Oznaka:

Dizionario croato molisano di Acquaviva Collecroce

Ostali autori: Giovanni Piccoli con la collaborazione di Snježana Marčec Dizionario plurilingue della lingua slava della minoranza di provinenza dalmata di Acquaviva Collecroce in Provincia di Campobasso. Dizionario, registri, grammatica, testi.

Kako su homoseksualci spasili civilizaciju

Oštrouman i duhovit kulturološki pregled običaja, modnih stilova i likova iz gej života u dvadesetom te na početku dvadeset i prvog stoljeća, iz pera jedne heteroseksualke, slavi jedinstvenu perspektivu gej muškaraca, tumačeći nama ostalima koliko je njihova vitalnost bila presudna za našu civilizacviju. U posljednjih pedeset godina granica između onoga što je strejt i onoga što je gej u toj se mjeri zamaglila da većina heteroseksualaca uopće nije svjesna golemoga doprinosa koji su gej muškarci dali kulturi. Od načina izražavanja do hrane i odijevanja gej populacija lansirala je većinu modernih trendova u današnjem svijetu. Konačno se našao netko dovoljno hrabar da zaroni u temu o kojoj se izbjegava otvoreno govoriti, koja je još uvijek tabu tema za većinu ljudi. Autorica otvara novu perspektivu prikazujući biještavilo, slikovitost, glamuroznost i camp u stilu života koji karakterizira gej populaciju, ali i njegovu drugu stranu – AIDS, homofobiju, opsesiju seksualnim eksperimentiranjem.

Na rijekama

Tri priče koje se odvijaju u različitom prostoru i vremenu povezuje motiv rijeke, riječnog toka – prikladna metafora za tok života, njegovu nepredvidivost, jednosmjernost, ljepotu i strahotnost. U prvoj priči pratimo slavnog glumca, koji ploveći kanuom pokušava ovladati i rijekom i svojom ovisnošću o alkoholu: neuspješno. U drugoj priči upoznajemo dvojicu muškaraca, zaljubljenika u Majnu i Rajnu – metafore nepromjenjive životne sudbine – koji, premda bliski cijeloga života, ostaju jedan drugome misterij. Hirovita voda tekućica u trećoj priči često mijenja tok, stoljećima onemogućujući zavađenim obiteljima da odrede jasne granice svojim imanjima. Vodenu masu u konačnici je nemoguće u potpunosti kontrolirati, baš poput nejasnih i mutnih poriva u ljudskoj duši.

Nemoj ići u Anderlecht

Druga knjiga priča mostarskog pisca i urednika, belgijskog tragača za punijom pjenom dana, za tamnijom noći od onih što se nude na razglednicama europskih gradova, Srđana Gavrilovića, izniman je književni događaj koji se jednostavno ne smije omeđiti bilo kakvom odrednicom, pa čak ni lociranjem u moguću generaciju. Jer, Srđan je i više i manje od svoga okoliša, od sporih, često i nemuštih rečenica i zamornih slika ponuđenih u skupim opremama prestižnih nakladnika, on je tragač, usamljenik, apatrid u najboljoj varijanti trećemilenijskog čovjeka. Meta su filmovi, pivo, knjige i tek ponekad slični ljudi, zagubljeni u sumracima gradova, ili uznemireni prazninom na vrelom hercegovačkom suncu. Njegovi su rubovi svijeta, tog sve gorčeg kolača što ga zovemo Europom, tog sve osamljenijeg i zlokobnijeg prostora iz kojeg je potekao, kroz koji jedino Neretva sijeva kao smaragdno svjetlo. Sve ostalo zastire tama. U toj tami, i tuđoj i našoj, i pojedinačnoj i zajedničkoj, stoji jedan visoki, zgodni mladić i srče pjenu iz pune čaše piva, u svojim velikim rukama pretače i dobrotu i zloću svijeta, postavlja pitanja, tek rijetko nudi odgovore. I zapisuje. Zapamtite ga, Srđan Gavrilović se zove. Ivica Prtenjača

Živjeti!

Kako žive i misle Židovi. Knjiga Živjeti! Harolda S. Kushnera pokazuje kako sabat i blagdani nisu dani obveze već dani prilike; kako židovstvo daje ono što Židovu treba – riječi da izgovori i djela da izvrši – i u veselju i u žalosti; kako ljubav prema Izraelu Židova čini boljim građaninom zemlje u kojoj živi i koja je njegova stvarna domovina.

