Gjalski je svoju veličanstvenu novelu „Ljubav lajtnanta Milića“ sazdao na otajnom zapletu da je Milićeva ljubav Anastazija umrla na dan kad je rođena: 29. rujna, zarekavši svog zaručnika da će i on umrijeti 29. rujna – što se i obistinilo. Ali, obistinilo se i nešto drugo: nekoliko desetljeća kasnije Vladimir Vidrić umro je 29. rujna… Fikcija je doista susrela stvarnost! A to ne može biti „bez vraga“! U međuvremenu, djelovali su spiritisti: Petar Preradović, Ksaver Šandor Gjalski, Vladimir Vidrić, Dragutin Domjanić, Fran Galović, Ivana Brlić Mažuranić, Milan Ogrizović… I da, bili su spiritisti! Čudesan poticaj za Denisa Peričića i njegovu neviđenu romanesknu kombinatoriku i inženjeriju koja je urodila ovim romanom, bitno sazdanim cut-up tehnikom. Delikatni trenuci povijesti hrvatske književnosti u ovom se romanu susreću s onostranim, s kojim su i koketirali, i dobivaju svoje okultne produžetke u suvremenosti.
Yasmin Khan, devetnaestogodišnja pastirica iz zaseoka Singur pokraj grada Chitrala u sjeverozapadnom Pakistanu, koja zna Kuran napamet, zbog planinarske tragedije na Tirich Miru, najvišem planinskom vrhu u njezinom zavičaju i prijetnje smrću pod optužbom da je vještica, prisiljena je bježati iz svog rodnog kraja koji nikada ranije nije napuštala. Tjerana potragom za sigurnošću, nevjerojatnom igrom slučaja, Yasmin odabire Dansku, za nju zemlju najsretnijih ljudi na svijetu, za koju nekoliko dana prije bijega nikada nije ni čula da postoji. Yasmin upoznaje Christiana u kojemu pronalazi ljubav svojega života koja će postati fatalna za oboje.
Priče Karmele Špoljarić, koja se u kratkopričašku formu već upustila zbirkom Pazi što ćeš poželjeti (2013.), ne bi se tako dobro mogle podvesti ni pod koji zajednički naslov osim onoga što ga je autorica odabrala. Ringišpil ili vrtuljak, kako vam drago, mora imati čvrstu osovinu koja omogućava da njegova vrtnja bude napeta, ali i sigurna. S Karmelom Špoljarić znat ćete ako ste je ranije čitali, u tom smislu nema nikakve bojazni – čvrst koncept upotpunjen vrhunskim stilizmom i točka oko koje su priče okupljene jamče sigurnost, a teme kojima se priče bave dinamične su i napete, kao što je i život sam. Različite dužinom i stilom, pozicijom pripovjedača i tipom naracije, one, gledamo li zbirku kao cjelinu, doista funkcioniraju poput vožnje ringišpilom, pronalaze smisao u neprestanom kretanju, pa i kruženju koje ponekad nije nimalo ugodno. U pričama se izmjenjuju različite emocije (i njihove krajnje varijante), ritmovi ljubavi i mržnje, sjećanja i svakodnevice, virtuale i zbilje, gubitaka i rijetkih dobitaka. Shvatimo li ringišpil kao metaforu života, a trebali bismo, o čemu bi se, ponekad brzo i kratko, a ponekad namjerno zastajkujući da se uoče svi detalji, uopće moglo pripovijedati nego o ljubavi, preljubu, gubitku, samoći, bolesti, smrti…? Pardon, i o pisanju koje, duboko vjeruje autorica, jedino može na tren zaustaviti ringišpil i zabilježiti trenutke vrijedne sreće ili patnje, svejedno. Vožnja ringišpilom ponekad za posljedicu ima vrtoglavicu, slično je i s literaturom.
