Oznaka:

Hodočašće

Unutar zidina samostana vrtlar se Dieter sa sjetom prisjeća svoga mladalaštva, a čitatelje iz mirne i blage prirode uskoro naglo premješta u pustolovinom ispunjene poljane, tjesnace i utvrde Prvog križarskog rata, u kojem se, kockom sudbine, i sam pronašao. Počevši kao običan pomoćnik jednoga kroničara, mladi Dieter među križarima nije bio ni onaj od plemstva ni onaj od viteštva, no njegov hrabar duh, rječitost i mudrost vrlo su ga brzo doveli na mjesta o kojima nikada nije mogao ni sanjati. Put prema Svetoj zemlji, koji je započeo davne 1096. godine, za Dietera je zaista hodočašće, i to ono na kojem se otkrivaju sve istine i laži o prijateljstvu, vjeri i ljubavi, kao i prave vrijednosti jednoga zemaljskog života. Hodočašće Tiita Aleksejeva, roman za koji je ovaj cijenjeni estonski autor primio Nagradu europske unije za književnost, epska je priča o bitkama srednjega vijeka. Nenametljivo, neposredno i vješto opisujući okolnosti križarskih ratova i mnoštvo kultura koje su u njima sudjelovale, Aleksejev je napisao povijesni roman koji je u pravom smislu avanturistički, a junak njegova svijeta nezaboravna je ličnost kroz čiju je vizuru pravi užitak pratiti i pijane ratne pregovore i oštre sukobe Istoka i Zapada.

Duga barbarska noć

Izbor iz poezije 1978-2018. Riječ je o poeziji koja uključuje u sebe različita iskustva povijesti i različite povijesti, želeći, ne slučajno i neskriveno, i sama biti povijest: povijest onoga koji je piše i povijest onoga koji je čita. Jasno je da se radi o velikom pjesničkom planu, koji je, zna to i njegov autor, dio daleko većeg projekta koji nadrasta poeziju, u kojem je upisana i pobjeda i poraz, pobjeda riječi i poraz koji obilježava svako naše nastojanje: poraz prolaznosti, poraz vječnosti… Izabrao i predgovor napisao: Miroslav Mićanović

Kuharica za zaljubljene

Ostali autori: Ana Horvat Opis: Da ljubav ide kroz želudac tvrde svi, ali rijetko se tko sjetio da to pretvori u knjigu recepata i poezije. Ovo je zbirka recepata i pjesama posvećenih zaljubljenicima. Sve je predviđeno samo za dvoje. Pomno odabrani recepti za domjenke u dvoje, garnirani su kao kakva gastronomska poslastica duhovitim stihovima koji se pjene poput najboljeg šampanjca…

Izabrana djela

Ostali autori: Josip Bogner Otokar Keršovani Opis: Knjiga 102

Vuk na snijegu

Godina je 2035. u ekonomski iscrpljenoj, postpandemijskoj, osiromašenoj Hrvatskoj, pogođenoj vojnim udarom i posljedičnom diktaturom. Otac Danko i sin Vuk jedan od drugoga kriju koliko je malo potrebno da dotaknu dno, praćeni brižnom sjenom mrtve supruge i majke, i rijetkim prijateljima kod kojih se ljudskost ipak još ne računa u brojčanom iznosu. A onda se iznenada u njihovim životima pojavljuje mladi izbjeglica iz Sirije i dno će, ovisno o perspektivi, biti izbjegnuto, ili će brzina putanje samo dobiti na akceleraciji… Jasno, žanr je distopijski, no sve je to samo pozornica na koju Davor Špišić postavlja pojedince koji nastoje preživjeti, i eto nas na terenu međuljudskih, prije svega obiteljskih odnosa, koje kao pisac najbolje poznaje. Odnos oca i sina tinejdžera, ljubav i brižnost, borba za egzistenciju, a svega toga ima u ovome romanu, univerzalni su motivi kojima Špišić dopunjava svoje priče, koje se uvijek baziraju i na plemenitoj angažiranosti. Jer tu je i tema odnosa prema drugima i drukčijima, koja će zapaliti ionako uzavrele odnose oca i sina, što će roman usmjeriti u pravcu onoga u čijem je središtu pojedinac koji se, osim s vanjskim, mora boriti i sa svojim privatnim dvojbama i demonima. Na taj način Špišić usložnjava roman, a žanr koristi kao alat pomoću kojeg razvija i mijenja svoje likove, postavlja ih u situacije u kojima se moraju preispitati, riskirati, odnosno, odbaciti toplo krzno koje je ponekad utočište, ali vrlo često i prokletstvo. Jagna Pogačnik