Umjesto pisma

U ovom pomalo sentimentalnom, melankoličnom, refleksivnom romanu, napisanom umjesto pisma ženi s kojom je živio, pripovjedač pokušava rekonstruirati njihov ljubavni odnos, od trenutka kad su se upoznali pa do svršetka veze. No, postavlja se pitanje: gdje prestaje sjećanje, a počinje fantasterija? Pripovjedač nam, doduše, omogućava da čujemo i njegovu (bivšu) partnericu, no interpretira njezine izjave i stavove onako kako ih je on doživio (ili, kako mu odgovara), sve do samog kraja kad joj – ili sebi – omogućava da dekonstruira sve što je do tada napisao. Umjesto pisma je roman u kojem će se mnogi (bivši) parovi prepoznati, čak i ako nisu imali mačku koja je dobila buhe.

Muzej melanholije

Ovo je zbirka od dvanaest priča i četiri projekta teško odredivog književnog žanra, moglo bi se reći sinkretičkog, jer je posredi pastiš priča, eseja, pripovedanja i analiza, stvarnosti i njenih refleksija u umetnostima, društvu i našim ličnim čitalačkim ogledalima. Sećanje i melanholija su prirodno okruženje u kojem se mešaju i druže stvarni i izmišljeni likovi, autentični događaji i konfabulirane situacije. Atmosfera koja ispunjava ovu knjigu izrazito je beogradska, ukoliko taj izraz još ima neko značenje, ne samo zbog velikog broja beogradskih toponima već i zbog asocijacija i retorike. Projekti, odnosno predlozi projekata, prirodno se naslanjaju na naraciju i beogradsko okruženje. Oni su ujedno vizije nekog novog grada i društva koje će umeti da ga ceni. Reč je, najzad, o svojevrsnim otkrićima u vezi sa životom u Beogradu, njegovim zamkama, iluzijama i darovima. Ova knjiga glasnik je nekog novog doba koje ideje crpi iz naših nostalgičnih sećanja, ali će biti satkano od vrline i okrenuto budućnosti.

Poštanske marke

Hrvatska 2009/10 Država SHS 1918-1919 NDH 1941-1945 HR 1991-2009

Uvod u psihoanalizu

Od edipske do narcističke kulture. Knjiga je podijeljena na Uvod i osam poglavlja, s brojnim potpoglavljima, u skladu s podtemama svakoga poglavlja. Posrijedi su sljedeća poglavlja: Edipsko poistovjećivanje u teoriji Sigmunda Freuda, Freudovi sljedbenici i otpadnici, Edipsko poistovjećivanje kroz prizmu Frankfurtske škole, Edipska metafora Jacquesa Lacana, Očinske figure Slavoja Žižeka, Melanie Klein i zaokret prema prededipskom, Škola objektnih odnosa, Psihoanalitičke feministice, edipsko poistovjećivanje i rodna problematika. Knjiga Uvod u psihoanalizu: od edipske do narcističke kulture nudi sustavan i cjelovit pregled psihoanalitičkih teorija edipskog poistovjećivanja, u rasponu od osnutka psihoanalize do njezinih inačica u našem vremenu. Posrijedi je temeljit pregled problema edipskog poistovjećivanja u Sigmunda Freuda te njegovih neposrednih sljedbenika i otpadnika (Karl Abraham, Sandor Ferenczi, Otto Rank, Carl Gustav Jung, Karen Horney), Melanie Klein, pripadnika Škole objektnih odnosa (Donald Winnicott, Michael Balint, Roland Fairbairn), Jacquesa Lacana, Slavoja Žižeka, Juliet Mitchell, Nancy J. Chodorow, Jessice Benjamin i pripadnika Frankfurtske škole (Theodor Adorno, Max Horkheimer, Jürgen Habermas, Erich Fromm, Herbert Marcuse), pri čemu se daje dijakronijski prikaz razvoja psihoanalitičke teorije, upućujući na mnogobrojnost i složenost psihoanalitičkih škola i pravaca.

