Oznaka:

Šuštanje uvelog lista

Knjiga sadrži niz raziličitih zapisa, bilježaka, crtica i promišljanja o svakodnevnom životu koje je autorica godinama redovito bilježila.

Ludilo

Pred nama je drugo prozno ostvarenje mlade spisateljice Tatjane Udović u kojem nas ponovno vodi kroz period odrastanja preslikavajući svoja tinejdžerska iskustva i iskustva stinejdžerima u fabulu. Fabula knjige vraća nas u školske dane kada svaki novi dan donosi nova iskustva, nekadaugodna, nekada neugodna, ali najčešće zabavna i smiješna. Svakog čitatelja podsjetit će navlastite moralne dvojbe tipične za pubertet: Prikloniti se većini ili biti osamljen u kolektivu? Iz nedoumica proizlazi temeljno pitanje tinejdžera: čime se istaknuti i kakoformirati svoju i razrednu sliku do razine prepoznatljivosti i društvenog prihvaćanja? Odgovor pronalaze u kampanji za odličan uspjeh i čitanje u ostvarenju težnje za prestižnim imenom Naj razreda. To ujedno izražava glavnu pouku djela: najbolji put je trudom iučenjem doći do željenog cilja što je, naime moguće čak i ako se u procesu ludo zabavlja! Radnja nije smještena na samo jedno mjesto odnosno područje, već obuhvaća cijelu Primorsko – goransku županiju opisujući turistički i kulturno pojedina mjesta i gradove: Rijeku, Opatiju, Staru Sušicu, te iz romana možemo naučiti o turizmu Opatije, riječkoj kulturi i tradiciji uključujući Riječki karneval, tradiciji Viškova (Halubajski zvončari), čakavskom dijalektu kojim se govori na tom području, a osim toga je sa turističkog aspekta opisan Dvorac Stara Sušica i Stara Sušica uopće kao i način rada animatora koji su ondje zaposleni. Jasno se vidi da ti događaji nisu izmišljeni, već se temelje na autoričinom iskustvu; u Opatiji je pohađala Hotelijersko-turističku školu, zatim položila ispit za turističkog animatora, radila u brojnim turističkim destinacijama od kojih je jedna bila dječje odmaralište Dvorac Stara Sušica, a također njeguje i čakavsko govorno narječje kao i tradiciju svoga kraja. Ukratko – kao i njen prvijenac Triesduja, Ludilo je ludo zabavan ali i nadasve poučan roman za sve uzraste!

Non-Oui

Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.

Klopka i druge priče

Dvanaest pripovedaka jasno svedoči da zbirka Klopka i druge priče Gorana Skrobonje ne predstavlja samo ostvarenje sjajnog pisca horor priča i odličnog fantastičara već je, pre svega, celovito književno delo. I kada pripoveda o vremenskom portalu kod Golupca gde domaćin svoje goste zverski ubija uz simboliku pesme King Krimsona Zbogom, moja gospo iz razigrane vode, i kada se dotakne zombi epidemije, fudbalskih zavera, slovenskih božanstava i robota, Skrobonjin stil odlikuju izrazita maštovitost i odlični zapleti. Stvarajući efektnu mešavinu horora, SF-a, fantastike, antiutopije i fantazije, on se kritički odnosi prema mitemama naše zajednice, pozivajući se na mnoga dela iz književnosti, filma, stripa, muzike…

Sabrana djela Milana Begovića sv. XVIII i XIX Knjige 1 i 2 Theatralia

Svezak XVIII (Theatralia I) unutar edicije Sabrana djela Milana Begovićasadrži Begovićeve prikaze kazališnih predstava nastale u razdoblju od 1909. do 1944., a prethodno objavljene u brojnim hrvatskim, srpskim i njemačkim novinama i časopisima. Značajan prinos hrvatskoj kazališnoj kritici, ali i kulturološki dokument toga doba, predstavljen je velikiim brojem kazališnih recenzija, prigodnih članaka o gostovanjima stranih kazlišta i kazališnih družina i pojedinih glumaca u Zagrebu. Zatim, nizom eseja i studija o glumcima, kazališnim redateljima, kazališnom životu u drugim sredinama, o operetnim, baletnim i humorističkim predstavama u zagrebačkom kazalištu te o kazališnim akademijama i predstavama učenika glumačke škole. Također, u širokom spektru interesa za kazališni i književni život, on piše o hrvatskim i stranim dramskim piscima, a u gotovo svakoj se kazališnoj kritici osvrće kako na predložak dramskog teksta predstave, tako i na važnije značajke dramskog opusa pojedinog pisca. Svezak XIX (Theatralia II) : Kazališni ogledi, osvrti i polemike (1904.-1944.), Postuma.

