Recentni roman Dušana Mitane, jednoga od najpopularnijih suvremenih slovačkih književnika, pod nazivom Moje rodno groblje zapravo je autorova kvaziautobiografija polufiktivna sjećanja na rodno selo u kojem je odrastao. Jedan fragment romana bio je objavljen u časopisu Mladá tvorba još 1968. godine, a drugi je trebao izaći dvije godine poslije, ali je uslijed sloma Praškoga proljeća intervencijom režima cijela naklada uništena. Knjiga je dakle dovršena trideset godina nakon početka pisanja! Autor u knjizi opisuje razdoblje odrastanja proživljeno sa svojom obitelji u svojem rodnom selu, koje je sudbinski obilježilo njegov budući život i stvaralaštvo. U komičnom i ponekad sarkastičnom stilu autor vrlo dojmljivo opisuje sredinu zapadnoslovačkoga sela krajem pedesetih godina prošloga stoljeća, upoznajući nas s cijelom plejadom smiješnih i ponekad grotesknih likova. U priči, koja je u nekim dijelovima smiješna do apsurda, skrivene su i mnoge dublje i dalekosežnije društvene analize i zapažanja. Tako je npr. kroz lik lokalnoga sekretara Partije, te pogotovo njegova odnosa s mještanima, prikazana društvena situacija u poststaljinističkoj, ali još uvijek totalitarnoj Čehoslovačkoj. Autor dočarava i vrlo zanimljiv društveni i konfesionalni odnos između evangeličke i puno mnogobrojnije katoličke crkvene zajednice u Slovačkoj. (Siniša Habijanec).
Wolfy i njegovi roman je koji s mnogo finoga humora pripovijeda o odrastanju senzibilnog dječaka i životu židovskih izbjeglica u Engleskoj. Neposredno prije Drugog svjetskog rata, bježeći pred nacizmom, u London se doseljavaju Wolfy i njegovi: otac, pomalo neprilagođen novom načinu života, teško bolesna majka, koja ubrzo umire, tetka, koja se savršeno snalazi u novoj ulozi glave obitelji, melankolični tetak te bratić opsjednut dječačkim smicalicama. Život Wolfyja i njegovih neraskidivo je povezan s tradicijom koju su donijeli iz Beča, ali ih s vremenom život suvremenog Londona osvaja i mijenja. Wolfy i njegovi roman je o stapanju dvaju svjetova, o odrastanju, nacizmu, holokaustu, a sva složenost življenja, političke prilike i egzil ocrtani su izvrsnim stilom i nadasve duhovito. Roman Wolfy i njegovi bio je u širem izboru za nagradu Booker 2001. godine, a sljedeće je godine dobio nagradu Wingate.
Gospođa Verona silazi s brežuljka je priča o ljubavi i smrti, vjernosti koja nadživljava one koje je povezala, tužna no istovremeno lagana priča, ispričana jednostavno i toplo. I kad gospođa Verona sa svog brežuljka koji pamti ljubav, posljednji put odlazi u dolinu iz koje nema povratka, gotovo joj pozavidite na odlučnosti što je jednom davno izabrala živjeti baš ovdje, u seoskoj kući koja je odmah ponudila mogućnost da se u njoj – bude nesretan. Jer, kako Verhulst kaže kroz usta jednog od svojih likova: Ovdje možeš umrijeti, i ovdje možeš biti nesretna. Bili bismo ludi da ne uzmemo ovu kuću.
Naratorica u romanu je studentica filozofije koja, tragajući za samom sobom, prolazi kroz živote neobičnih i intelektualno vrlo snažnih i raznolikih muškaraca. Sedmorica koju opisuje u romanu uglavnom su od nje stariji dvadesetak i više godina. Vjerujući kako muškarci, a ne žene, kontroliraju „zakone (umjetnost, ponajprije), Marie ispituje vezu književnosti i njezinih likova, odnosno književnosti i onih koji je stvaraju. Sedmi muškarac je muškarac za kojeg je, osobno, ponajmanje zainteresirana, ali u psihološkoj krizi u kojoj se našla, autorici vjerojatno najpotrebniji: psihijatar. Connie Palmen pripada generaciji koja je zainteresirana za život, posebice radost i smijeh. Njezin se talent ne ogleda samo u naraciji, on je prije svega u izuzetnoj sposobnosti zapažanja detalja koji, kroz nečije ponašanje, otkrivaju narav.
