Rasprave o hrvatskoj književnosti. Studij kao da je krenuo ispočetka, trebalo je svladati golemu građu. I upoznati arhive. Ponajprije one zavodske — u književnom i teatrološkom odsjeku — bogate, prebogate rukopisnim materijalom, ostavštinama hrvatskih pisaca, stotinama jedinica građe, tisućama i tisućama stranica. Poezija, proza, drame, privatne korespondencije, bilješke, cijeli svijet zarobljen na požutjelim papirima. A najbolje od svega je što samo jedna pretpostavka o nekom aspektu građe može odvesti na put bez poznatoga kraja, u avanturu. Svi maštaju o otkrivanju nepoznatoga i vrijednoga rukopisa. I sam sam bio takav na početku, dok nisam shvatio da to zapravo uopće nije važno. Arhivi su građa, a građa se otkriva doživljajem istraživača, otprilike onako kako je to u svojim tekstovima tumačio Barac. Samo onaj istraživač koji strpljivo i uporno traži, koji se ne predaje ako odmah ne nađe pouzdan trag i koji prethodne spoznaje o predmetu interesa propusti kroz vlastitu otkrivalačku optiku — samo takav istraživač može ponuditi novi pogled na građu, napraviti pomak, korak naprijed. Raditi drukčije nema smisla. Poput baklji u arhivima, savjesni istraživači osvjetljavaju put vlastitim spoznajama i hod kroz građu čine prohodnim i korisnim. Igrati se, pak, vatrom među rukopisima opasan je posao.
Počinjući kao roman o porodičnom životu u poremećenom istorijskom okviru devedesetih godina, Oproštajni dar prerasta u uzbudljivo i snažno pripovedanje o dramatičnoj potrazi za bratom i o iskustvu nove emigracije. Posle nestanka brata za koga je dubinski vezan, Tasićev junak odlazi iz Novog Sada, u čijoj mitologiji i svakodnevici ovaj roman nalazi jedno od svojih plodonosnih središta, da bi tek u Kanadi, u svom sasvim novom životu koji nipošto nije oslobođen iskustava života koji je napušten, saznao pravu istinu o bratu i njegovom nestanku.
Roman Klopka za leptire Branka Šomena vodi čitatelje kroz misterioznu i napetu priču smještenu u Zagreb. Glavni lik, Ivan, je mladić koji se bavi umjetnošću, što sugerira da će priča možda istraživati teme umjetnosti i tajne u urbanom okruženju. Bez konkretnog odlomka, teško je dati detaljniji opis sadržaja, ali roman vjerojatno kombinira elemente misterija i karakterne studije.
Krajem proleća 1999. godine Nikola je dovršavao rukopis kratkih proza Čežnja pauka. Spuštao se padinama Kalemegdana na obalu Dunava. Zaglédao je svaki kamen Turskog kupatila i Kule Nebojše što se raspukao zbog nežnosti korova. Beograd je opet bio posleratni grad. Hamsin 51 je spektakularna porodična saga pisana početkom devedesetih godina dvadesetog veka sa završnicom radnje koja tek treba da se dogodi kroz tri decenije – u 2022. godini. Sivilo rata na Balkanu i nacionalna ludila su još uvek suviše blizu, a vreme će tek podariti univerzalnost ovom antiratnom delu. – Gerhard Moser, Neue Zürher Zeitung. Zastrašujuća stvarnost poslednjeg rata koji drobi junakovu domovinu, prisutna je na početku romana, u godini 1991, a posledice iste te pustošne ’stvarnosti’ prisutne su i pri kraju romana, godine 2022, kao autorova futuristička projekcija rasutih života i sudbina nakon smiraja aktuelne istorijske pošasti. Sve što se dešava u ovom neobično vešto sklopljenom romanu, bilo ’stvarno’ ili izmaštano, generisano je upravo delovanjem te neotklonjive Stvarnosti.– Tihomir Brajović, Književne novine. Velika evropska proza, omamljujuca i elegantna! – Hermann Wallman, Frankfurter Rundschau
Momčilo Dragićević je srpski humorista i satiričar poznat po svom delu Sarajevski dum-dum aforizmi, objavljenom 1995. godine. Ova knjiga sadrži 75 stranica aforizama koji se bave temama svakodnevice, ljudske prirode i apsurda života, često sa dozom ironije i kritike društvenih normi. Dragićević koristi svoj jedinstveni stil da istakne kontradikcije u ljudskom ponašanju, a jedan od njegovih poznatih aforizama glasi: Budućnost pripada promašenima, što reflektuje njegov pesimističan pogled na savremeni svet. Njegovi aforizmi su često citirani i ostavili su značajan uticaj na humorističku scenu u regionu, posebno tokom turbulentnih vremena u Bosni i Hercegovini.
