Guernica

Godine 1935. Miguel Navarro upada u sukob sa španjolskom Civilnom gardom pa, namjeravajući okrenuti novu stranicu u životu, bježi iz ribarskog sela Lekeitio u Guernicu, središte baskijske kulture i tradicije. Stigavši onamo, pronalazi više od novog života – pronalazi nekog za koga vrijedi živjeti. Miren Ansotegui je karizmatična, dražesna plesačica koju upoznaje u Guernici, a njih dvoje pronalaze ljubav koju, uvjereni su, ništa ne može uništiti. Guernica je epski roman s velikom ljubavnom pričom kojeg mnogi već uspoređuju s Mandolinom kapetana Corellija i Engleskim pacijentom, a odvija se u baskijskom gradiću Guernici u doba kada ga je razorila njemačka vojna avijacija uoči Drugoga svjetskog rata. Roman je bogat povijesnim podacima o čarobnoj baskijskoj regiji, a Crveni barun, pripadnici Luftivaffea pa čak i Picasso pojavljuju se kao likovi u priči koja prati sudbinu obitelji Navarro u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća. *** Netom po svršetku fakulteta upoznao sam dražesnu baskijsku djevojku, čiji su baka i djed došli u Ameriku kako bi čuvali ovce u planinama Idahoa. Njezina me je obitelj nahranila baskijskom hranom i opila baskijskim vinom, očitujući žestoku odanost obitelji i baštini. Od njih sam saznao o zatiranju njihove kulture, koje je Francov režim desetljećima provodio. Od njih sam čuo i za bombardiranje Guernice. Dok je svijet sve više saznavao o terorističkim napadima na bespomoćne civile, iznenadilo me je što bombardiranje povijesnog grada Guernice 1937. godine nije prepoznato kao značajan trenutak u povijesti takvih napada. Činilo se daje ljudima poznatija slavna Picassova zidna slika nego masakr koji je potaknuo njezin nastanak. Pretvarajući taj događaj u književno djelo nadao sam se podići svijest ljudi o toj tragediji. No još je važnije što sam želio stvoriti likove koji predstavljaju dobre i plemenite osobe što se na nadahnjujući način hvataju u koštac s traumatskim okolnostima. Istražujući povijesne činjenice o bombardiranju, pročitao sam priče brojnih guerničkih žrtava, koje su se pojavljivale u bolnicama sa čudnim simptomima: ruke su im bile unakažene. Ozljede nisu bile posljedica bombardiranja ni izlaganja vatri, nego njihove ustrajnosti da goloruki kopaju po oštrim krhotinama – sve dok im se meso ne bi ogulilo s kostiju – u mahnitom nastojanju da spase svoje voljene. Odmah sam pomislio kako su to upravo onakvi strasni i odlučni ljudi o kojima bih mogao napisati roman… posebice roman u čijem je središtu obiteljska ljubav, ljubav između muškarca i žene te ljubav prema domovini. Nadao sam se da bismo od tih likova mogli naučiti nešto o suočavanju s posljedicama sličnih napada, koji se događaju i danas. (autor)