Neimenovani pripovjedač ovoga romana pisac je romana i kratkih priča. Počeo je pisati kad je bio dijete, nakon što je pročitao zbirku priča Tisuću i jedna noć. Zaključio je da te priče nemaju svoj završetak i da treba napisati još jednu, tisuću drugu priču. Ta bi priča bila izvorna, bez ponavljanja elemenata drugih priča. Nakon pisanja priče Šeherezada će postati sastavni dio njegova života, pratit će ga u mnogim životnim situacijama i poticati ga da i dalje piše. Cijeli život će se pitati je li moguće napisati upravo takvu priču ili roman – djelo koje je sasvim originalno, u kojem nema barem mali dio onoga što smo već pročitali u drugim djelima. Posebno će se o tome pitati u trenutcima svoje stvaralačke blokade. Roman pokušava dati odgovor na pitanje je li moguće napisati takvu priču i je li cijeli naš život zapravo priča koju sami oblikujemo.
Radnja romana odvija se u ne tako dalekoj budućnosti: mala pogreška u globalnoj komunikacijskoj mreži dovela je do toga da dotad ujedinjena civilizacija počinje pucati po šavovima. Najizloženiji su milenijalci, zatočeni u svijetu koji se raspada, a koji nisu željeli… Među njima su i prijatelji iz djetinjstva – Evan, ovisnik i kazališni redatelj koji priprema ambicioznu predstavu, Kras, bivši ministar rata i obiteljski patrijarh koji u društvu bližnjih proslavlja pedeseti rođendan, te Zoja, poznata anarhistička pjesnikinja koju uhodi opasan čudak. Glavni junaci očajnički nastoje oživiti čaroliju nekadašnjega života, a njihovi putevi ponovno se isprepleću u potrazi za slavom, pripadanjem i smislom. Svijet Frelihova romana u potpunosti je rascjepkan. Pritom je komunikacija onemogućena, a geografske i kulturne razlike brišu se. Bez obzira na to gdje se priče zbivaju, njegovi likovi imaju zajednički osjećaj da žive u fragmentiranom i nestalnom svijetu. To vrijedi kako za njegovu zbirku kratkih priča Ideoluzije (2015.) tako i za roman Na/pola. Eksperimentalnim stilom i usredotočenošću na proturječja modernoga svijeta, autor u ovom nagrađivanom djelu propituje opasnosti koje krije budućnost, kao i samu prirodu romana. U prijevodu Jagne Pogačnik.
Uspomene iz nedavnih dana.
Evanđenje tame roman je o čovjeku koji se budi na nekoj zabačenoj obali, u razorenu svijetu i ne sjeća se ničega. Jedini je trag njegova izgubljena identiteta tajanstvena žena koja mu se javlja tek u snu. U potrazi za prošlim životom pomaže mu privlačna mlada znanstvenica koju upoznaje u obližnjoj klinici. Na njihovu se putu događaju nasumične promjene. Ipak, ništa više ne izgleda slučajno. Susrest će se sa svojim iskonskim kušnjama i beskrajnim nepovjerenjem, tragičnim prizorima te tajnama koje su od čovjeka najsebičnije čuvane još od vremena postanka.
Pod hrvatskom trobojnicom kroz Ameriku ili Čudesne zgode Marka Stuparića iz Plešivice. Zanimljive pripoviesti o doživljajima i udesima hrvatskih iseljenika u Americi. Istinita pripoviest.
Pripovijest iz seljačkog života.
Hoće li Luka Okomak doći do svog nezavršenog romana, čiju krađu je prijavio policiji? A kada mu je javljeno da je knjiga pronađena, hoće li se pojaviti inspektor koji treba da mu je preda, a koji je takođe nestao? Iščezli policajski inspektor zove se Paul Kle, i uz Ničea i Zaratustru, Sezana, Gogena, Lotreamona, tvori Aćinovu duhovitu i uvrnutu paralelnu sliku umetnosti i, uopšte, naše kulture – njihov presek koji sugeriše drugačije i uvek neočekivane odgovore koji se, kao u kaleidoskopu, značenjski razlistavaju u bezbroj mogućnosti tumačenja. Ovaj izbor žanrovski okretnih, fantastičkih i realističkih, začudnih i kritičkih priča na najbolji način sažima višedecenijsko majstorstvo Jovice Aćina u oblasti kratke proze.