Dokumentarni roman Svjetlost, autora Jean-Claudea Concolatoa, bivšeg diplomata UN-a u Hrvatskoj, priča je o osobnom iskustvu autora tijekom rata u Hrvatskoj 1991. za vrijeme njegova obavljanja dužnosti terenskog pregovarača. Roman donosi pogled čovjeka kojemu vlastita kulturna pozadina omogućuje izvanjski pogled na hrvatski povijesni identitet. Kao bivši sveučilišni nastavnik, Jean-Claude Concolato stručno je osposobljen za analitički pristup političkim okolnostima. Njegovo znanje, isprepliće se s iskustvom koje je stekao kao biši diplomat UN-a. U svome romanu na neposredan način objašnjava događaje koji nam daju naslutiti besmisao i okrutnosti rata, strahote koje su proživjeli Hrvati, Srbi i Bošnjaci, ne zauzimajući se ni za jednu od ovih strana. Concolato ne bilježi samo događaje u napadnutoj Hrvatskoj, već piše o ljudima s kojima se susretao, a koji za njega predstavljaju ljude-mostiće, nositelje prosvjetiteljske misli koja će prosvijetliti ludilo rata. Otuda i naziv knjige Svjetlost, koja je predstavlja misao vodilju autora i koja se provlači kroz čitav roman. Roman opisuje nastojanja autora da ostane profesionalac u svom djelovanju i othrva se prihvaćanju strahota rata kako bi mogao pomoći žrtvama. Istovremeno, Concolato ne propušta prikazati i drugu stranu, kako izgleda ljubav u vrijeme rata, ali i laži i prevare kojima se služe ljudi kako bi ostvarili određen cilj, pa makar iskoristili one koji ih vole. Teški pregovori sa zaraćenim stranama, islamizacija rata u Bosni, problem mješovitih brakova, strukture zapovjedanja u Republici Srpskoj, embargo na uvoz oružja, samo su neka od pitanja kojih se autor dotakao. Nije izbjegao ni odnos međunarodne zajednice spram rata na prostoru bivše Jugoslavije, a opisuje i svoj susret s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Ni u jednom trenutku, autor ne daje ocjene akterima tadašnjih zbivanja, već prenošenjem vlastitog iskustva, ostavlja nam da sami donesemo sud o događajima. Istovremeno, uvođenjem zaniljivih prizora i opisa ljudi s kojima se susretao, Jean-Claude Concolato pred čitatelje stavlja umjetničko djelo koje vrijedi pročitati. *** Jean-Claude Concolato rođen je 1947. Bivši je predstavnik UN-ovog ureda za izbjeglice u Hrvatskoj. Karijeru započinje kao predavač ustavnog prava na Institutu za političke znanosti u Grenoblu u Francuskoj. Nakon stjecanja doktorskog zvanja, na istom sveučilištu 1976. predavao je međunarodne odnose, a od 1978. u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (C.N.R.S.) djeluje kao voditelj istraživanja novih političkih sistema. Concolato 1981. započinje s radom u UNHCR-u u Africi i Aziji, te na višim položajima u UN-ovoj organizaciji u Ženevi, Hagu, Bakuu i Pragu. Prošavši krvave sukobe svih kontinenata, kao profesionalni terenski pregovarač 1991. usred pada Vukovara, Concolato otvara prvi ured UNHCR-a u Hrvatskoj. Od 2004. do 2007. vraća se u isti ured u Hrvatsku. Od tada živi između Francuske i Hrvatske.