Henry Miller : Život

Henry Miller (1891-1980) kultno je ime američke književnosti dvadesetog stoljeća. Pripada takozvanoj izgubljenoj generaciji američkih pisaca koji su punoljetnost doživjeli istodobno s izbijanjem Prvog svjetskog rata poput Ernesta Hemingwaya ili E. E.Cummingsa. Rođen i odrastao u Brooklynu, ogromnoj, multietničkoj spavaonici New Yorka, Miller je preteča svih onih autora koje suvremena kritika naziva urbanim piscima, jer je svoj neposredni, žovijalni književni stil kalio u uličnim kavgama i preskakanju granica strogo odijeljenih emigrantskih četvrti, svoj jezik izgrađivao na psovkama i krajnjoj političkoj nekorektnosti zavađenih klasa bujajućeg megalopolisa, a svoj književni ukus baštinio od mistika i proto-new agera poput Madam Blavatsky ili Krishnamurtija, koji su novopečenim njujorškim kleinbürgerima predstavljali prozor u svijet. Miller je, kao dijete prve generacije njemačkih doseljenika, dijelio fascinaciju Amerikom što je još u mladosti odlučio prevesti u literaturu pod snažnim utjecajem velikih književnih individualaca s kraja devetnaestog stoljeća kao što su to bili Walt Whitman, Mark Twain ili Jack London, autentični kritičari američkog društva i načina života, ali ujedno i pokretači velikog američkog književnog imaginarija, koji je u dvadesetom stoljeću eksplodirao, a uz svesrdnu pomoć Millera i njegovih nasljednika beatnika osvojio svjetsku popularnu kulturu. Robert Ferguson je u ovoj biografiji Henryja Millera – za jedne proroka senzualizma, za druge nepopravljivog boema, a za treće besramnog egoista – uspio razdvojiti isprepletene i podvojene ličnosti Millera pisca i Millera književnog lika iz njegovih vlastitih romana. Od Prousta i Joycea, preko W. G. Sebalda pa sve do Knausgaarda, autofikcija kao oblik fikcionalizirane autobiografije dominira najintimnijom književnom formom. Miller se tvrdoglavo odupirao bilo kakvoj kategorizaciji svoga književnog djela inzistirajući na tome da književnost za njega jest život i tim je stavom utjecao na generacije pisaca. Ferguson istražuje Millerove poze i ranjivosti i podastire nam portret složene i dojmljive ličnosti u nezgodnom spoju hipersenzibilnosti i krajnje nonšalancije, koji se možda najbolje očituje u desetogodišnjoj ljubavno-književnoj vezi s Anais Nin. Pokušaj da govori istinu i hrabro se suočava sa životom i svijetom Millera je stajao trideset godina zabrane prodaje njegovih knjiga, ali mu je zato priskrbio poštovanje književnih velikana poput Orwella, T. S. Eliota i Lawrencea Durrella, a naposljetku i nebrojenih čitalaca diljem svijeta.

Prosječni indeks sreće

Glavni junak, Portugalac Daniel, živi relativno lagodno i sretno, sve dok se stvari iznenada ne promijene nagore nakon što Portugal pogodi ekonomska kriza. Daniel ostaje bez posla i više nije u stanju plaćati stambeni kredit. Njegova žena, koja također ostaje bez posla, napušta ga i odvodi sa sobom djecu u potrazi za boljim životom. Daniel na neki način ostaje i bez dvaju najboljih prijatelja. Xavier nije izašao iz svojeg stana zadnjih dvanaest godina – pao je u duboku depresiju nakon što se website za uzajamnu pomoćkoji su kreirali njih dvojica pokazao promašajem. Njegov drugi prijatelj, Almodovar, uhićen je pri očajničkom pokušaju da poboljša vlastite materijalne prilike. Razmišljajući o svojoj i Almodovarovoj djeci, Daniel se pita kakva budućnost čeka novu generaciju. No ne prepušta se beznađu, iako mu se život urušio. On ima nepokolebljivu volju za obnavljanjem, jer sadašnjost je besmislena ako ne vjerujemo u bolju budućnost. Čitatelja će Machadov roman „Prosječni indeks sreće“ povremeno podsjetiti na novinske članke o portugalskoj društvenoj i ekonomskoj zbilji u doba krize te na društvenu kritiku koja se bavi tom krizom i na analizu koja nastoji otkriti kako se Europa u njoj našla. Za one članice EU koje su nedavno izašle iz krize –poput Portugala –muke Daniela i njegovih prijatelja čine se jošsvježima, nečim s čime se lako poistovjetiti. Iako je Portugal izišao iz programa bailouta u svibnju 2014., u to je vrijeme još uvijek bio opterećen dugom od 214 milijardi eura, a stopa nezaposlenosti iznosila je 15 %. Romani Johna Steinbecka „Plodovi gnjeva“ i „O miševima i ljudima“ vjerojatno su najbolji primjer u kojem je tema ekonomske krize (Velika depresija u Americi) označila književnu prekretnicu, a sada dugotrajna ekonomska kriza u Europi rezultira književnim djelima usporediva značaja, među kojima je i roman višestruko nagrađivanog portugalskog pisca Davida Machada „Prosječni indeks sreće“(nagrađen 2015. Nagradom EU za književnost). Priča o nesuđenom piscu Danielu, koji uslijed ekonomske krize ostaje bez svega –doma, posla i obitelji –čita se kao sekularna verzija Knjige o Jobu, u kojoj sve što može poći po zlu doista i pođe, bez ikakvog moralnog opravdanja. Obdaren sposobnošću promatranja i društvene kritike David Machado gradi iznenađujuću priču o trima muškarcima čije prijateljstvo pobjeđuje sve nedaće i sve apsurde današnjeg društva. Himna humanizmu koja pobjeđuje krizu neoliberalizma i prekida s individualizmom i konzumerizmom.