Don Juan u ratu

Armaninijev samosvojno koncipiran roman vratolomni je križanac fikcije i »fakcije«, novelistike i dokumentaristike. Armaninijevo pismo je uznemirujuće poput »polifonije glasova« kakvu iz autentičnih iskaza obezimenjenih svjedoka, nobelovka Svetlana Aleksijevič nastoji ugraditi u svoju prozu. Ipak, postoji jedna krucijalna razlika između ta dva naizgled srodna pristupa stvarnosnoj građi. Armaninijev Don Juan u ratu, dok propituje donhuanske (ali i donkihotovske) teme ukorijenjene u književnoj pod(svijesti) zapada, zapravo progovara o novovjekom padu u svijet čistoga nasilja u kojem, riječima autora, a na tragu donkihovštine »sama povijest događanja svjedoči o padu u ludilo, o zaboravu svake prave viteške geste, najprije prema protivnicima, ženama, djeci, starcima ili politički obespravljenima«. Armanini se već bavio temom holokausta upuštajući se u analizu čovječanstva kao »kolektivnog tijela bez pamćenja«. Sada pak, u novome romanu, otvara se tema nasilja kroz dominantne narative poput onoga medijskog. Nasilju se pristupa kao ratnoj, ali i kao medijskoj manipulaciji narativima. (Sibila Petlevski)

Demon s vučjeg brda

Protagonista romana Dukea nalazimo iza rešetaka, gdje služi zatvorsku kaznu zbog svojih postupaka. Koristeći se alatima zastarjele pisaće mašine, svojih izmučenih misli i vlastita jezika, Duke ispovijeda svoj težak život od samih početka, ne bi li se, na preporuku psihijatara, suočio sa svojim traumama. Njegova priča započinje na Vučjem brdu, gdje svoj oskudni dom dijeli s nasilnim roditeljima te braćom i sestrama. Nakon što je isprva godinama zatvoren u mračnoj kući, s malo znanja o svijetu koji ga okružuje, zbog prijetnje socijalne radnice konačno kreće u školu. Taj mu događaj mijenja život, no donosi mu i Demona, s kojim će se boriti do samoga kraja. Napisan jednostavnim, ali eruptivnim jezikom neobrazovana pojedinca, Demon s Vučjeg brda potresno je svjedočanstvo jednog teškog socijalnog slučaja. Iskren i bolan, roman prodire duboko u um osuđena čovjeka, ali i u mnoge mane društvenog sustava koji rijetko uspijeva zaštititi one najranjivije, prepuštajući ih najčešće sebi samima. Romaneskni debi Dimitrija Rouchon-Borieja kritika je prepoznala kao nužno djelo suvremenosti, a ušao je i u uži izbor nagrade „Goncourt“ za najbolji prvi roman.

Nasljedstvo

Roman Nasljedstvo u Norveškoj je postao bestseler, između ostalog i zato što su čitatelji prepoznali autoričinu obitelj u priči o unutarobiteljskoj destrukciji, odnosno pročitali Nasljedstvo kao prikrivenu autobiografju Vigdis Hjorth. Njezina sestra Helga Hjorth bila je toliko uvrijeđena Nasljedstvom da je napisala vlastiti roman Fri vilje koji je također postao bestseler. Nasljedstvo počinje kao klasična priča o disfunkcionalnim obiteljskim odnosima. Četvero djece spori se oko nasljeđivanja dviju susjednih brvnara na otoku koje su oduvijek u posjedu obitelji. Dvije kćeri koje su se godinama brinule za posjed i roditelje dolaze u sukob s ostalo dvoje djece, koja su odavno prekinula svaki kontakt s obitelji. Tada na vidjelo izlaze dugo skrivane mračne i teške obiteljske tajne. Nasljedstvo je mučna priča o pokušaju glavne junakinje da raščisti obiteljske odnose nakon očeve smrti. Pred više od dvadeset godina glavna junakinja prekinula je sve kontakte s članovima najuže obitelji nakon što je oca optužila za spolno zlostavljanje, a njezina majka i sestre nisu joj povjerovale. Vigdis Hjorth piše izvarednu prozu: u dugim odlomcima unutarnjeg dijaloga prizivaju se sjećanja glavne junakinje koja je vode do suočavanja s očevom smrću i obiteljskim užasom koji ju je godinama držao u izolaciji.