Naslov ove knjige predstavlja jedno od najcesce postavljanih pitanja ciji se odgovor podrazumeva i koji se gotovo nikada ne daje u svakodnevnom govoru o literauri. Razlog za to je uverenje po kome svi mi – bas kao i kada je citanje u pitanju – znamo sta to cini dobru knjigu. Da odgovor na ovo pitanje nije tako lak, upozoravaju nas autori tekstova koji su uvrsteni u zbornik. Radi se, dakle, o vanserijski teskom zadatku koji su pokusali da rese: Vladimir Tasic, Zorica Becanovic-Nikolic, David Albahari, Aleksandar Hemon, Tatjana Rosic, Radoslav Petkovic, Dean Duda, Jovan Cekic, Aleksandra Bajazetov-Vucen, Dejan Ilic i mnogi drugi.
Autorica, novinarka i redateljica, nakon nekoliko uspješnih kratkih filmova objavila je roman prvijenac Konfident za koji je dobila nagrade Emmanuel Robles za prvi roman te nagradu Knez Petar od Monaka. Pariz, 1975. Camille dobiva niz pisama s izrazima sućuti povodom smrti majke koja pogiba u prometnoj nesreći. Među pošiljkama stiže i zagonetno pismo nepoznatog pošiljatelja u kojem piše o sudbini mlade žene Annie. Pisma stižu svakog utorka i u nastavcima pričaju o mladoj slikarici i njezinoj uzdržavateljici koja godinama pokušava neuspješno zatrudnjeti. Iz zahvalnosti Annie je spremna roditi joj dijete… Camille uskoro uviđa de se iza priče krije nešto dublje.
Škola Trsat: 150-godišnjica Osnovne škole 1819-1969
Tu su sjećanja i opservacije o mnogim osobama iz suvremene povijesti, prijateljima piscima, zavičaju – Plitvičkim jezerima i sl. No najvažnije što je opisano u ovoj knjizi je stradanje naroda za Drugoga svjetskog rata, za vrijeme NDH i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Pogled na te agresije sjedinjuje dvije istine u borbi protiv velikog zla što su ga počinile ideologije iznikle na mitomaniji i sluganstvu vladajućim silama u svijetu. Važan je i zapis o Društvu hrvatskih književnika jer govori o političkoj ulozi tog društva, njegovom smislu i onima koji su ga vodili i s njim surađivali u najosjetljivijim vremenima.
Priča o kmetu Simanu Bife Titanik
Humoristički pisac Georges Mikes, porijeklom Mađar, proživio je dio svojeg života u Londonu. U ovoj nas knjizi na nesebičan način poučava kako ostati siromašan. Na oštrouman, duhovit, satiričan, ironičan i zabavan način uči nas temeljnim pravilima siromaštva, upozorava na sklonosti koje bi nas mogle odvući u neočekivano bogatstvo. Osim toga pokazuje nam kako otmjeno nositi svoje siromaštvo. Možda bi zbog toga neki tvrdokorni bogatun mogao postati sretni siromaško? Biste li se složili s autorom da je mnogo dostojanstvenije zabrinjavati se zbog novca kojeg nemate, nego zbog novca kojeg imate? O tome čitamo u kratkim pričama, koje su ispričane u dva dijela: osobno siromaštvo i javno siromaštvo.
Obitelj Niemann doselila se prije četiri godine iz Münchena u Freiburg. Mirnu svakodnevicu poremetio je iznenadni dolazak nepoznatog muškarca koji je jednog jutra pokušao ući u kuću Niemannovih. Naoružani neznanac zahtijeva da obitelj u roku od sedam dana napusti kuću. Policija bezuspješno pokušava uloviti neznanca, a istražiteljica Lousie Boni bori se i s vlastitim demonima. Nakon što sukob s neznancem završi velikom tragedijom, Boni ulaže dodatni trud da otkrije što neznanca povezuje s obitelji Niemann. Trag je vodi sve do Osijeka. Po nalogu očeva je treći roman njemačkog pisca i novinara.