Beogradski roman Novi roman dvostrukog dobitnika Ninove nagrade Na srednjoevropskoj mapi Velikićeve književne geografije Beograd se često pojavljivao, ali je u romanu Adresa prestonica Srbije glavni tragičar ove savremene povesti. U svesti glavnog junaka Vladana Todorovića, dokumentariste u Muzeju pošte, javljaju se slike grada koji je prolazio kroz raznolike faze razaranja, od turskih vremena do danas. Šetajući ulicama i parkovima on sastavlja svoj zapis teskobe, svojevrstan dosije grada i sebe u njemu, nastojeći da prizove slike prošlosti i u njima pronađe smisao današnjeg stanja duha i opšteg propadanja. Otvoreno angažovan, kroz upečatljiv lik Vladana Todorovića, zgađenog usudom nakaradne vlasti i ropskog mentaliteta, sopstvenom zemljom koja se našla na evropskoj deponiji, Velikić u svom novom romanu, ipak, ovom glasnom razmišljanju o sudbini nacije ne dopušta da prevlada nad prepoznatljivom magijom pripovedanja, već uspeva da uhvati najtananije prelive osećanja, da ocrta karaktere u nekoliko poteza i istovremeno pruži izuzetan čitalački užitak.
Ideja vječne kružnosti tu je literarizirana parcijalnim obiteljskim pričama koje postaju jedna integralna priča preko rasutih pojedinačnih sudbina koje pronalaze svoj skupni nazivnik. Nakon rasapa na svim razinama izazvanog ratom, što je predmet autoričinog prvog romana, u Roundaboutu slijedi reintegracija, ponovno skupljanje osobnih egzistencija, dakako prvenstveno u sferi intimnog i mikrosocijalnog. Ali proces propitivanja i preispitivanja je bolan, čišćenje komunikacijskih kanala je mučno, a svaka evokacija konfliktna. S distance, sve je koliko manje jasno toliko i manje važno, međutim, i relativizacija ima granicu koja nije ništa manje problematična. Davnašnje teško i komplicirano pitanje: Treba li otići? nakon petnaest godina se prometnulo u jednako tako komplicirano pitanje: Treba li se vratiti?
Na Kajinovu pečatu čitatelji će zastajati, bilo da se prepoznaju u vremenu sadašnjem, bilo da im je bliska neka sitnica kakvima su se tkale biografije njegovih likova.
Koji su to prizori koji mogu šokirati, koji nas tjeraju da pred njima zastanemo, da udahnemo i da se divimo životu kao takvome? Postoje li uopće takvi trenuci, u svijetu užurbanom i prenapregnutom? Je li u takvome svijetu moguća ljubav ili se sve svodi na gimnastiku? Mogu li u takvome svijetu muškarci razumjeti žene i obrnuto? To su samo neke od premisa na kojima počiva novi roman Nevena Vulića. Kroz živote četvorice muškaraca – oca, djeda, podstanara i kćerina momka, Neven Vulić pomno stvara priču koja reflektira današnji svijet. Četvorica junaka susreću se povremeno, ali su njihovi životi isprepleteni. Oni nemaju snage priznati ni sebi ni svojim partnericama da su postali bezosjećajni, ili da te osjećaje traže na krivome mjestu. Pokušavaju uspostaviti komunikaciju ali ne uspijevaju. Njihove partnerice, povremene ili stalne, pritom imaju sličnu barijeru i jednako otuđene živote. Nježna stvorenja roman je koji okrutno i beskompromisno govori o međuljudskim odnosima, o postojanju ili nepostojanju ljubavi, o nemogućnosti da se o ljubavi čak i govori, o želji da se bude jednak likovima s ekrana, o samodestruktivnosti i nihilizmu koji se nalazi svuda oko nas. Neven Vulić napisao je roman koji ulazi duboko u pore suvremenog čovjeka, čovjeka koji je prekoračio granice čovječnosti i samoga sebe zavarava na granici stvarnoga i virtualnoga.
