Oznaka:

Ovo što nas je ostalo

S posvetom autora! ‘Jedan od najsnažnijih glasova suvremene hrvatske poezije, Stojić skladno spaja pjesničku baštinu s vlastitim doživljajem svijeta i povijesti što se okrutno, bezobzirno igra našim ljudima i krajevima.’ (Mirjana Jurišić, Večernji list)

Hrvatska povijest djedova unuku

Autor posvećuje ovo djelo hrvatskim žrtvama sviju vjekova. Ilustrirao: Josip Horvat. Knjiga sadrži: – portret s faksimilom potpisa M. Šeparovića – predgovor – sedamdeset i četiri pjevanja – 68 slika i zemljovida, od kojih u boji: DJED I UNUK Andrije Maurovića, GRB HRVATSKIH ZEMALJA S HRVATSKOM KRUNOM, HRVATSKI NARODNI (ILIRSKI) PREPOROD Vlahe Bukovca.

Posljednje suze nafte i krvi

Nedvosmislen naslov ove knjige poetski analizira ono što podrazumijevamo pod novom kolonijalizacijom svijeta, ali se taj pjesnički posao najvišega reda, u smislu dekonstrukcije i demontaže noćnih strana ideološkog uma, u Burića odvija u prostoru domaćih mitologema (Žice koncentracijskih logora / najbolje su ograde, / one uvijek podsjećaju kakav smo svijet stvorili.). Mimo manjinskog udjela suznih jeremijada i grudobolne semantike, autor dominantno piše, naravno, ironične stihovne sastavke o novoj seobi naroda, o svijetu kojim ravnaju ideologije i ispraznost, bog novca i korporativni kapital. Pritom njegova stihovna evidencija nema ništa od lažno zabrinutog moraliziranja i tek statističke marljivosti bilježenja toposa nelagode, obmane i doktrine laži domaćih i planetarnih gospodara. Naprotiv, ovdje čitamo gorko-melankolične uvide o zbilji kao prostoru posvemašnje oskudice morala, iskrenosti, ljubavi, plemenitosti, ljudske solidarnosti naprosto. Debakl vrijednosti i pitanje što poslije traume?, ali i poslije ekstatična orgijanja gospodara života i smrti, posluju i lokalno i globalno u Burićevim stihovnim ovjerama.

Grgur iz Nina

Prateći događaje od 925. svjedoci smo početaka. Sve što se zbivalo do tada jesu pretpostavke za izgrađivanje te kulture i za stasanje naroda u njoj … Godine 925. stojimo stoga u jednom vrlo bitnom smislu na početku kulturnoga razvoja iz kojega je proizašao hrvatski narod kakav je danas. A pisma pape Ivana X. omogućuju nam da to ishodište dokumentarno odredimo. Znameniti hrvatski lingvist, povjesničar i kulturolog Radoslav Katičić upravo je tu godinu, a na temelju očuvanih pisama i spisa, označio kao osnovnu koordinatu početaka hrvatske kulture. Ta je godina potaknula i Joška Marušića da krene nepoznatim mostovima prebačenima preko višestoljetnoga ponora kako bi ispripovijedao priču iz davne prošlosti. U duhu srednjovjekovnih pelivana, žonglera, kazivača junačkih pjesama, odabrao je temu dostojnu da prodre u pjesništvo. Njegov je junak Grgur iz Nina zbog kojega se, na neki način i vodila žustra prepiska 925. godine između pape Ivana X. i splitskoga nadbiskupa Ivana te Pape s Tomislavom, kraljem Hrvata, i Mihovilom, knezom Humljana. Ninski je biskup u kolektivnoj svijesti ostao upamćen kao borac za slavenski jezik, nacionalni junak koji se bori za hrvatski identitet na istočnoj jadranskoj obali. Joško Marušić je nadahnut veličinom ninskog iskupa Grgura zaronio u srednjovjekovlje i pronašao tajanstvenu nit kojom je istkao neobičnu tapiseriju ispunjenu vjerom, mržnjom, zavišću, pučkim veseljem, žudnjom, siromaštvom, idealima, sumnjama, izdajom, ljubavlju. (…) Uokviren u razmišljanja o sudbini, duhovnosti, početcima i smislu čovjekovog zemaljskog lutanja, spjev se zaokružuje u precizno iscrtanu sliku na kojoj u sjeni povijesnih ličnosti prepoznajemo mnoštvo osoba koje su zbiljske i danas. (…) Lada Džidić Knjiga je bibliofilsko izdanje, otisnuta u 777 primjeraka zavidne i zanimljive grafičke obrade. Autror je vlastoručno potpisao i numerirao 77 primjeraka. Ovaj primjerak nije numeriran. Potpisana je grafika na trećoj stranici.