Nakon svega nekoliko pročitanih stranica ove knjige, pomislio sam: “Bože! Da sam bar ovo čitao prije četrdesetak godina, u vrijeme kada se rodio moj sin!” Da jesam, bio bih se osjećao manje usamljen i mrvicu više uvjeren da ja to mogu. Knjiga Ja, tata iz Irske dragocjeni poklon svim mladim očevima koji, iako okruženi prekrasnim, snažnim i dobronamjernim ženama, majkama i bakama, još osjećaju usamljenost početnika. (…) Izreka kaže: “Za igru je potrebno dvoje”, stoga ova knjiga svjedoči i o važnosti uloge žene za muškarca koji želi postati drugačiji otac. Paulova supruga bila je dovoljno mudra da mu ostavi dovoljno prostora da bude otac kakav želi, da prihvati da će on uzeti i više od toga. Majčinstvo nije njezin jedini identitet, kao što to na nesreću biva kod mnogih žena kad postanu majke, a zajedno sa svojim suprugom, dokaz je da roditeljsko iskustvo nema granica. Ne treba biti posesivan ni restriktivan, niti postavljati stroge granice. (…) Većina moje generacije bila je emocionalno nepismena i u dvadesetpetoj godini, dok su ostali gubili dragocjeno vrijeme trudeći se oponašati jezik žena. Paul O’Grady dolazi iz kulture koja nije toliko različita od hrvatske ili skandinavske – kulture u kojoj muškarci svojevoljno i slobodno pričaju o važnim javnim pitanjima, ali nevoljko o sebi samima na osobnoj razini. Stoga, ako ste muškarac, pročitajte ovu knjigu i otkrijte bogatstvo komunikacije koja već postoji negdje u vama. Ako ste žena i majka, pročitajte i naučite nešto o svom muškarcu. (…) Iz predgovora Jespera Juula
Prvi roman Tomáša Zmeškala strukturiran je poput kaleidoskopa različitih priča, predstavljenih u 22 poglavlja. Središnja pripovijest uključuje Josefa i Květu, koje možemo smatrati glavnim junacima, ali iz njihove se pripovijesti granaju brojne druge koje oni sami pripovijedaju i koje sadrže druge važnije i sporednije likove. Stvoren je dojam kao da kamera lagano prelazi s jednog lika na drugi otkrivajući sasvim novu perspektivu, novu malenu pripovijest, te se zatim, lagano se pomičući, vraća na prethodan lik. Poglavlja se katkad razlikuju u formi. Primjerice, jedno od poglavlja donosi kafkijansku atmosferu dijaloga između Josefa i državnog istražitelja. Što se tiče stila, Zmeškal umije podastrijeti veliki izbor raznolikih glasova i forme. Jedno od glavnih obilježja njegova stila je oko za detalj, zatim poetičnost te sposobnost da uhvati i izrazi esencijalne emocije svojih likova i stvori pravu atmosferu. Sve su pripovijesti dane na povijesnoj pozadini. Tako se pozadinski izmjenjuju presudni povijesni događaji, poput Drugog svjetskog rata, dospijevanja komunista na vlast 1948, represije 1950-ih, ruske invazije i okupacije Čehoslovačke 1968, Baršunaste revolucije 1989, koja označava kraj komunizma. Ali nikada povijesni događaj ne zauzima glavni položaj u priči; ostaje kao marginalni znak, dok su u središtu priče o ljudima. Bez sumnje, „češki“ aspekt u ovoj knjizi ima prominentnu ulogu, ali zapravo je više „europski“ nego „češki“, jer je, napokon, povijest Češke povijest Europe – svi spomenuti događaji su europski događaji. Ali su životi i sudbine likova univerzalni. Stoga, kao cjelina, roman ima vrlo univerzalnu kvalitetu, govoreći o vrijednostima, načelima, sumnjama, razmišljanjima itd. Iako se može učiniti strukturalno kaotičnim, Zmeškal pedantno vodi pripovijesti i nikada ne gubi kontrolu nad njihovim nervaturama, što mu je osiguralo visoke ocjene i brojne pohvale u književnoj kritici. Uvijek se u pravom času vrati glavnoj pripovjednoj niti te se kao čitatelji nikada ne osjećamo izgubljenima. Sve zajedno – glavna pripovijest, sporedni pripovjedni rukavci, podpripovijesti, različite forme u kojima se pripovijeda, akronološko pripovijedanje, promjene u perspektivi i fokalizaciji, promjene stila, tona i narativnih načina – tvori bogat roman koji ima sve šanse da postane klasik – ako to već nije.