Mačak koji je sišao sa stabla i otišao u podstanare
Ovo je priča o Ines. Običnoj tridesetogodišnjakinji. Vjerojatno ste je već sreli. U tramvaju, na ulici, u kafiću, na tržnici, možda vas je okrznula, možda se ispričala, možda vam je nešto dobacila, možda se nasmiješila, a možda ništa od toga. Ovo je priča i o njezinim prijateljima. Ovo je priča i o tebi. I o svemu onome što će se dogoditi. I o onome što neće. I o onome što mislite da se događa nekom drugom. Dovoljno je tako malo da život krene nekim drugim smjerom. Dovoljno je da osvane jedan krivi petak. Petak koji nije petak trinaesti. I sve krene krivo. I neobjašnjivo. I teško. Jako teško. Loši događaji povlače za sobom i loše odluke, a loše odluke i loše posljedice i tu nema kraja. Svakodnevne obveze pretvore se u nemoguće misije. A ništa se ne može promijeniti. Ne može se ni odustati. Ne može se čekati. I kad je potrebna podrška bližnjih dolazi do novog razočaranja. Poznati se pretvore u nepoznate a nepoznati postanu nešto manje nepoznati. Ines je ostala sama sa svim svojim problemima. Neočekivano i bez pripreme. Ostala je sama sa samom sobom. I započela inventuru. I pronašla mnoga pitanja bez odgovora. Pronašla je i odgovore na nepostavljena pitanja. Često puta nije znala što bi i sa jednim i drugim. I da li itko ima išta od ikakve istine? Prvijenac mlade spisteljice Ivane Gudelj koja je do sada pekla zanat pišući tekstove i scenarije za razne televizijske i radijske serije, drame i sapunice… a onda je rekla: Dosta je bilo. Sad je vrijeme za jedan pravi roman koji će bez dlake na jeziku prikazati sve što proživljava jedna prosječna urbana djevojka. Roman se pekao skoro pet godina, a urednik je uvjeren da će svojim objavljivanjem zasigurno pronaći mjesto u samom vrhu domaće književnosti.
U hrvatskoj se književnosti rijetko pojavljuju pisci koji od teksta prave minsko polje, kod kojih je doslovno sve što uđe u narativnu građu premreženo žicom kroz koju je propuštena električna struja. Mi smo književnost koja je izrazito slaba kada su u pitanju čistači njene duhovne topike. Nekoliko je takvih knjiga, međutim, ipak bilo: «Na rubu pameti» Krleže, Cvitanovi romani, Daša Drndić. Kod ovih je pisaca koncentracija bila usmjerena na središnji ljudski akt kojega rezultat obično pokrivamo terminom korumpiranosti bića. Branimir Baron Brljević u svojoj Katarzi postupa donekle slično kao Krležin junak iz spomenuta romana, s time što je Brljević, za razliku od Krleže kojemu je glavni interes usmjeren prema ‘van’, u svoj račun unio i sebe. Nije blatna samo sredina, samo okruženje, nego sam od kala sastavljen i sam. Najblatnije je upravo ono što milje ocjenjuje kao najbolje u meni: pregršt citata i svladane škole, diplome koje su nam jedina prednost, jedini znak; mi smo papagaji koji konstantno ponavljaju naučene formule; između naših citata i našeg života nije moguće uspostaviti znak jednakosti; to su odvojeni svjetovi što između sebe korespondiraju jedino po načelu utilitarizma; doktorat, iako posve besmislena replikacija već bezbroj puta repliciranoga, ipak ima socijalnu ulogu – više nas cijene kumice na placu; naš ključni doprinos je, zapravo, obična topla voda.
Novi laki komadi zbirka je putopisnih, književnokritičkih i fenomenoloških ogleda na tragu onih objavljenih u zbirci 55 lakih komada. Autor na nepretenciozan (ne i površan), pitak (ne i plitak) i dopadljiv (ne i podilazeći) način progovara o cijelom dijapazonu društveno relevantnih tema, od onih pop-kulturalnih preko ozbiljnih do onih neuralgičnih i kontroverznih. Stilski prepoznatljiv i originalan, brižljiv kad je o riječima i jeziku riječ, nenametljivo poziva čitatelja na intelektualnu avanturu. Duhovitost s mjerom, uravnotežen pristup, neuobičajeno motrište, dotjerana fraza, angažiranost s pokrićem i artikulirana argumentacija, neke su od značajki ovih eseja. Uočljivo je autorovo implicitno nastojanje da u društvu na različite načine polariziranom/antagoniziranom ukaže na točke slaganja i potiče snošljivost i dijalog. Darko Milošić rođen je 1967. godine u Zagrebu. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu. Objavio je zbirku eseja 55 lakih komada (2. izdanje, Sandorf, 2014.) i priču Bezglavlje u zbirci Zagreb Noir (Durieux, 2014.).
Kratki prozni radovi i pjesme posvećene Nikoli Tesli i njegovom zavičaju.
Slike iz slavonskog života
Sabrana djela, svezak II. Pisci, knjige, časopisi, razmatranja, reportaže
Sabrana djela, svezak III. O filmu (1937-1938), Razgovori (1937-1941), Polemike (1935-1940), Izjave, Eseji i ocjene, Govori