Vrlo hladni ljudi

U svom proznom prvijencu Vrlo hladni ljudi popularna pjesnikinja i publicistkinja Sarah Manguso bavi se temom teškog odrastanja i izazova djevojaštva u sredini obilježenoj društvenim i klasnim predrasudama te tihim i prikrivenim nasiljem čije su žrtve prvenstveno djevojke i žene. Odrastajući u fiktivnom gradiću Waitsfieldu, hladnom, distanciranom i okrutnom poput njegovih stanovnika, Ruthie će na vlastitoj koži, ali i kroz iskustva svojih najbližih prijateljica spoznati pravu narav društva koja se skriva iza tradicionalnih, bijelih fasada i trijemova viktorijanskih kuća. Po svemu odudarajući od sredine u kojoj se nalazi, istovremeno nerazdruživo vezana i obilježena njome, Ruthie će na grublji način spoznati da je odlazak iz Waitsfielda jedini način da se nadiđu sputavajući okvir i utabani, maligni obrasci zatvorenog društva te pronađe put k sebi i sretnijoj, iskrenijoj i toplijoj budućnosti.

Život s maskom

Život od nas uglavnom zahtijeva rukavice – ili bar tananu maglu preko očiju šarene i sive svakodnevnice, a zapis velikog pjesnika od davnina upozorava kako je poezija pepeo koji vatra tog istog života za sobom ostavlja. I dok vrlina nosi veo, a porok masku, Damir Šodan svojim pisanjem beskompromisno odbija svaku krinku. On talent i vještinu izdiže iznad svega što je radio u prošlosti – jer pred sobom ipak imamo rukopis koji je stvaran za najdraže što iza nas ostaju – nudi nam svoj svijet kozmopolita na dlanu i na kino platnu, na raznim vrpcama i na pločama, istkan i brušen ulicom, katedrom, kredom i kamenom, jednako kao i neodoljivim humorom Mediterana. Šodan je naprosto poseban pjesnik. S njim se, bez dvojbe, iz mrtvog neba, u živa rebra, isplati zaputiti u Juárez, kao i na mnoga druga mjesta, a ovo je knjiga koja to iznova potvrđuje.

Identitet i komunikacija

Izuzetna sociološko-filozofska studija o uticaju komunikacija na društvo i pojedinca. Vreme tehnoloških promena koje oblikuje čoveka podvrgnuto je temeljnoj analizi.

Nokturni u d-molu

Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme? Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira. Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici. Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.

O detektivima

Konvencija privatnih istražitelja, zbrka oko nestale Peirneefove slike, čudno iskustvo mladića na jugu SAD-a, prožeto nelagodom, tragedija na obali Mauricijusa, bizarna noć industrijskog teatra i prevoditelji koji ostaju bez riječi – to su samo neke od tema kojima se Vladislavić bavi u ovoj visoko simboličnoj, intertekstualnoj detektivskoj igri, koju je moguće nazvati i zbirkom priča. U O Detektivima, Vladislavić se maestralno poigrava konceptom aktivnog čitatelja, ostavljajući tragove posvuda po knjizi, u obliku riječi, slika, isječaka i rečenica, i tako tjera čitatelja na detekciju. Ovo nije knjiga koju možete bezbrižno pročitati i zaboraviti; nakon prvog čitanja, vraćat ćete se na priče i tražiti tragove koje ste isprva previdjeli, tražit ćete po enciklopedijama podatke koje Vladislavić kriptično uzgred spominje i provjeravati jeste li pojedine dijelove dobro pročitali.

Svijet u zrnu pijeska

Svijet u zrnu pijeska raskošan je roman o mladoj ženi Nori koja krajem 19. stoljeća odlazi iz doma i stiže u grad odvojen od ostatka svijeta. Stanovnici grada su rukotvorci, a svatko od njih bavi se onim što voli. U naizgled idealnom okružju Nora pokušava naći svoj put, a pritom se lomi između dvaju svjetonazora u kojima se reflektiraju temeljna razmišljanja Istoka i Zapada: je li ispravan put objektivizam ili subjektivizam? Treba li se povoditi razumom ili emocijama? Slijedeći naputak rukotvoraca da se bavi onime čime se želi baviti, kao što to čine i oni, Nora odlučuje biti pripovjedačica. Iz njene odluke proizlazi jedno od glavnih pitanja kojima se roman bavi: koliko priče koje pričamo utječu na naš život i život drugih? Kako nas priče koje slušamo odrastajući oblikuju i kakvi postajemo slušajući što bismo trebali, a što ne?

Uganda

Roman, a ne bi bilo pogrešno reći ni roman-esej ni poema u prozi Uganda Sebastiana Antonia Kukavice govori, na vrlo specifičan način, o tome što se događa kada karavela Kristofora Kolumba prelazi 46. meridijan. No, to nećemo doznati, ali ćemo zato, kroz dvadesetak labavo povezanih priča iz različitih epizoda povijesti moderne kartografije, teorije države, utopijskog mišljenja i mesijanizma, doznati sve i svašta o stotinu različitih (pseudo)povijesnih tema u isto vrijeme, kako već nalažu prakse histeričnog realizma.