Oznaka:

Djevojčica i cigareta

Autor u romanu prati dvije paralelne priče: prvu o osuđeniku na smrt koji je kao posljednju životnu želju poželio zapaliti cigaretu i drugu o birokratu ministarskog ureda koji zapali cigaretu u javnom toaletu gledajući u djevojčicu koja ga optuži za zlostavljanje. I dok prvi lukavom manipulacijom postaje miljenik nacije i izbjegava smrtnu kaznu zahvaljujući pomoći moćne duhanske industrije, drugi doživljava medijski linč i proživljava istinsku profesionalnu i privatnu dramu pokušavajući dokazati svoju nevinost. U ovom sjajnom romanu u sivom duhanskom dimu oslikana je sva surovost i apsurd modernog svijeta.

Posljedice ljubavi

Naser je dvadesetogodišnji emigrant iz Eritreje koji je kao dječak izbjegao u Saudijsku Arabiju zbog političkih nemira u njegovoj domovini. Živi tipičnim životom siromašnog i usamljenog emigranta koji se s nostalgijom sjeća majke koja je ostala u Eritreji i mašta o egipatskim filmskim zvijezdama, ljubavi i nježnosti. U Jeddi su jedine žene koje viđa na ulici sablasne figure pokrivene od glave do pete crnim abajama, sve do jednog dana, kada monotoniju njegovog života prekida pojava tajanstvenog ženskog lika u ružičastim cipelama koji mu potajice u prolazu pred noge ispušta ljubavnu poruku. Naser je, poput modernog Aladina, prinuđen upotrijebiti domišljatost i hrabrost da bi se nakon brojnih neuspješnih pokušaja, izbjegavši budnim očima religijske policije, našao sa svojom tajanstvenom djevojkom. Jedda je grad nevjerojatnih kontrasta: raskošni šoping centar pokraj trga na kojem se onima koji prekrše šerijatski zakon odrubljuje glava. Muškarci i žene žrtve su seksualne represije i dvostrukog morala, a kao rezultat homoseksualne veze i silovanja dječaka uobičajena su pojava i iskustvo kroz koje je prošao i Naser.

Dvostruka slika

Ratni izvjestitelj Stephen Sharkey i fotograf Ben Frobisher pokrivali su nemile događaje 11. rujna u New Yorku, a nakon toga otišli svaki svojim putem. Ben u Afganistan kako bi s lica mjesta slikom prenio potresna svjedočanstva još jednog mučnog događaja, a Stephen se izmučen užasima brojnih ratišta s kojih je izvještavao i pogođen saznanjem o nevjeri svoje supruge, vraća kući u Englesku. U potrazi za spokojnim okruženjem koje bi mu nakon proživljenih strahota trebalo pružiti toliko željeni mir i pomoći mu da napiše knjigu u kojoj će preispitati smisao i svrhu rata, Stephen će pronaći mir u mjestašcu na engleskoj obali. Međutim, njegov prijatelj Ben nikada se nije vratio iz Afganistana, postavši još jedan statistički podatak u izvješćima o poginulim reporterima, a Benova supruga Kate, nakon što je i sama proživjela saobraćajnu nesreću, pokušava započeti s novim životom. Stephen i Kate uskoro započinju vezu, a osjećaju koji ih povezuju duboki su, ali istovremeno i izuzetno uznemirujući. Iako smještena daleko od bojišnica i ratnih užasa Bosne, Afganistana, Ruande ili Iraka.

Prvi aprila

Američko-hrvatski pisac, rođen u Daruvaru 1956., našim je čitateljima poznat po knjigama: Grimizne usne, Tražeći grob u Clevelandu i Radionica pisanja fikcije. Novi roman fiktivna je biografija, prepuna groteske i cinizma, o olovnim godinama jugoslavenskog socijalizma. Josip Dolinar rođen je prvog aprila 1948. u malom slavonskom gradu Nižegradu. Zaljubio se u moć čim je počeo puzati, zavolio državni aparat, napisao dirljivo pismo predsjedniku. Za vrijeme studija medicine u Novom Sadu zbog neslane je studentske šale osuđen na robijanje na Golom otoku, gdje susreće Tita i Indiru Gandhi. Vraća se u svoj provincijski gradić, radi kao profesor, bavi se filozofijom, a ratne devedesete bacaju ga s jedne strane na drugu, da bi nakon svih strahota osnovao obitelj, okusio slasti i jade preljuba i – neuspješno umro, pa kao avet sad kruži gradom… Roman američko-hrvatskog pisca Josipa Novakovića, za domovinsko izdanje specijalno adaptiran, 1. aprila donosi biografiju Josipa Dolinara, rođenog 1. Aprila 1948. godine čiji život počinje i protječe obilježen datumom i godinom, kao neslana šala.