Po brazdi života : pjesnička razmatranja

Poezija je duša, proza je tijelo. Poezija je zrcalo duše. Vi čitate mene. Vi vidite, možda, koju čudnovatu notu. Ali ja hoću, da dadem, samoga sebe. To je i svrha pjesmi. Nije ona zato tu, da bude izvještačena! Ona mora biti od iskona prava. Kao što je i čovjek. A ja hoću u prvom redu, da budem čovjek. I to hoću da budem, dobar čovjek. To ne ću moći nikada postići. Ali ona glavna nit, ona unutarnja težnja je tu. I to je dosta. Jer, Ein guter Mensch in seinem dunkeln Drange Ist sich des rechten Weges wohl bewusst. Zagreb, siječanj 1936

Pjesme : Pobratimstvo, Biedna Mara, Petar Bačić

Botić, Luka, hrvatski književnik (Split, 22. I. 1830 – Đakovo, 22. VIII. 1863). Studirao teologiju u Zadru 1849–51., kada je protjeran sa studija zbog neposluha. Potom je boravio kraće vrijeme u Sarajevu, pa u Beogradu kod M. Bana. God. 1852. došao je u Zagreb i radio u Gajevoj tiskari, a od 1853. bio je predstojnik biskupskog imanja u Đakovu. Posao je izgubio 1860. nakon odbijanja prisege vjernosti austrijskomu caru. Na izborima 1861., uz potporu J. J. Strossmayera, izabran za saborskog zastupnika đakovačkoga kraja. U političkim nastupima zauzimao se za ravnopravan savez s Madžarima u borbi protiv centralizacijsko-germanizacijskih težnji bečkoga dvora, te za sjedinjenje Dalmacije i sjeverne Hrvatske. U književni je život ušao 1854., kada je u Nevenu objavio tri kraće lirske pjesme, pripovijetku Dilber Hasan o muslimansko-kršćanskom prijateljstvu i ljubavi u Sarajevu u vrijeme srpskog ustanka 1806., te epsko djelo Pobratimstvo, za koje je dobio nagradu čitatelja. Građa iz kronike V. Solitra o događajima u Splitu i okolici u XVI. st. inspirirala ga je za još dva epska djela: Bijednu Maru (1861) i Petra Bačića (1862). Premda se motivi kršćansko-turskog sukoba nalaze u svim Botićevim pripovjednim djelima, njihovi se protagonisti uglavnom zaljubljuju ili sprijateljuju (bratime) s pripadnicima druge konfesije. Zato se upravo Botićev književni opus smatra prvim znatnijim zaokretom u tolerantnijem prikazu Turaka (muslimana) u hrvatskoj književnosti. Na metričkoj (nerimovani epski deseterac), frazeološkoj i motivsko-tematskoj razini Botićeva se djela uvelike oslanjaju na usmenu književnost, a u oblikovanju likova i pripovjednoj motivaciji mogu se prepoznati obrasci romantičarske poetike.

Što ljubav može …

Ljepota Velebita nesta Otkada tebe nema Tuga razdire dušu I nevera se sprema NAPOMENA: s posvetom autorice

Antologija

Uredio, predgovor i rječnik napisao dr. A. Barac.

Sjetva i vršidba

Velikome vladici Josipu J. Strosmajeru o pedesetgodišnjoj proslavi njegovoga sveštenikovanja sijač i vršioc od srca posvećuje. Izdanje knjižare Mučnjaka i Senftlebena. Tisak Dioničke tiskare, 1888.

Tiha lirika

Tisak Tipografije d.d Zagreb. S posvetom autora.

