diplomatsku karijeru, služeći u zemljama poput Argentine, gdje je i preminuo. Njegovi su romani i dalje značajni zbog svojih povijesnih i socioloških uvida u brazilsko društvo 19. stoljeća.
Nikola Tordinac bio je hrvatski književnik, svećenik i sakupljač narodnog blaga, rođen u Đakovu 5. prosinca 1858., a ondje i umro 21. veljače 1888. Unatoč tome što su neki njegovo djelo smatrali nedovršenim, ostvario je značajan opus koji uključuje pjesme, pripovijetke, eseje, putopise i prijevode s njemačkog jezika, te prikupljanje usmenih predaja i etnografske građe. Rana putovanja u Sarajevo i Derventu utjecala su na njegov književni i sakupljački rad. Studirao je u Đakovačkom sjemeništu, a kasnije u Rimu, gdje je postao profesor filozofije i latinskog jezika. Tordinčeva književna djela uključuju Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne i Seoske bajke i bajalice, a posthumne publikacije i zbirke dodatno ističu njegov doprinos. Poznat je i po tome što je objavio prvi prijevod djela Karla Maya.
You will never forget that day. You will never forget the words she spoke: I’ve got cancer.
