Slavlje na pučini

Druga knjiga pjesama Ljube Lozančić svojom strategijom miješanja svijeta i teksta, prodora velikim naporom selektirane svakodnevice u lirski konstrukt, ali i intencijom da se ‘sredstvima teksta’ promijeni svijet, izravno se nadovezuje na njezin pjesnički prvijenac A što je s ljudima iz 2005. godine. Sav taj agresivni svijet malih laži velikih razmjera koje ne mogu popraviti niti bjesomučne molitve Gospi, naime, poput oceanske naplavine prijeti da zaguši palubu pjesme, od čega se prozvana brani neočekivanom generacijskom stvarnosnošću ili pak prepuštanjem zavodljivoj jezičnoj igri, nego oblikovanjem primljene građe u pomalo nadrealnu izbu koja postaje mjesto dinamične metamorfoze i, istodobno, osobna ispovjedna konstanta, stečeno utočište. Poezija, kao i nezasitna kornjača iz istoimenog ciklusa, unatoč predvidivim i svim onim zaprekama koje iskrsnu usput, nekako pronađe put do svog cilja, uvijek mobilnog, samodefinirajućeg i individualnog.