Trideset i šest zapisa autora više poznatog široj čitateljskoj publici po dječjoj literaturi i dobitnika brojnih nagrada upravo za dječju literaturu. Kao što stakalce u vitraju čini samo jedan mali prozorčić, tako i svaki od ovih zapisa daju malu sličicu iz života – zašto mali čovjek s velikim cipelama ne želi uću u auto, što se događa s kosim tornjem u Davoru (selu u Slavoniji), zašto treba (ili ne treba) kupiti novi telefon, o maloj zelenoj žabi na Dugom otoku. Knjiga sadrži i dulju prozu pod nazivom Nisam od tih voćaka.
Šušteći i pucketajući, nezaustavljivi nokti Rejhane Grozne probijaju zidove svih stanova u naselju, češkaju po obrazu nekog dobrog finog komšiju koji će uvijek tako pristojno šutjeti o svemu važnome i onda ga skalpiraju, kolju, sijeku u komade… Svi šute o istom čovjeku. Zar je već sve rečeno o jednom životu ugašenom na frontu pred sam kraj rata? Iz supruge i braće ne može se iskamčiti ni riječ. Zašto zanijeme kad god razgovor dođe do crne tačke? Zbog straha? Stida? Od nerazjašnjene smrti proći će mnogo godina. Student mašinstva, sin prešućivanog, odlučuje se na čin koji će otvoriti Pandorinu kutiju, minijaturnu, porodičnu. Mladićeva sestra zavlači ruku unutra. Nešto traži. Ne nalazi mira i sve više prezire sebe. U zavadi je sa svojom gitarom. Gnuša se vlastitih prstiju dok iz žica istjeruju baroknu muziku. Rovati po porodičnoj prošlosti i žaliti se na blogu – dokad? Nepoznato lice mami je polupismenim mejlovima. Obećava da će joj otkriti zašto njenog oca više nema, ali pod jednim uslovom: neka potraži zagonetne predmete skrivene po gradu i dokuči šta oni znače. Jedna tajna, možda i dvije… Njihov uznemirujući bas širi se od rovova Grmeča i (poslije)ratnog Bihaća do Detroita i zabačenih kvartova New Yorka. To zlokobno brujanje potresa našu epohu društvenih mreža, elektronske špijunaže i internetskog trača, i prodire još dalje, u završne dekade prošlog stoljeća, u ono već davno vrijeme kasetofona i maloumnih kućnih kompjutera. Tada je socijalizam izdisao, a kiše donosile radioaktivnost iz Černobila. Čuvena havarija nuklearke svojevremeno je užasnula Evropu. A obradovala, navodno, jednog tinejdžera, budućeg profesionalnog programera, poznatog po ogrlici s privjeskom u obliku skarabeja. Simbola besmrtnosti…
Kronika mladenačkog odrastanja i jedne građanske obitelji usred burnih i opasnih godina od 1941. do 1948.
U ovoj knjizi sabrane su pripovijetke koje nikada nisu bile objavljivane u zasebnoj knjizi (osim Sreća, Vol, Zavjet), a objavljene su u recentnim časopisima. U izbor su također uvrštena i neka poglavlja iz autoričina nedovršenog romana Odrješenje, koja se mogu čitati kao zasebne novele. Pripovijetka Povratak u prošlost izabrana je iz autoričine ostavštine i ovdje se objavljuje prvi puta. Izboru naslova ove knjige pomogla su dva razloga. Godine 1946. tiskana je novela Sreća u časopisu Republika. Nakon njenog objavljivanja autorici je prijetilo isključenje iz Društva književnika Hrvatske, zbog, kako je prilikom glasanja o isključenju navedeno: „dekadentnog i neprimjerenog prikazivanja ženskih likova, potpuno neadekvatnog današnjoj stvarnosti”. Vrlo pozitivno mišljenje pisca Ivana Dončevića, tada politički moćnog čovjeka, o toj noveli „spasilo” je Mirjanu Matić-Halle od isključenja.Neovisno o tome, ili upravo zbog toga, Sreća je autorici bila jedna od njenih od najdražih novela.Uz tri knjige u izdanju Matice hrvatske (Kruh i Zvijezde, Divlji med, Luka, ali ne apostol), ovom knjigom zaokružen je tiskani književni opus hrvatske književnice Mirjane Matić-Halle. Knjiga je opremljena brojnim fotografijama i slikovnim materijalima. Mirjana Matić–Halle je spisateljica nesumnjivo bujnog ženskog temperamenta, ali ne poze, u njezinim izražajnim sredstvima nema ni traga sladunjavosti, ona je snažan pisac, bez sentimentalnih afektacija, iz njezine proze šiklja ženstvenost, možda više nego u Madame Bovary, ili Ani Karenjinoj, ili čak u Davida