Aquae passeris

Knjiga Aquae passeris je veoma zanimljiv dokumentarni roman, napisan u najboljem postmodernističkom ključu, kao palimpsestna analiza prepleta životnih podataka o dubokoj osećajnosti vrhunske umetnice kakva je bila Milena Pavlović Barili. U ovom izvanredno i neobično komponovanom štivu autorka je uspešno izbegla kalupe i slabosti žanra biografske proze kome pripada. U centru pažnje je čudesno i bolno “dvojevanje” Milene Pavlović Barili, dvojstvo u ličnosti i senzibilitetu velike slikarke. Autorka ove knjige traga za onim najskrivenijim podacima, koji se u Mileninim rečenicama javljaju tek kao nagoveštaji, poput senčenja na crtežu, i uspeva da u komentarima o slikama, stihovima, porukama i pismima zapazi, kao kakav vrhunski grafolog, mnoge, na oko nevidljive nijanse. Skrupuloznim proučavanjem prepiske slavne umetnice uspela je da upozna složenu umetničku ličnost slikarke Pavlović Barili do najfinijih tonova, ali i da odgonetne zagonetku njene tragične smrti, u čije je uzroke i dijagnozu njena majka, Danica Pavlović – Barili, sumnjala do poslednjeg dana. Iz ove knjige vidimo da je ta sumnja bila zapravo intuitivni nagoveštaj istine. Do te istine je autorka došla, kao arheolog, skidajući sloj po sloj nanosa vremena sa dragocenog predmeta, obrađujući svoje otkriće sa darom pravog pisca, ponirući u fine analize, komponojući vrhunsku dokumentarnu proznu celinu, bez učitavanja, prisile nad činjenicama i tako uobičajenog poistovećenja sa junakinjom.

Seviljski brijač

Seviljski brijač ili uzaludna opreznost praizveden je u Parizu 1775. godine. Što nam danas može reći njegov Figaro, onaj za kojeg su ustvrdili da je svojom Pirom ubio plemstvo? Rakete Beaumarchaisova humora nanovo opremamo bojnim glavama pitajući se – tko je danas nadmoćan i nasilan, tko je žrtva vremena i slobode u kojoj živimo i čiju je bradu potrebno obrijati da bi se vidjelo pravo lice?

Poslednji preživeli

Eng. orig. Sole Survivor. Godine rata su prošle. Logori smrti sa svojim gasnim komorama, krematorijumima i ostalim zdanjima za mučenje pretvoreni su u muzeje. Preostali preživeli logoraši preselili su se u prihvatilišta za raseljena lica. Ti živi skeletei koji su opet dobili ljudski lik morali su da započnu svoj novi život… Tako je i porodica poljskog jevrejina Anteka Princa sa malobrojnim preživelima iz zloglasne Treblinke prispela u njujoršku luku.

Šest lica traži pisca; Henrih IV (ćirilica)

Dramski tekst. Želeo sam da prikažem šest lica koja traže pisca. Dramu nije moguće izvesti upravo zato što nedostaje pisac kog traže; umjesto toga, izvešće se komedija ovog njihovog uzaludnog pokušaja, sa svim onim tragičnim u njoj, budući da je ovim licima osporeno pravo na život. – iz predgovora Autora