Srpski čitalac je Roberta Šindela (1944) mogao upoznati preko romana Ledeni (Der Kalte). Kao prozni pisac ovaj autor je međutim debitovao romanom Gebürtig koji je odmah ocenjen kao neuporedivi roman njegove generacije, jevrejske i nejevrejske. Sa čulnoevidentnom jezičkom snagom pripovedača koji je u isti mah i liričar Robert Šindel u Gebürtigu priča o onim pometnjama i zamršenostima u stid i laž iz osamdesetih godina 20. veka koje se kao stakleni zid uvek iznova podižu između Jevreja koji su preživeli katastrofu i novog pokolenja austrijskonemačkih nejevreja. U prozi koja je nošena tajnovitim humorom, provokativno i strastvenooduševljeno Robert Šindel traži svoj odgovor – da bi različita bezrečja dobila trag. Par neidentičnih blizanaca Demant kod kuće je u uzavrelim urođenostima becke pajzl-boemije i kafanskog miljea gde se gorkoslatko prepliću jevrejsko dođoštvo i krug nejevrejskih prijatelja i prijateljica. Čas delujući, čas komentarišuci i beležeći, puno životne radosti i životnog lukavstva Deni, lektor, i Aleksander, nazvan Grafito pokreću zbivanja romana između Beča i Venecije, Frankfurta, Hamburga i Njujorka, Frajburga i Minhena. Gebürtig je nastao iz proživljenog znanja da je od zločinaca i žrtava iz onog vremena tokom istorije nastala generacija dece zločinaca i dece žrtava – zajednicke žrtve neprolazne prošlosti. Jednu takvu u romanu utelovljuje lik hamburškog kultur-žurnaliste Konrada Saksa: kao sin generalguvernera Poljske on je nevin došao do svoje krivice koju više ne zna da podnosi a koje ipak pokušava da se otrese. Šindel ispisuje i život austrijskog komuniste Karla Resela koji je preživeo koncentracioni logor Ebenze i decenijama kasnije prepoznao traženog glavolomca Antona Egera; s tim u vezi pripoveda povest Hermana Gebirtiga, pisca emigranta koji živi u Njujorku i koji se kao svedok u procesu protiv Egera konfrontira sa Bečom osamdesetih godina i njegovom kulturom. Brojni sporedni likovi i njihove priče cine roman epskim pletivom punim tihe dramatike i sugestivno ubedljive dramaturgije dijaloga kojem neporecivi jezički stil daruju melanholija, sarkazam i misaona oštrina. Uz to je Gebürtig i ljubavni roman: nošen nadom da ce jednom postati mogući ljubav i razumevanje među (razlicito) urođenima.
Zbirka poezije Ludi kamen Bisere Alikadić, objavljena 2002. godine u Zenici, predstavlja jedinstveni poetski izraz koji se temelji na spoju prirode i ljudske čulnosti. U ovoj zbirci, Alikadić koristi jezik koji je jednostavan, ali i začudan, što joj omogućava da prekorači granice između lirskog subjekta i objekta pjevanja. Ciklus Pod okriljem flore i faune u ovoj zbirci otvara se pjesmom Ružičasto raspeće, koja prikazuje intimnost prirode i ljudskog iskustva: Nasred polja, nasred stola, / Lubenica se razdjevičila. / Ljubi se s nebom / I podaje se svemu živom. Ova pjesma nastavljena je u Natura viva, gdje se prikazuje dinamičnost prirode: Nebo dotiče raspolovljenu lubenicu. / Razmiče pčele na njoj. / Prizor raste… U zbirci se također nalaze pjesme posvećene umjetnicima, što pokazuje kako je priroda i umjetnost nerazdvojivo povezana u njenom poetskom svijetu. Zbirka se zatvara ciklusom Noćni autobus, koji promišlja kraj i završetak, što je tema prisutna i u drugim pjesmama, kao što je Pst, tiho, gdje se problematizira smrt kao odlazak ili transformacija.