Nakon smrti svojeg prijatelja i prethodnika Sama Coopera, mjerača vremena na hokejskim utakmicama NHL-a te čuvara Stanleyjeva pehara, Tony Chiello nasljeđuje najbolji posao kojeg zapravo nitko ne želi – posao čuvara pehara Stanley Cupa, najprestižnijeg trofeja koji se može osvojiti u profesionalnom hokeju na ledu. Kada hokejaš Dragos Petrescu, prvi Rumunj koji je osvojio Stanley Cup, odlazi u Rumunjsku na svoje vjenčanje, Tony putuje s njim i njegovom obitelji u postkomunističku Rumunjsku, zadužen za sigurnost Kupa. Tijekom putovanja i boravka u Rumunjskoj, Tony će čuti mnoge anegdote, naučiti igrati backgammon, zaljubiti se, ali i izgubiti Kup… Roman s daškom hokejske i istočnoeuropske povijesti prošlog stoljeća, prepun humora i začudnih situacija, sigurno će zabaviti i nasmijati hrvatske čitatelje, ljubitelje sporta, a posebice ljubitelje hokeja na ledu!
Posljednji iz plemena Udege
Saslušanje U ˝Ispovijesti jednog turista˝ autor je građu za razgovore, tijekom godina vođene za tiskovine, pretvorio u fiktivno saslušanje u kojemu se postavljaju pitanja o politici, pustolovinama, književnosti, kritici…
Ovo je moj kraj. Tim, po pisanju biografa, posljednjim svjesnim riječima skladatelja Franza Schuberta počinje roman Franzov rekvijem (Le requiem de Franz, 2009) suvremenoga francuskog književnika Pierrea Charrasa. Dok se ležeći na samrtnoj postelji prisjeća događaja iz djetinjstva i mladosti, Schubertu je tek trideset i jedna godina. Ne čudi, stoga, što u agoniji sklada Rekvijem, a ne još jednu od šestotinjak solo popijevki koje su ga proslavile još za života. U romanu, pisanu u prvom licu, riječ je o intimnoj ispovijedi velikog skladatelja u kojoj se isprepliću njegove uspomene i razmišljanja o glazbi. Život su mu obilježili brojni teški trenuci – bojao se autoritativnog oca, boravak u Konviktu nalikovao je zatočeništvu, majka mu je rano umrla, prezirao je učiteljski posao koji je neko vrijeme morao obavljati, u ljubavi nije imao uspjeha, živio je bez doma i u stalnoj neimaštini, manjkalo mu je samopouzdanja i na ljubavnom i na glazbenom planu… To ga je međutim poticalo na skladanje jer, prema njegovu mišljenju, nemoguće je biti sretan i skladati. Trenutak istinske sreće Schubert će doživjeti tek u agoniji koja mu donosi priviđenje: okružen svima koje voli i cijeni, čak i nedostižnim uzorom Beethovenom prema kojem je osjećao silno strahopoštovanje, dirigira izvedbom svog Rekvijema i Simfonije. Nakon tog uzleta, međutim, slijedi otrežnjenje: skladatelj ne uspijeva ukrotiti smrt, zatočiti je u glazbu, pa ona koja kosi i podrugljivo se smije odnosi pobjedu.