Zvao sam se Juda

Svi dobro znamo priče koje su o Isusu ispričali Matej, Marko, Luka i Ivan, no što je s verzijom koju priča Juda? Judino ime postalo je sinonim za izdajnika, ali je li se on smatrao takvim? U ovom oštroumnom, originalnom i kontroverznom romanu Juda konačno pripovijeda svoju pripovijest, onakvu kakvom je se sjeća četrdeset godina nakon Isusove smrti. Vraćajući se u svoje djetinjstvo i mladost, koje je dijelio s Isusom, ostarjeli Juda prisjeća se njihova zajedničkog školovanja, njihovih obitelji, ljudi koji će postati Isusovim učenicima, sljedbenicima; zajedničkih putovanja, iskušenja i borbi protiv moći Rima i Hrama. Judino evanđelje – kako ga ispisuje Stead – priča je o prijateljstvu i suparništvu, o vremenu nesigurnosti i vremenu propitivanja, ali prije svega o kušnjama vjere, izdržljivosti i odanosti. Oslikavajući ovu fantastično bogatu i uvjerljivu fresku drevne Palestine, C.K. Stead prelazi granice općepoznate priče i daje nam uvid u unutarnji svijet jednog od njezinih glavnih sudionika.

Živjeti slobodno

Bračni par Adams su legende, iako puno manje ljudi zna za njih, dok većina zna za npr. J. Goodal itd. Oni su ljudi koji su, u stvari, započeli zaštitu životinja, a posebno lavova i velikih zvijeri u prirodi, naravno u Africi. Radi se o povijesti lavice Elze, koja započinje njenim ranim djetinjstvom, a završava nakon tri godine njenim povratkom u divljinu – lavica „ protiv koje nikada nije bila upotrebljavana sila“. Plastično opisujući izvanredne odnose između čovjeka i životinje, to djelo pokazuje kako istina može biti neobičnija i od mašte. Najme, sve se zbivalo u rezervatu, u Africi (Kenija), gdje je Georg Adamson bio glavni nadzornik lova. Sa svom težinom koju nosi takvo zvanje ili posao, za čovjeka koji obožava životinje, na žalost, nakon takve jedne akcije protiv krivolovaca koji su ubili lavicu, naišao je na malu Elzu. Područje koje je nadzirao zapremalo je desetke tisuća kvadratnih milja, gdje je s jako malo ljudi nadzirao krivolov. Odrastanje Elze s njima, govori o poteškoćama koje su zajedno prolazili, putovanjima po tom ogromnom terenu, odrastanje Elze koja je živjela sa njima, ali potpuno slobodno. I nakon puberteta, kada je ostala u jednom dijelu koji je bio najsigurniji za nju i kada se potpuno prilagodila životu u divljini, sama lovila imala i svoje bebe, uvijek se vraćala svojim Adamsima, koji su ju redovito svakih nekoliko mjeseci posjećivali. Bilo je dovoljno pozvati je i ona bi se pojavila, a kada je imala mladunce i njih im je dovodila, te su ih mogli dirati i družiti se sa lavićima. Ovo je jedna od vanvremenskih realnih priča, sve je tu opisano: kako se igra u rijeci, promjena glasa, stres koji su doživljavali svaki put kada bi nestala u bušu, a začuli bi pucanj, strah kada bi vidjeli da su se njezini tragovi izmiješali s tragovima odraslog lava itd. itd. To je bilo ogromno nenaseljeno područje, u Nairobi se išlo samo kod zubara ili ako si bio teško bolestan, isto tako kada je trebalo nabaviti meso za Elzu. Georg je morao kilometrima ići daleko, da bi otišao u područje gdje je dozvoljen lov, kako bi joj donio hranu.

Fantazija za dva pukovnika i jedan bazen

Fantazija za dva pukovnika i jedan bazen vjerojatno je najbolji portugalski roman objavljen 2003. Ništa na tih dvjestotinjak stranica nije loše ili dosadno, jer se uvijek nalazimo okruženi književnošću, ali i svakodnevicom. Svaka stranica izaziva želju da je ponovo pročitamo kako bismo uživali u briljantnoj naraciji i duhovitosti. Pedro Mexia, Diário de Notícias Priča o dva pukovnika nasmijava nas zbog svoje parodije i gomilanja raznorodnih elemenata: vjerodostojno i nevjerodostojno, realno i fantastično, anegdote i mudra argumentacija… Ako bismo pokušali tražiti izvore ovoga romana, morali bismo skočiti u 19. stoljeće, i još dalje u prošlost. Ovaj roman donosi nam Rabelaisov smijeh i narativnu vještinu Tristrama Shandyja. António Guerreiro, Expresso