H. Lawrencea. Slobodan Novak Pripovijedanje je Mirjane Matić–Halle silovito i burno s iznenadnim udarima riječi kao bura kada zatrese prozorima. Njezinu rečenicu nosi neko oduševljenje koje suvereno prelazi preko životnih sitnica (oduševljenje i ne može živjeti od sitnica) i silovito juriša u kapitalna, mračna, zamršena područja gdje se ništa ne vidi osim bljeska njezine riječi koja načas osvijetli tragični krajolik ljudskog postojanja. U već iznemogloj, sufražetskoj temi „ženstva” ona je pronašla motive za svoju strast otkrivenja jednog novog, svog „otajstva žalosti” u kome se prirodna činjenica spola projicira u natprirodne razmjere upornog, antigonskog neprihvaćanja svijeta banalne, sibaritske, prizemljarske pragmatike. Ranko Marinković Njezina će proza biti još jedan dokaz o snazi naše literature i ostati trajna vrijednost novije hrvatske književnosti. Ivan Slamnig
Glavna radnja ovog složenog romana je ljubavna priča likovne umjetnice i korektora u nakladničkoj kući, a njihov ljubavni odnos ispričan je iz dviju perspektiva. Izmjenično se javljaju muški i ženski pripovijedač koji u stvari pričaju svoj život. Tu se isprepliću elementi obiteljskog romana, romana o odrastanju, egzistencijalno stanje glavnih junaka, a sve to na podlozi domaće zbilje. Djelo je brižno njegovanog stila, pomalo akademskog tipa (intelektualni milje), ali čitko sa snažnom ironičnom oštricom. Lirske i tragične dionice izmjenjuju se s erotskima i filozofskima. Čita se s užitkom.
Roman čija se nesvakidašnja kompozicija može usporediti sa šestodjelnom glazbenom suitom. Svako od šest poglavlja ispripovijedano je u prvom licu, a predstavlja niz slobodnih asocijacija koje prate tijek svijesti likova-pripovjedača koji se od poglavlja do poglavlja izmjenuju, a identitet im se međusobno djelomično preklapa. Upravo se pitanje identiteta probija u prvi plan kao objedinjujuće tematsko središte ovoga djela: je li pripadnost određenomu kulturno-povijesnom prostoru (Istoku ili Zapadu Europe) ono što čovjeka-pojedinca određuje u njegovoj individualnosti i jedinstvenosti u odnosu na ostale građane suvremenoga svijeta, ili je to pak emotivno i duhovno iskustvo? Što ga omeđuje u odnosu na Drugoga, što ga, naprotiv, čini sličnim i briše granice osobnosti? Upravo pripovjedači u prvom licu ovih stavaka, ljudi povezani s Istokom kao i sa Zapadom, osebujnih životnih sudbina, ilustriraju stvarnost i važnost tih pitanja. Ljubav prema Bachovim suitama povezuje sve dijelove u cjelinu ističući se kao konstanta koja nadrasta sve upitnosti, proturječnosti i nestalnosti.
Napomena: kopija načinjena po drugom senjskom izdanju iz 1903. godne.
Rokaška Kraljevina dječja je država koju su osnovali mali stanovnici četvrti Izaroka dubrovačkog Starog Grada polovicom pedesetih godina prošloga stoljeća. Oni nisu ni molnarovski požrtvovni, niti goldingovski surovi; oni su samo djeca pritisnuta začudnim ograničenjima i prilikama svoga vremena te stalno željna igre. Stari Grad i njegove zidine savršena su pozornica za njihovu danonoćnu predstavu, ali i njihov raison d’etat. Rokaška Kraljevina dječja je država koju su osnovali mali stanovnici četvrti Izaroka dubrovačkog Starog Grada polovicom pedesetih godina prošloga stoljeća. Oni nisu ni molnarovski požrtvovni, niti goldingovski surovi; oni su samo djeca pritisnuta začudnim ograničenjima i prilikama svoga vremena te stalno željna igre. Stari Grad i njegove zidine savršena su pozornica za njihovu danonoćnu predstavu, ali i njihov raison d`etat. Rokaška kraljevina ipak nije dječja knjiga, već prije ratni roman.Neobičan u svojoj vrsti, ali ipak ratni, u kojem mali Rokaši ratuju s velikim cajima, pripadnicima Narodne milicije. S jedne strane odrasli, naoružani pištoljima i pendrecima, a s druge djeca koja su svoje „kraljevske vještine“ stekla statirajući u „Hamletu“ na Lovrijencu i u drugim dubrovačkim predstavama, oboružana maštom što prelazi sve društvene okvire.
Viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu Jelena Zlatar Gamberožić u svojoj novoj zbirci priča zalazi u prostor snova svojih likova. Kroz četrnaest kratkih priča autorica prodire u nesvjesno pružajući čitateljima svoje minuciozno promišljanje međuljudskih odnosa (bračnih, obiteljskih, hijerarhijskih, usputnih..).
Debitantska knjiga zagrebačkog fotografa Ozrena Majerića, kratkopričaša koji se okušao i u pisanju putopisnih knjiga, nazvana je Skriveno i upravo se takvim čine i pripovjedači u ovoj zbirci priča. Iako tehnički ova knjiga predstavlja zbirku priča i sastoji se od 21, one su po mnogočemu povezane, a detalji koji bi čitatelju možda i izmaknuli, Majerićevo ih profesionalno oko itekako razotkriva. Njegovi su nam likovi bliski, i sami se možemo ogledati u njima, a situacije poznate. Prva i zadnja priča čine okvir ove zbirke priča nastavljajući se jedna na drugu čime ova zbirka postiže cjelovitu zaokruženost.
Protagonist Priče o sporom, nešto bržem i brzom umiranju u srednjim je pedesetim godinama, upravo je ostao bez posla, živi sam, u potpunoj besparici, te pokušava napisati priču o bivšem nogometašu koji neplanirano završava u središtu građanskog rata u Mongoliji. Nakon što shvati da će teško zaraditi neki novac svojom knjigom, jedva preživljavajući tako što vozi taksi i dostavlja hranu, a i zbog incidenta koji uključuje dva ubojstva, odlučuje s alternativnim bendom Belzebubova muda otići na turneju, što zbog potrebe da se makne iz vlastita života, a što zbog bijega od policije, koja ga traži u vezi s ubojstvima. Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju beskompromisni je roman ceste, ali i roman o razočaranju, o gubitku iluzija, ispričan tečnim, razgovornim stilom, koji ne dajući neke konkretne vremenske i prostorne odrednice ostavlja jasnu mogućnost da ga se čita kao kritiku i analizu stanja ne samo ovog, nego svih suvremenih kapitalističkih društava i onoga što ih pokreće.
Željko Funda rođen je u Varaždinu 1950. Završio komparativnu književnost i engleski jezik. Objavio 18 knjiga. Pohvaljivan, nagrađivan i antologiziran u zemlji i inozemstvu.
Iz najeksplozivnijeg skladišta punkbluesa na našem geokult svijetu stiže roman koji svojim obuhvatom vremena iz početne 1984. vuče dinamično snažnu i usporeno tugaljivu priču istovremeno. A pošto najavljuje kako su dva života iz toga kronotopa prototekst njegova kretanja, onda i punk i blues kao i ravnica spram okamenjenosti pripremaju i razvijaju taj roman, taj Život treći. Roman Davora Ivankovca kombinacijom deskriptivne zahtjevnosti i događajne proizvodljivosti te dijaloške lakoće pokreće i pretapa vremenski predlocirane dvije priče, a pri tome, dapače – istovremeno, stoga zapravo – cijelo vrijeme – eksponira puno stanje „treće“. Iako, zahvaljujući majstorstvu pretapanja slika, naoko ponekad „gubimo“ tlo pod nogama sigurnosti u kojoj se priči nalazimo, cijelo nas vrijeme u „fantastičnoj vatri“ čitanja drži sama stilistika, naime – rečenica koja je sposobna sve što poželi, a u čemu čitateljsko iskustvo ima potpuno pravo uopće ne pratiti pouzdanost jer može uživati u samoj briljantnoj rečeničnoj kinetici.
Šaljive crtice iz Slavonije. Napisao Rade. Rade je pseudonim Franje Suše.
