Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva (1390-1930) Viktora Novaka, objavljena 1930. u Beogradu, antologija je koja prikuplja tekstove od 14. stoljeća do 1930. kako bi dokumentirala i promovirala jugoslavensku svijest i nacionalno jedinstvo tri plemena (Srba, Hrvata i Slovenaca). Napisana tijekom Šestosiječanske diktature, djelo podržava unitarnu jugoslavensku ideju, predstavljajući povijesne izvore kao dokaz drevne zajedničke nacionalne svijesti koja seže do 6. stoljeća, iako kritičari poput Ivana Mužića vide u njoj pokušaj stvaranja novog mita o trojedinstvu naroda. S preko 900 stranica, Novak naglašava ulogu ključnih figura poput Josipa Jurja Strossmayera i Vuka Stefanovića Karadžića u oblikovanju te ideje, pozivajući na nacionalno obrazovanje koje će zaštititi narod od vanjskih i unutarnjih neprijatelja kroz svetu jugoslavensku ideju.
Katekizam zaštite spomenika objavljen je 1916. u Beču kao konzervatorski priručnik namijenjen širokome krugu čitatelja Austrougarske Monarhije. Tekst sintetizira višedesetljetna iskustva austrijskih konzervatora okupljenih u Središnjem povjerenstvu za zaštitu spomenika, a promiče i tada avangardne koncepte srednjoeuropskih stručnjaka vezane uz njegu spomenika, čuvanje starosnih vrijednosti, valoriziranje pluralizma povijesnih slojeva i raznolikost ambijenata. Djelo jednoga od najuglednijih povjesničara umjetnosti tadašnje Europe nastalo je na poticaj prijestolonasljednika i protektora Središnjega povjerenstva Franje Ferdinanda nekoliko mjeseci prije njegove pogibije u Sarajevu. Knjiga u dva dijela (tekstualnom i slikovnom, s primjerima i protuprimjerima), široj javnosti tumači probleme zapuštanja, rasipanja, razaranja i restauratorskog preobražavanja kulturne baštine, kako na pojedinačnim spomenicima tako i na starim ambijentima. Dvorakovo je djelo imalo zadaću promaknuti inovativni sustav vrijednosti u kojem su se trebala naći otprije poznata i čuvena remek-djela iz središta Habsburške Monarhije i nepoznata, rubna djela, ambijenti, ulične i gradske slike te skladni spojevi arhitekture i krajolika malenih i zaboravljenih carskih provincija. Iako je zamišljeno da se prevede na jezike naroda tadašnje države, djelo se počelo prevoditi tek u posljednjim desetljećima, doživljavajući novu recepciju i nova tumačenja. S njemačkog prevela Jasenka Mirenić Bačić.
U gledna škola okovana snijegom. Troje prijatelja koje povezuje mračna tajna. Djevojka koju je progutala noć. Azurna obala, zima 1992. U ledenoj noći, dok je licejski kampus paraliziran snježnom olujom, devetnaestogodišnja Vinca Rockwell, jedna od najpametnijih učenica završne godine, bježi sa svojim profesorom filozofije s kojimje bila u tajnoj vezi. Za ovu mladu djevojku, ljubavje sve ili ništa. Nitko je nikada više neće vidjeti. Azurna obala, proljeće 2017. Nekada nerazdvojni, Fanny, Thomas i Maxime – Vincini najbolji prijatelji – nisu bili u kontaktu od završetka zajedničkog školovanja. Ponovno se sastaju tijekom okupljanja bivših učenika. Dvadeset pet godina ranije, pod spletom užasnih okolnosti, počinili su ubojstvo i uzidali tijelo u sportskoj dvorani. Istoj onoj dvorani koja će sada biti srušena da bi na njenu mjestu bila podignuta nova zgrada. Stoga, ništa više ne stoji na putu istini.
Österreichischer Bericht über die Internationale Ausstellung in London 1862, Mit 305 Holzschnitten und 11 lithographirten Tafeln.