Pjesme

HRANILOVIĆ, Jovan, pjesnik i kritičar (Kričke kraj Drniša, 18. XII. 1855 — Novi Sad, 5. VIII. 1924). Sin Nikole, svećenika. U Zagrebu maturirao u gimnaziji grkokatoličkoga konvikta 1874, studirao teologiju u Zagrebu 1874–76. i Beču 1876–78. Kao grkokatolički svećenik župnikovao u Kaštu, Radatoviću, Križevcima, Sošicama, Kucuri, Keresturu te bio paroh u Novom Sadu 1889–98. i 1900–24. Javno djelovanje započinje kao pravaš i protivnik velikosrpske politike te zagovornik federalizma i posebnog položaja Hrvatske. God. 1918–19. predsjedava vojvođanskom skupštinom i vladom. Pred kraj se života u potpunosti opredijelio za jugoslavenstvo. U književnost ulazi baladom Jelka i Mirko u Bunjevačkoj i šokačkoj vili 1873. Pisao je pjesme, pripovijetke, političke i književne rasprave i objavljivao ih u dnevnom tisku i časopisima. Najpoznatiji je kao pjesnik Žumberačkih elegija, zbirke sentimentalnih, deklamatorski vješto sročenih stihova u stilu šenoinske versifikacije s naglašenom etičkom i rodoljubnom motivikom, ali kao lirik nije ostavio znatnoga traga u hrvatskoj poeziji. Najbolji je dio svoga stvaralaštva ostvario u kritici. Suvremenik kritičara realizma J. Iblera, J. Pasarića i M. Šrepela, a svojim je stavovima bio najbliži Pasarićevim tezama o tzv. zdravom realizmu. Pišući o teoriji novele (Vienac, 1882), a zatim i o A. Palmoviću (Balkan, 1886) pokušao je postaviti određena estetička načela o pisanju proze. Zalagao se za svojevrsni spoj idealizma i realizma u stvaralačkom procesu, za etičnost i tendencioznost koja treba proizići iz samoga djela, a kao literarne uzore isticao je pripovjedača K. Š. Gjalskoga i pjesnika Đ. Arnolda. Njegovi su kriteriji često nejasni, a ocjene i teze nekonsekventne. U razdoblju moderne bio je izrazito konzervativno opredijeljen, istupajući na strani tzv. starih, tradicionalista na čelu s F. Markovićem.

Šuma

Osma knjiga poezije Ivana Babića.

Lampedusa

Baš kao i u prethodnim knjigama, Sanjin Sorel – i u predmetnom, i u formalnom smislu – iskušava granice pjesme. Neprekidno mijenjajući stilove i poetike, ne zaustavljajući se na već dosegnutom – u nečemu nam je, međutim, poznat, štoviše isti: ostaje tvrdokorno vjeran poetskom eksperimentu. Uključujući, naravno, i zamke koje svaka radikalnost nužno podrazumijeva pri recepciji. Lampedusa, splav meduza postmodernistička je poema, po mnogim karakteristikama jedinstvena u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U njezinu je fokusu utapanje tisuća nevinih ljudi koji bježe od rata i jalova, isprazna rasprava o stoljećima europske umjetnosti i kulture. Sukob je to prirode i kulture, borbe za goli život i uživanja u njegovim ljepotama. Pišući o dvostrukim standardima, kolapsu morala i lažne slike univerzalnih vrijednosti, Sorel ne štedi nikoga, pa ni sebe. Ervin Jahić

Ništa osobito

Vedran Bokor rođen je 1975. godine u Zagrebu gdje živi i radi. Pjesništvom se počeo baviti zbog potrebe da izrazi svoja zapažanja oko sebe, a inspiraciju za stihove nalazi već tridesetak godina. Ponekad se pak upušta i u pisanje pjesama za djecu ili se okreće kratkim pričama u žanru znanstvene fantastike, a okušao se i u pisanju drame. Neke pjesme su mu objavljene u zbirkama pjesama Ljubica (Samobor) i Erato (Zagreb), a kratke priče objavljivane su u poznatim zbirkama znanstvene fantastike SFeraKona i IstraKona.

