Oznaka:

Grgur iz Nina

Prateći događaje od 925. svjedoci smo početaka. Sve što se zbivalo do tada jesu pretpostavke za izgrađivanje te kulture i za stasanje naroda u njoj … Godine 925. stojimo stoga u jednom vrlo bitnom smislu na početku kulturnoga razvoja iz kojega je proizašao hrvatski narod kakav je danas. A pisma pape Ivana X. omogućuju nam da to ishodište dokumentarno odredimo. Znameniti hrvatski lingvist, povjesničar i kulturolog Radoslav Katičić upravo je tu godinu, a na temelju očuvanih pisama i spisa, označio kao osnovnu koordinatu početaka hrvatske kulture. Ta je godina potaknula i Joška Marušića da krene nepoznatim mostovima prebačenima preko višestoljetnoga ponora kako bi ispripovijedao priču iz davne prošlosti. U duhu srednjovjekovnih pelivana, žonglera, kazivača junačkih pjesama, odabrao je temu dostojnu da prodre u pjesništvo. Njegov je junak Grgur iz Nina zbog kojega se, na neki način i vodila žustra prepiska 925. godine između pape Ivana X. i splitskoga nadbiskupa Ivana te Pape s Tomislavom, kraljem Hrvata, i Mihovilom, knezom Humljana. Ninski je biskup u kolektivnoj svijesti ostao upamćen kao borac za slavenski jezik, nacionalni junak koji se bori za hrvatski identitet na istočnoj jadranskoj obali. Joško Marušić je nadahnut veličinom ninskog iskupa Grgura zaronio u srednjovjekovlje i pronašao tajanstvenu nit kojom je istkao neobičnu tapiseriju ispunjenu vjerom, mržnjom, zavišću, pučkim veseljem, žudnjom, siromaštvom, idealima, sumnjama, izdajom, ljubavlju. (…) Uokviren u razmišljanja o sudbini, duhovnosti, početcima i smislu čovjekovog zemaljskog lutanja, spjev se zaokružuje u precizno iscrtanu sliku na kojoj u sjeni povijesnih ličnosti prepoznajemo mnoštvo osoba koje su zbiljske i danas. (…) Lada Džidić Knjiga je bibliofilsko izdanje, otisnuta u 777 primjeraka zavidne i zanimljive grafičke obrade. Autror je vlastoručno potpisao i numerirao 77 primjeraka. Numerirani primjerak broj 67.

Prečaci

Ne uvijek u skladu s očekivanim zaobilaznim lirskim putanjama, Katarina Brajdić u knjizi pjesama Prečaci postupno i domišljeno gradi novi prostor pisanja i otkriva mogućnosti poezije. Neočekivani ideal slobode izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost s kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ili, što je daleko važnije, njezina „izgovorljivost praznine“ čitateljsku odsutnost čini stvarnom i mogućom: „odjednom spremnost oblaka / odjednom mogućnost naslova / tamna lakoća i skorije vrijeme / blizina za svakoga“. Tamna lakoća! Pjesnikinja pristaje na arbitrarnost i neodlučnost riječi s kojima se ponovno osvaja i usvaja svijet prošlog, povijest čitanja vlastitih strahova i odluka, odlučivanja. Riječ je o odlučnosti i prevođenju, upotrebi „budnih jezika“ i njihovih nužnosti, koordinata koje se odnose na tijelo, mjere tijelom kao središtem događaja u kojem se mijenjaju uloge, očekivanja. Samoća, dostupnost i ostavljenost… Čini se jednostavno i poznato, samoodrživo i isplativo, nužno je disati i raditi, ali upravo je ideja rada, rasporeda i vremena, postala nešto drugo, drugo za Drugoga. Namjera je gledati i slušati, služiti se, biti izvan gluhosti svijeta, ali i u njegovu živom središtu: „jezik, uzimam što stignem / kažem govori mi, otvaram sve što je od slova / autor, njegovi su navodnici“. Ali nemojmo se u kretanju Prečacima prevariti i vjerovati da su sami sebi središte, pjesničko ne-mjesto, naprotiv: riječ je o pamćenju odrastanja, djetinjstva, i onih i onoga što je okružuje, što ona iznova oblikuje kao moguće, kao stvarno, kao žena koja sjedi u svojoj i mnogo drugih pjesama. Govori se posredno i izravno o ulogama, ženama i muškarcima, o rukama i šutnji, a da nismo još započeli, dotaknuli, osjetili i razumjeli što je dodir, što čemu pripada i s čim se što daruje i tko što određuje i dijeli. Kuća, dom, „šarene laže“, zablude, razotkrivanja, iskupljenje, otok (Lastovo), selo i gradovi, samo su u ovom nizu motivi za ozbiljnu igru otkrivanja i imenovanja. Pjesnikinja uspostavlja razliku u odnosu na postojeću pjesničku praksu – razliku između želje da se sve vidi, da se čuje dok zatvorenih očiju odgovara i pita, istražuje i mijenja. Kakva je to žena? Kakva je to pjesnikinja? Odgovor sasvim sigurno nije jednoznačan i pouzdan: Prečaci žive od vlastitih gramatičko-stilskih znakova i struktura, i radosno i poletno i ozbiljno, istodobno. Od tijela i približavanja pjesmi i drugima, tebi dok Prečace držiš i imaš u rukama. Čitajmo!