Slavlje na pučini

Druga knjiga pjesama Ljube Lozančić svojom strategijom miješanja svijeta i teksta, prodora velikim naporom selektirane svakodnevice u lirski konstrukt, ali i intencijom da se ‘sredstvima teksta’ promijeni svijet, izravno se nadovezuje na njezin pjesnički prvijenac A što je s ljudima iz 2005. godine. Sav taj agresivni svijet malih laži velikih razmjera koje ne mogu popraviti niti bjesomučne molitve Gospi, naime, poput oceanske naplavine prijeti da zaguši palubu pjesme, od čega se prozvana brani neočekivanom generacijskom stvarnosnošću ili pak prepuštanjem zavodljivoj jezičnoj igri, nego oblikovanjem primljene građe u pomalo nadrealnu izbu koja postaje mjesto dinamične metamorfoze i, istodobno, osobna ispovjedna konstanta, stečeno utočište. Poezija, kao i nezasitna kornjača iz istoimenog ciklusa, unatoč predvidivim i svim onim zaprekama koje iskrsnu usput, nekako pronađe put do svog cilja, uvijek mobilnog, samodefinirajućeg i individualnog.

U dokolici

Sbirka izvornih crticah i pripovjestih. Svezak I. S potpisom autora.

Katedrala od grabova lišća

Nova knjiga priznatog našeg pjesnika, esejista, pripovjedača i publicista Mile Stojića sasvim je precizno određena kao Miscelanea. Raznorodna je to i šarena mješavina tekstova što ih je autor, uglavnom u posljednje vrijeme, objavljivao u visokotiražnim tiskovinama, koji žanrovski variraju od reportaže i putopisa, preko (mikro)eseja i posvete, pa sve do pjesme u prozi. Središnja je njihova motivska preokupacija naša tranzicijska politička i kulturna zbilja; najrazličitije njene ekstenzije. Stilski, ipak, uvršteni tekstovi odražavaju rafinirani potez koji je Stojića legitimirao prije svega pjesnikom.

Crno pismo

Crno pismo Irene Matijašević, autorice do sada poznate po poeziji, je proza koja se dodiruje s poezijom, dnevnik bez nadnevaka pisan iz nesanice i traume, koji obuhvaća godišnji kalendarski ciklus, ciklus regeneriranja. Proza Crnog pisma je autoterapijski čin u kojemu se unutarnje i vanjsko preklapaju, i izokreću, pisanje pisma adresatima, ali i samoj sebi, autoanaliza i analiza, u prvom redu složenog ljubavnog odnosa. Okosnica spisateljskog interesa je ipak emocija sama, njezino racionaliziranje, zahvaćanje i dohvaćanje, pa se hibridna priroda ovog pisma nameće kao logičan izbor. Naime, standardna ekonomija teksta i života u slučaju traume i emocije je neupotrebljiva, prije krivotvorenje nego oslikavanje, pa se Irena Matijašević hrabro upustila u petlje i proces koji je načelno beskonačan, redundantan, cikličan i fragmentaran, u kojemu se prebrojano opet opsesivno broji, jer je svaka sigurnost izmaknuta, gdje se govori iz ranjenosti, proces koji je otvoren kao rana i promatra vlastito zacjelivanje. Istodobno ovo pismo pisano u tamu govori i o prirodi jezika i o mediju, donosi nadahnute pasaže o interpunkciji, o društvenoj i kulturnoj matrici u kojemu je nastalo, gomila građu iz dubinske psihologije, raspodjeljuje taj teret i balansira njime, stalno u napetosti koju kao da mjeri otkucavanje sata. Put prema razrješenju koje se polako ali neumitno, gonjeno samim protokom vremena otvara je nebeska fizika, uspravljanje i uzlet, glava konačno podignuta prema gore, prema pticama i eteru.