U ime majke

Zbirka poezije Vande Petanjek U ime majke govori o traumi pobačaja onako kako to samo ona zna, nježno, okrutno, raskošno, nijansirano, lirski a da budi epsku zapitanost i mučninu. Čudo je tijelo, pa tek mogućnost rađanja, ova poezija to svojim finim refleksijama i slikama pokazuje u pet ciklusa koji, vidi se to po naslovima – Kirurški precizno, Vodopropusne, Rezanje vrpce, Dan kad sam u torbu stavila xanax, Vodootporne – gotovo čine poemu. – Kruno Lokotar Iako bi se prema naslovu moglo tako zaključiti, U ime majke nije feministička zbirka poezije, ili to barem nije u političkom smislu. Ovo je zbirka o jednoj čežnji, nedostižnoj i nedosanjanoj, jedinstvenoj u svojoj poziciji, a koja se, kroz žalost za izgubljenim djetetom, kroz snažnu emociju, nadasve premoćnu tugu i poetsku riječ prelijeva kroz krvotok i ulazi u sve pore. Snaga ove zbirke, osim u prepoznatljivom, jasnom, a istodobno kompleksnom glasu autorice, leži u lakoći čitanja i neizbježnosti pitanja „što bi bilo da…?“, pri čemu autorica izvanrednom verbalnom vještinom prodire u stomak čitatelja i ostavlja finu pjesničku nelagodu, taman dovoljnu da izazove male emocionalne potrese i da, kada je dočitana, čitatelj poželi još. – Lidija Deduš

Kvaka 2020

Zaokupljen u svojim pjesmama ponajviše međuljudskom uzajamnošću, odnosom čovjeka i prirode, kao i s izlaganjem vlastita svjetonazora koji nerijetko značajnije odudara od uvriježenog, Oleg ujedno pokazuje i naglašenu sklonost prema istraživanju različitih mogućnosti izričaja vlastitih misli, što se možda najviše očituje u iznimno širokom rasponu lakoće (težine) razumijevanja njegovih tekstova, ali također i kroz uvođenje jezičnih novotvorina, poigravanje s ritmom i srokom u stalnoj potrazi za zvučnošću, kroz upotrebu neuobičajenih sintaktičkih rješenja poput kružnih rečenica, ispisivanje različitih inačica istog teksta, korištenje namjernih pravopisnih pogrešaka, posuđivanje riječi iz drugih jezika ili kroz nastojanje da se otisnuti tekst vizualno uobliči. Posljedica svega toga jest znatno tekstualno šarenilo ove knjige koje bi čitatelju sviknutom na stilski ujednačena djela moglo i zasmetati, osim ako upravo u tome ne prepozna njegovanje potpune otvorenosti prema mogućim oblicima izraza, kao i dosljednost u odbacivanju unaprijed zadanih ograničenja i važećih uzusa.

Šetnja sa Szymborskom

SANJA DOMENUŠ (Sisak, 1966.), predškolski odgoj je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i haiku poeziju. Godine 2019. osvojila je prvo mjesto na 4.međunarodnom haiku natječaju u Bugarskoj u konkurenciji više stotina autora. Na natječaju za nagradu „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije, 2020.osvaja prvo mjesto za poeziju, u organizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga SMŽ 2021.g osvojila je nagradu „ KORZO SLOVA“ Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu knjigu SMŽ.

Dante

Nelimitiran prostor jezika, u kojem je dopušteno sve da bi se zabilježilo tragove ljudskih, partnerskih odnosa zasićenih emocionalnim i seksualnim nasiljem, manipulacijama, terorom i smrću kroz slike, zapravo krhotine u kojima se reflektira prošlo kao vječno sada, u procijepu kulturoloških,povijesnih, religijskih i ideologijskih modaliteta utjerivanja straha kao jedino pouzdanog mehanizma sile, kontrole drugoga u intelektualnom, emocionalnom, tjelesnom, seksualnom smislu. Jezik i atmosfera ove knjige, gothic izvan trendovskih reciklaža, najmoćnije su sredstvo obrane od straha u rasponu od metafore do alegorije, možda i nasvjesno prizivaju tragove poezije hrvatskog kasnog modernizma i povijesnih avangardi, od Ivana slamniga do Anke Žagar, od ruske avangarde i nadrealizma do konkretističkog oslobađanja prostora sintakse, leksičke mjerem gramatuke u najširem smislu.