Ono što je upečatljivo u knjizi je taj vitalni, buntovnički, lucidan i nježan impuls koji nas inficira i obavija, zajedno s hrabrošću da predložimo ratoborni pacifizam u obrani ljudskih prava. Ponovno čitan nakon novih neizrecivih katastrofa, zadržava svježinu svog tona i bijesnu relevantnost svojih razmišljanja. – Emma Bonino. Mendilucina oružana ljubav lomi koplje svima koji se ne žele zadovoljiti realnom politikom, realpolitikom vođenom najkratkovidnijim i najneprezentabilnijim interesima. To je više od pamfleta, više od krika. To je poziv, napisan s ogromnom osjetljivošću, da se politički djeluje bez preuzimanja cijene dogmatskog zamagljivanja. -Daniel Cohn-Bendit Mendiluce piše kao netko tko ispaljuje kratke salve, kao da je pod utjecajem blizine kalašnjikova. Više od vijesti, to su priče. Priče povezane, s jednog kontinenta na drugi, humanitarnom praksom. Priče ispričane s rijetkim spisateljskim talentom i s ironičnim intenzitetom pogleda koji prijeti da se prevrne sa svakom rečenicom. – Bernard Kouchner.
Knjiga Ne govori mi dok te prekidam napisana je sa željom da zabavi i nasmije đake, s potpunom uvjerenošću autora da niko od njih neće savjete čitati i razumjeti bukvalno. Istovremeno, pisana je i sa nadom da će, čitajući se u školi, pokrenuti razgovor o tome šta je dobar odgoj, kako se ljudska bića odgajaju, ko odlučuje o tome šta je pristojno, a šta nije.Knjiga Ne govori mi dok te prekidam napisana je sa željom da zabavi i nasmije đake, s potpunom uvjerenošću autora da niko od njih neće savjete čitati i razumjeti bukvalno. Istovremeno, pisana je i sa nadom da će, čitajući se u školi, pokrenuti razgovor o tome šta je dobar odgoj, kako se ljudska bića odgajaju, ko odlučuje o tome šta je pristojno, a šta nije.
Roman Vrapci Van Pea inspirisan je stvarnim događajem, kampanjom istrebljenja četiri štetočine kineskog predsjednika Mao Ce Dunga, tokom perioda od 1958. Do 1962. godine, koja je dovela do masovnog uništavanja pacova, muha, komaraca i vrabaca. Procjene govore da je za dvije godine, do 18. marta 1960, ubijeno oko dvije milijarde vrabaca, što je narušilo ekološku ravnotežu. Bez vrabaca, kao prirodnih neprijatelja, namnožili su se insekti koji su uništavali usjeve, što je rezultiralo periodom Velike gladi, tokom koje je za dvije godine umrlo najmanje 15 miliona ljudi. Kampanja je nastavljena i poslije marta 1960, ali su vrapci zamijenjeni žoharima. Međutim, iskusan čitalac shvatiće već nakon prvih rečenica da je priča o kineskim vrapcima alegorija i da se cijela knjiga odnosi na holokaust. Tonom hroničara koji pedantno i reklo bi se ravnodušno izvještava o masovnom ubijanju nedužnih ptica, Koš je uspio da precizno rekonstruiše mehanizme kojima totalitarizmi aktiviraju iracionalno u ljudima, zatomljuju humanost i pokreću mase na zločinačko djelovanje. Tu hladnu objektivnost zadržava skoro do samog kraja, kad iz njega provale, u promijenjenoj intonaciji, nevjerica i očaj: Vrapci su izdržavali više no što su mogli. I gotovo dvaput koliko se pretpostavljalo da mogu. Celih osam časova leta bez odmora, bez hrane i bez vode. Samo svojim krilima I svojom jakom dušom. Ali sad više nisu mogli. Umirali su. Umirali još gore u vazduhu, u letu, i već sasvim hladni I ukočeni stizali dole na zemlju. Stotine odjednom, hiljade, desetine, stotine hiljada. Milioni. Svi. Svi. Svi. Svi. Svi. Svi. Do jednoga.
Knjiga od dvanaest eseja prikaz je autorovog četvrtstoljetnog bavljenja južnoslavenskim zemljama i kulturama, jednim dijelom još iz perspektive britanskog studenta južnoslavenskih književnosti, kasnije prevoditelja s bosanskog/hrvatskog/srpskog na engleski jezik. Esejima ovog osobito cijenjenog (i nagrađivanog) prevoditelja dominiraju tri međusobno isprepletene teme: one s autobiografskim elementima, književnog prevođenja, osobito poezije, te književne analize. Na kraju knjige je pogovor Rusmira Mahmutćehajića, dugogodišnjeg Jonesovog suradnika, urednika, izdavača.