Ponekad je bijeg jedini način da promijenimo život kakav više ne želimo živjeti, a upravo je to učinila Jana, junakinja romana Satkani od krivnje Joanne Elmy, kad je iz Bugarske emigrirala u Ameriku. No tek što je stigla u “obećanu zemlju”, svjedoči prometnoj nesreći u kojoj je jedna druga mlada emigrantica svoj novi, obećani život izgubila. Ta tragedija u Jani pokreće val potisnutih sjećanja na odrastanje i na živote svoje majke i bake, od čijih se sudbina udaljila samo geografski.
Godine 1935. Miguel Navarro upada u sukob sa španjolskom Civilnom gardom pa, namjeravajući okrenuti novu stranicu u životu, bježi iz ribarskog sela Lekeitio u Guernicu, središte baskijske kulture i tradicije. Stigavši onamo, pronalazi više od novog života – pronalazi nekog za koga vrijedi živjeti. Miren Ansotegui je karizmatična, dražesna plesačica koju upoznaje u Guernici, a njih dvoje pronalaze ljubav koju, uvjereni su, ništa ne može uništiti. Guernica je epski roman s velikom ljubavnom pričom kojeg mnogi već uspoređuju s Mandolinom kapetana Corellija i Engleskim pacijentom, a odvija se u baskijskom gradiću Guernici u doba kada ga je razorila njemačka vojna avijacija uoči Drugoga svjetskog rata. Roman je bogat povijesnim podacima o čarobnoj baskijskoj regiji, a Crveni barun, pripadnici Luftivaffea pa čak i Picasso pojavljuju se kao likovi u priči koja prati sudbinu obitelji Navarro u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća. *** Netom po svršetku fakulteta upoznao sam dražesnu baskijsku djevojku, čiji su baka i djed došli u Ameriku kako bi čuvali ovce u planinama Idahoa. Njezina me je obitelj nahranila baskijskom hranom i opila baskijskim vinom, očitujući žestoku odanost obitelji i baštini. Od njih sam saznao o zatiranju njihove kulture, koje je Francov režim desetljećima provodio. Od njih sam čuo i za bombardiranje Guernice. Dok je svijet sve više saznavao o terorističkim napadima na bespomoćne civile, iznenadilo me je što bombardiranje povijesnog grada Guernice 1937. godine nije prepoznato kao značajan trenutak u povijesti takvih napada. Činilo se daje ljudima poznatija slavna Picassova zidna slika nego masakr koji je potaknuo njezin nastanak. Pretvarajući taj događaj u književno djelo nadao sam se podići svijest ljudi o toj tragediji. No još je važnije što sam želio stvoriti likove koji predstavljaju dobre i plemenite osobe što se na nadahnjujući način hvataju u koštac s traumatskim okolnostima. Istražujući povijesne činjenice o bombardiranju, pročitao sam priče brojnih guerničkih žrtava, koje su se pojavljivale u bolnicama sa čudnim simptomima: ruke su im bile unakažene. Ozljede nisu bile posljedica bombardiranja ni izlaganja vatri, nego njihove ustrajnosti da goloruki kopaju po oštrim krhotinama – sve dok im se meso ne bi ogulilo s kostiju – u mahnitom nastojanju da spase svoje voljene. Odmah sam pomislio kako su to upravo onakvi strasni i odlučni ljudi o kojima bih mogao napisati roman… posebice roman u čijem je središtu obiteljska ljubav, ljubav između muškarca i žene te ljubav prema domovini. Nadao sam se da bismo od tih likova mogli naučiti nešto o suočavanju s posljedicama sličnih napada, koji se događaju i danas. (autor)
Želimir Periš do sada je bio poznat kao prozaik, a zbirkom poezije X, etablira se kao pjesnik na sav glas. Dobar dio zbirke kao da je propitivanje dosega poezije, pa odabir, naklon i vraćanje na scenu, ili bolje na ulicu, poezije prošlog stoljeća koja se recitira, po mogućnosti na megafon s preokrenute gajbe, koja se obraća čitatelju slušatelju i aktivira ga. To je poezija sazdana od pamfleta, parola, jezika svakodnevice impregnirana egzaktnim podacima, humorom i ironijom, svojevrsna racionalno-lirska masa stihova koja progradira, raste kao lavina i onda kreće – uzbrdo. A govori o svijetu spektakla, neoliberalnom kaosu i kapitalističkom pressingu na ljudski život i san, čudesima privatizacije i opustošenim tvorničkim pogonima, identitetskim izborima… No Periš ima i svoju drugu i treću stranu, nakon pjesama koje se izvikuju, dolaze ciklusi pjesama koje se šapću i koje se mrmljaju. U tim je, dominantno ljubavno-erotskim ciklusima, autor nešto tiši, no i dalje zaigran i socijalno osviješten. Nađe se u njegovim stihovima i obiteljske historije i društvene histerije, pa se i među jastuke uvlače politička rješenja: a zašto svi zajedno ne bismo pošli u krevet, pita se. Zbirku završavaju pjesme za mrmljanja, kolekcija emocija poraza, poezija luzera koji su bitke izgubili, ali ne znači da su se i predali. Oni svoje misli izgovaraju sebi u bradu s ciljem da tu bradu i glas iz nje – podignu. Ovo je zbirka s nepoznanicom × u naslovu, ali radi se o tome da se taj ×, to nepoznato, prepozna, malo nakosi i postane +. Da se svijet promijeni. Riječima Želimira Periša: × kao dosta!
Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti. Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života.
Ruth i Ned ludo su se zaljubili. Odluče okušati sreću i do vjenčanja ih dijeli tek nekoliko kratkih mjeseci. Ali problem prave ljubavi leži u tome što ona ne uključuje samo dvoje ljudi. Tu su i članovi obitelji supružnika s kojom se treba pozabaviti. Među njih spada Nedova nepredvidiva majka. Ali tu nije kraj… Tu su i prijatelji… U trenutku kad bi se Ruth trebala radovati sretnoj budućnosti, ona se počinje zaplitati u prošlost i sve ono što se Nedu davno događalo. Umišlja li ona? Je li se Ned uistinu promijenio? Jesu li njegovi prijatelji još uvijek povezani zamršenim odnosima koji imaju moć da nasilno razdvoje dvoje ljudi…?
Zabačeni ruralni Wisconsin, 1907. Šiban ledenim vjetrom, Ralph Truitt, uspješan poduzetnik, stoji sam na peronu i čeka ženu s kojom je dogovorio vezu preko oglasa objavljenog u novinama. No kada Catherine Land siđe s vlaka, Ralph će shvatiti da je prevaren, da ona nije žena s fotografije koju je donio u pismu. Ona je neiskrena, njezine su mu namjere nejasne.
Ovaj roman romantično je i sentimentalno sjećanje na Zagreb četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća.
Počelo je kao obično jutro u vozu na putu za posao. Dok me nije opčinio momak koji je sedeo nedaleko od mene. Vikao je na nekog preko telefona kao da je ceo svet njegov. Šta taj nadmeni frajer umišlja? Da je bog? Da budem iskrena, izgledao je božanski. Na sledećoj stanici ustao je tako naglo da mu je ispao telefon. Možda sam ga uzela. Možda sam pogledala sve fotografije u telefonu i okrenula nekoliko brojeva. Možda je danima ostao kod mene – dok nisam skupila hrabrost da mu ga vratim. Kad sam prešla pola grada i stigla do njegove fensi kompanije, odbio je da me primi. Ostavila sam telefon na praznom stolu ispred kancelarije tog kretena. Možda sam ostavila i nekoliko svojih provokativnih fotografija u telefonu. Nisam očekivala da će mi nakon toga poslati poruku. Nisam očekivala da će naše flertovanje biti tako uzbudljivo. Nisam očekivala da ću se zaljubiti u njega – i pre no što smo se zvanično upoznali.
Baka mi je jednom rekla da su ljubav i mržnja isto osećanje izraženo u različitim okolnostima. Strast je ista. Bol je isti. Čudnovata uzbuđenja koja pene u grudima? Ista su. Nisam joj verovala dok nisam upoznala Barona Spensera. On je postao moj košmar. Onda je košmar postao stvarnost. Mislila sam da sam mu pobegla, da će zaboraviti da sam postojala. Ali kada se vratio, udario je jače nego što sam verovala da je moguće. I kao domine – pala sam.