Roman «Prvo sivo, pa bijelo, pa plavo» objavljen je 1991., a do 2000. doživio je 26 izdanja. Moto romana je rečenica: “Konstatirala sam da se u neposrednoj blizini života u kojem se slučajno nađeš nalazi drugi život, koji si isto tako mogao živjeti.” Fabula je jednostavna: glavna junakinja Magda jednog dana nestaje. Napustila je muža, tvorničara iz Noordwijka (poznato turističko mjesto), vilu na moru i udoban život. Isto se tako iznenada, nakon nekoliko godina, vratila kući, bez riječi objašnjenja. Muža, koji ju je zatekao kod kuće kad se vratio s posla, samo je zapitala: “Misliš li da možemo večerati vani, iako ima toliko osa?” Muž očekuje objašnjenje, ali ništa je ne pita. Ona nastavlja raniji život, kao da se ništa nije dogodilo. Na koncu muž ne može izdržati njezinu šutnju i ubija je.
Japanski dnevnici moje majke. S talijanskog prevela Irena Skrt. Knjiga Brod za Kobe istodobno je putopis, memoarsko štivo i roman o odrastanju. Djelo je nastalo kao autoričin literarni komentar slučajno otkrivenog majčina dnevnika, koji je ova brižno vodila dan za danom u razdoblju od 1938. do početka 1942. Budući da je autoričina obitelj te godine provela u Japanu, knjiga je bogata antropološkim pogledima filtriranim očima zapadnjakinje. No izuzetnost djetinjstva proživljenog u egzotičnoj i dalekoj zemlji tek je kulturalni okvir iz kojeg autorica, po prvi put u svom bogatom opusu, progovara o odnosu s majkom i ocem, otkrivajući nepoznate detalje o svojoj obitelji, te si postavlja pitanja vezana uz literaturu, tradiciju, vjersku i moralnu problematiku. Citati iz majčina dnevnika (o postajama na dugom putu brodom prema japanskom gradu Kobeu, kao i o malim i velikim događajima u obitelji) neprestani su izvor za prisjećanja i istodobna udaljavanja od dnevnika, za brojne reminiscencije što iz prošlosti pristižu do sadašnjosti. Dacia Maraini u ovoj knjizi govori o sebi (piše dakle, povrh biografije zauzvrat majci, i autobiografiju), slobodno kružeći oko vremenske osi, pa hita katkada poletno unaprijed, katkada se sjetno vraća, ili pak skreće u digresije što se mogu činiti rezultatom nehata, iako su prije uvjetovane jakom silom neke asocijacije, ali uvijek se i pitajući. O kauzalnosti i slučajnosti sjećanja, o jedinstvenosti i mnogostrukosti identiteta, o motivima i smislu društvenog (u Dacinu slučaju napose feminističkog) angažmana, o razlozima i učincima ženske potčinjenosti muškim sustavima. Djelo je gotovo roman u slikama, pogled u zeleni pejzaž sjećanja, opora proza, no prepuna sadržaja čak i kada piše o osobnim, izuzetno delikatnim pitanjima. Iako sažeta, suzdržana u opisima, u ovoj autobiografskoj knjizi autorica je sprema da ode u dubinu vlastita sjećanja ne stideći se baš ničega.
S njemačkog prevela Milka Car. Roman bavi se rijetko tematiziranim aspektima hrvatske prošlosti. U središtu zbivanja je glavni ženski lik Ana Sadak, koja 1945. bježi pred partizanima u austrijski Altaussee. Opisuje se njezin bijeg duž zelene granice, kao i prethodni slojevi zbivanja koji su doveli do bijega i borbe za preživljavanje. Ona je bila njegovateljica u ustaškom dječjem logoru, gdje se altruistički brinula za male zarobljenike, ne sluteći njihovu sudbinu. Time se prikazuje sudbina pojedinca zarobljenoga u povijesnim zbivanjima te se opisuje tzv. „štakorski put“ fašističke emigracije. Roman svakako otvara važne teme suočavanja s austrijskom i hrvatskom prošlošću. Autor je svoj roman nazvao Doba presvlačenja, na njemačkome Die Zeit der Häutung, a potonja je imenica usko povezana s kožom (die Haut). Doista, taj nam se roman uvlači pod kožu. Boli nas dok pratimo što se događalo i kako se sve odvijalo. Autoru je najvažnija naša sposobnost predočavanja i zamišljanja. Jedino što još možemo učiniti za one najmanje među žrtvama jest da ne zaboravimo njihove patnje. (…) Hans Höller, Sveučilište Salzburg
Orig. šp. El Principe Destronado, Barcelona.
