Oznaka:

Finsko ‘Velo misto‘ Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 30. 7. 2016. S prozom Kjella Westöa prvi put smo se imali prilike susresti prije dvije godine, kad je Fraktura objavila njegov roman “Privid 1938.”. Priča situirana u Helsinki uoči početka Drugoga svjetskog rata bila je oslonjena na dva ključna lika, Claesa Thunea, razvedenog odvjetnika i bivšeg diplomata, te njegovu novu tajnicu Matildu Wiik. Claes pripada društvenoj eliti izvornih govornika švedskoga jezika, čija moć i utjecaj u novim društvenim okolnostima polako, ali sigurno kopne. On je član Kluba srjedaša, neformalne skupine od šest muškaraca, redom situiranih pripadnika gornje srednje klase, koji se poznaju još od školskih dana i redovito se druže debatirajući o svemu što ih zaokuplja uz obilatu trpezu i piće. Matilda s Claesom dijeli manjinsko iskustvo švedstva, ali ne i položaj na društvenoj ljestvici. Ona potječe iz radničke obitelji, a zbog očevih simpatija prema komunistima i majčina ruskog podrijetla, tijekom građanskoga rata bila je zatočena i zlostavljana u logoru. Dok Claes bude s gorčinom svjedočio kako njegova nekoć skladna klapa počinje pucati po ideološkim šavovima u tome turbulentnom vremenu, Matildine traume iznova će oživjeti nakon što shvati kako je jedan od srjedaša njezin bivši silovatelj. Da sam pisao o “Prividu 1938.”, teško bih odolio iskušenju da tu priču prekrcanu flashbackovima, koja između korica jednoga sveska “zipuje” dva dinamična desetljeća puna prevrata, ne nazovem pravom povijesnom freskom. No, u usporedbi s romanom “Ovuda smo nekada hodali” (na hrvatski ga je prevela Željka Černok), izvorno objavljenim 2006., ona se doima kao puki kammerspiel. Prvi recenzenti tu su knjigu usporedili s “Ratom i mirom”. Ako se ova ocjena može činiti pretjerano euforičnom, pa i neumjesnom govorimo li o njezinoj umjetničkoj težini i značaju, nitko joj ne može zanijekati da ona vrlo plastično naznačuje autorove ambicije. Naime, premda je katalog likova – u rasponu od onih glavnih, čije su životne priče detaljno elaborirane, preko rubnih karaktera, pa do sasvim usputnih statista – jedva nešto manje iscrpan od telefonskog imenika, pravi glavni junak romana jest upravo sâm Helsinki. “Ovuda smo nekada hodali” svojevrsna je finska inačica “Veloga mista”, priča o gradu koji je kroz nekoliko desetljeća temeljito izmijenio svoj oblik i duh. Ovu usporedbu ne bismo, međutim, trebali shvaćati doslovno. Jer, niti je Kjell Westö pisac s izraženom humorističnom žicom poput Miljenka Smoje, niti je mentalitet ljudi s dalekog europskog sjevera blizak mediteranskom. Priča se počinje odmotavati potkraj Prvoga svjetskoga rata. Okončanje jedne drame za Fince je bilo tek uvertira u drugu, kudikamo suroviju. U krvavome metežu koji je izbio, svi su morali izabrati stranu, odlučiti se pripadaju li crvenima ili bijelima. Ta zbivanja temeljito će potresti članove triju obitelji – aristokratske Lilliehjelme, srednjoklasne Widinge i siromašne Kajandere – te u presudnoj mjeri “formatirati” njihove buduće živote. Premda je, naoko štreberski, svoje junake postavio po klasnoj vertikali, Kjell Westö suptilan je pisac koji dobro zna kako naši svjetonazorski izbori nisu uvjetovani samo podrijetlom. On k tome zdušno promiče tezu kako politika nije ideološko samoposluživanje u kojemu se svatko od nas slobodnom voljom odlučuje za ovu ili onu opciju. Jer, puno toga uvjetuje naše izbore. Barem koliko i podrijetlo, određuje nas i osobno iskustvo, mreža odnosa koju jesmo ili nismo uspjeli izgraditi, karakterne vrline ili slabosti, intimna svojstva i nagnuća, jednako zatajena kao i ona svima poznata.