Dubrovnik ponovljen (XX pjevanja) i Didone (tragedija u tri čina)

Suočen s ruševinom obiteljske kuće u kojoj je izgubio cijelu svoju brojnu obitelj, Palmotić ne govori o svom emocionalnom slomu, nego između svih pojedinačnih tragedija izabire, po svoj prilici imaginiranu, tužnu sudbinu mladoga trgovca koji, otkopavajući svoju kuću, pronalazi mrtvu ženu s mrtvim djetetom na rukama. Apokaliptično stanje u Gradu prikovalo je pjesnike. Čak ako je netko, potaknut osobnim gubicima članova obitelji, imovine, krova nad glavom i tragičnom neprepoznatljivošću gradskih prostora koji su se pretvorili u ruševine, poželio da izgovori ili napiše, izbaci iz sebe barem jedan pjesnički krik, morao je u samoj namisli biti prekinut očajničkim pozivima upomoć onih koji su izdisali pod gomilama stijena, plačem dječaka koji su ranjeni, od žeđi i gladi umirali pod ruševinama škole. Svaku namjeru da se stihovima opiše vlastito bolno iskustvo i susret s katastrofom Dubrovnika i njegovih stanovnika, ako je netko na to i pomišljao, gasio je trenutačno neopisiv strah za vlastiti život, jer je u zemljinoj utrobi grmjelo, tlo je neprestance podrhtavalo, a plameni jezici nad Gradom upozoravali da Božja kazna još nije do kraja izvršena. Strah je nadjačavao bol za bližnjima, a slike užasa relativizirale su pojedinačne gubitke, pa dubrovački pjesnici pred individualnim i osobnim stradalništvom, suprotstavljeni intimnoj boli – ostaju bez riječi. Očajnička situacija u kojoj su lako mogli ostati i bez domovine primorala ih je da prionu dužnostima i da se prije svega stave u diplomatsku službu Republici. ULOMAK iz : POETIKA KATASTROFE – PJESNICI O VELIKOJ TREŠNJI 1667. GODINE U DUBROVNIKU I OKOLICI SLAVICA STOJAN Napomena: naknadni, tvrdi povez u koži. Zavidna očuvanost.

Pjevač

fotografije Andrija Zelmanović Biblioteka Pjesnikov izbor

Veronika Desinićka

Pretisak po izdanju iz 1935. godine. Tvrdo ukoričeno, presvučeno grubim platnom, hrbat i uglovi kožni.

Bogatstvo i ubožtvo. Velepjesan u 30 pjevanjah

Kavanjin (Cavagnini), Jerolim (Girolamo), hrvatski književnik i historiograf (Split, 4. II. 1641 – Split, 29. XI. 1714) Glavno mu je djelo golemi hrvatski spjev Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara, nastalo najvjerojatnije u Sutivanu nakon 1700. Poznatiji je pod kraćim naslovom Bogatstvo i uboštvo (1861), koji mu je dao izdavač I. Kukuljević Sakcinski. Sastoji se od 30 opsežnih pjevanja (32 658 stihova) ispjevanih osmeračkom sestinom. Središnja je tema spjeva obradba biblijske priče o siromašnome Lazaru, ali ju je autor ubrzo napustio te pripovijedao o povijesti i znamenitostima Splita i drugih primorskih gradova. Drugi dio spjeva bavi se temama iz slavenske prošlosti i svetcima slavenskog podrijetla, a posljednjih 11 pjevanja posvećeno je posljednjim pitanjima (Bogu, vjeri, smrti) pa djelo završava opisom pakla, raja i sudnjega dana. Spjev je opremljen baroknim ukrasima, a prepoznatljivi su utjecaji Dantea, I. Gundulića, I. Đurđevića i J. Barakovića. Primjetan je i oslonac na historiografsku i teološku literaturu. Iako je Povijest vanđelska vrlo heterogen spjev, nejednake književne vrijednosti u pojedinim dijelovima, Kavanjinu pripada važno mjesto u starijoj hrvatskoj književnosti jer je nakon Marulića prvi značajniji književnik iz Splita.

Pjesme za dušu

Pjesme za dušu najnovija je knjiga pjesama, molitava i dubokih promišljanja duhovnog sadržaja gospode Elizabete Šango. Prva njezina knjiga duhovnih pjesama pod nazivom Predajem se tebi izašla je 2008. godine. Sve njezine pjesme odraz su senzibilne duše koja u druženju s Bogom pronalazi svoju snagu i duhovno-poetsku inspiraciju. Ono što najviše karakterizira njezine pjesme jest činjenica ili istina da su te pjesme zapravo molitve njezine duše, ali tako vrijedne i univerzalne, tako ljudske i bliske svakom čovjeku da uistinu mogu služiti kao molitve u raznim zgodama i nezgodama ljudskog života na Zemlji. Ponekad su te pjesme vapaj duše da nam Bog pomogne, drugi put su iskreno i snažno zahvaljivanje Bogu za već primljena dobročinstva. U njezinim pjesmama ima puno empatije s onima koji su u raznim iskušenjima, koji pate na duši i tijelu. Autorica ovih pjesama za dušu zaista dotiče ljudsko srce i unosi u dušu mir i utjehu. Ona je svjesna da to ne čini samo svojim silama, nego, prije svega, snagom Duha Božjega koji je Začetnik svega što je lijepo, dobro, istinito i plemenito. A Pjesme za dušu gospode Elizabete to uistinu jesu. Više pjesama u svome podnaslovu imaju biblijske navode, riječi Svetog pisma iz Starog i Novog zavjeta koje onda autorica svojim pjesničkim talentom tumači i pokazuje kako te riječi mogu u nama djelovati i donositi plodove koje Bog očekuje. (tekst iz Predgovora)