U svojoj čistoj, nepodnošljivoj lakoći, pravo književno čudo. Roman je napisan iz nesvakidašnje perspektive prvog lica množine, a u cijelosti se sastoji od distorziranih rečenica u prezentu, koje se oslanjaju na sugestivnost i atmosferičnost. U kućici na stablu skrivaju se sestre blizanke, čiji isprepleteni glasovi odjekuju cijelim tekstom. Dok se bezbrižnost djetinjstva u seoskoj idili urušava pred njihovim očima, sestre bijeg od nepodnošljivog traže u pričama o sretnijim danima. U njihovim se sjećanjima stapaju prošlost i sadašnjost, isprepliću se obiteljske anegdote i opisi stvarnih nestanaka njihovih prijatelja. Mjesto pokraj Jedenewa, u vrijeme kad nacisti preuzimaju vlast od Rusa, postaje mikrokozmos iskonskog pitanja stoljećima ukorijenjene mržnje.
Sa svoja dva prethodna romana: Restoration (koji je ušao u uži izbor za Bookera) i Music and Silence (osvojio nagradu Whitbread), Rose Tremain je i čitatelje i kritiku upoznala sa svojim darom za sjajnu psihologizaciju likova u povijesnim romanima. Roman Boja zlata vodi nas na Novi Zeland sredinom XIX. stoljeća, gdje tek vjenčani Harriet i Joseph pokušavaju započeti novi život. Oboje sa sobom nose svoje razloge za odlazak iz Engleske te svoje nade i snove o budućnosti, no skoro se odmah sukobljavaju s negostoljubivošću nove zemlje. Suočavanje s gotovo nepremostivim izazovima podneblja, okoliša i vlastitih tajni, opsesija, želja i strahova dovodi ih na rub propasti, a njihovu borbu za opstanak Rose Tremain opisala je upravo sjajno. Slike dramatično lijepog novozelandskog krajolika, plastičan opis zastrašujuće teškog života ljudi obuzetih zlatnom groznicom (boja je novozelandski izraz za zlato) izmjenjuju se s dirljivom pripovijesti o raspadu braka i ljudskoj hrabrosti u posve nesvakidašnjim okolnostima…
Sedamnaestogodišnja Bianca Piper pametna je i puna sarkastičnih primjedbi. Puno prepametna i puno prepuna primjedbi da bi pala na šarm ljigavog školskog frajera Wesleyja Rusha. Štoviše, ne može ga podnijeti, čemu nimalo ne pomaže to što joj on prišije nadimak Krpa. Toliko ga ne može podnijeti da stalno razmišlja o njemu… Nakon jednog glupog poteza, Bianca i Wesley započnu tajnu vezu prijatelja s povlasticama. Osim što, naravno, nikako nisu prijatelji. Ono, mrzi ga. Zalije ga kolom. Kaže mu da se goni. No dok joj se kod kuće svijet ruši, majka odlazi, otac možda vraća alkoholizmu, ona nalazi izlaz u ukradenim poljupcima i šlatanju za koje ni njezine najbliže prijateljice, koje svakako nisu krpe, ne znaju. S druge strane, Toby Tucker, Biancina dugogodišnja simpatija, počinje pokazivati zanimanje za nju. Želi li Bianca još uvijek ono što je mislila da želi? Iz pera sedamnaestogodišnje Kody Keplinger stigla nam je tinejdžerska knjiga sezone, puna humora, ljubavi, prijateljstva, seksa i situacija u kojima će se mnogi prepoznati.
