Ibn Hazmova ideja ljubavi očito počiva na platonističkom konceptu, a s obzirom da je poznato kako je Golubičina ogrlica napravila svojevrstan utjecaj u Evropi (posebno na trubadurski pojam ljubavi) nije čudo što je zanimljiva još i danas. Iako su arapska poezija i proza bile ograničene formaliziranim obrascima, ovo djelo o ljubavi čitano je s jednakim zanimanjem već stoljećima, a sama njegova esejistička forma čini se bliskom još i danas.
Pismo: ćirilica Knjiga sadrži rasklopive karte u prilogu
Kao i prethodne knjige jednog od najvećih živućih filozofa današnjice, ova je detaljizirano narativna, oživljena vrsta provokativne formulacije i s analogijama jednako zabavnima koliko i izazovnima. Evolucija slobode ne teži zamijeniti tradicionalno djelo o etici s nekom vrstom darvinijanskih alternativa, već smjestiti etiku na temelje koja ona uopće i zaslužuje: naturalističke, realističke, potencijalno ujedinjene vizije našeg mjesta u prirodi. Mijenjajući nadnaravnu dušu za naravnu – je li to poštena pogodba? – pita se Dennett, tražeći uklanjanje karikatura darvinijanskog razmišljanja koje okužuje njegov filozofski pravac u ovoj zapaljivoj, genijalnoj, usudili bismo se reći i opasnoj knjizi. Nastavljajući tamo gdje je stao s knjigom Darwinova opasna ideja, Dennett se usmjerava na problem slobodne volje, nazivajući svoje gledište naturalističkim, sintezom filozofije i prirodnih znanosti; njegovi kritičari nazivaju ga determinističkim, redukcionističkim, bioproročkim i lamarkanističkim. Referirajući se na evolucijsku biologiju, neuroznanost, ekonomsku teoriju igre, filozofiju i mem Richarda Dawkinsa, Dennett tvrdi kako uistinu postoji nešto takvo kao što je slobodna volja, no ona nije preegzistencijalno obličje naše egzistencije, poput, primjerice, zakona gravitacije. Dennett znanstvenoj karikaturi teži parirati preciznošću, empirizmom i filozofskim ishodima koji proistječu iz rigorozne logike. Ova knjiga obuhvaća svojevrstan sandučić za alat intelektualnih vježbi simpatizirajući kulturnu evoluciju, te ideju da su kultura, moralnost i sloboda jednako rezultat evolucije prirodnog odabira koliko naših tjelesnih i genetskih atributa. No, genetski determinizam, tvrdi autor, ne uključuje u sebi neminovnost, kao što bi to kritičari mogli tvrditi, niti isključuje dušu. Umjesto toga podupire ideale moralnosti i izbora, ilustrirajući razloge zašto te ideale treba njegovati i čuvati. Biblioteka Facta predstavlja vam Daniela C. Dennetta u njegovu najblistavijem izdanju, u prijevodu Marine Miladinov i s ilustracijom Marine Leskovar.
Ona je prijateljica mladog Wolfganga A. Mozarta i vrlo darovita pijanistica, ali zbog traumatičnog je događaja u djetinjstvu izgubila vid. Nakon 15 godina mraka njezin je otac povjerava brizi doktora Franza, svojevrsnog preteče Freuda, koji joj uspijeva povratiti vid. No, zbunjena vizualnim senzacijama gospođica P. nije više u stanju odsvirati nijednu skladbu. Njezin otac tada pokreće mrežu spletki kako bi je odvojio od čudotvornog doktora i spasio njezin glazbeni talent.
Za ovaj je roman Jean-Christophe Rufin (inače liječnik po osnovnoj profesiji), 2001. godine dobio najprestižniju francusku književnu nagradu Goncourt. Fabula romana temelji se na povijesnoj činjenici da je tijekom 16. stoljeća veliki zaljev Rio de Janeira bio francuska kolonija. U tom okruženju ispričana je priča o dvoje djece, Justu i Colombi, koji su silom ukrcani na brod koji istražuje Južnu Ameriku, da bi poslužili kao prevoditelji u susretu s indijanskim plemenima. Roman je povijesna priča, i dirljiva ljubavna priča, ali i okrutna priča o europskoj civilizaciji koja je oslobodila onu južnoameričku.
Neprijatelj, Ilirska proljeća, Povratnik s mjeseca, Pogovor Pavla Pavličića
Knjiga „Ozrcaljena povijest. Uvod u suvremenu povijest Europe i Europljana“ namijenjena je svima onima koji žele saznati osnovne procese i događaje koji su učinili Europu onakvom kakva je danas, uz promišljanje njezine moguće budućnosti. Podijeljena je na dva dijela s nekoliko glavnih poglavlja s potpoglavljima. Na kraju svakoga glavnoga poglavlja citirana je glavna literatura korištena u poglavlju. Glavna su poglavlja: Predgovor; Uvod: Pandorina kutija europska; Europsko nasljeđe od Berlinskoga kongresa do 1914: povijesne poveznice. Usporednost uspona i padova poglavlje je koje obuhvaća razdoblje krizâ, preobrazbe i nove društveno-političke putove, a govori također i o umjetnosti, književnosti i kulturi, zabavi, komunikaciji i medijima, sportu kao čimbeniku europskoga spajanja i razdvajanja, modi i pomodarstvu Europe, vrijednosti supkulture. U poglavlju Europa između nada i razočaranja koje je i središnji dio knjige govori se o političkim sustavima, ratovima, mirovnim inicijativama i osvajanjima. Zastupljena je većina zamalja europskoga Istoka, Zapada i Balkana. Govori se o razvitku Europe nakon II. svjetskoga rata, i glavnim hladnoratovskim procesima, dekolonizaciji i neokolonizaciji. Govori se o globalizaciji, njezinim učincima i mogućnostima te istodobno o događajima na jugoistoku Europe koji kulminiraju ratom i stvaranjem neovisnih država. Na kraju istog poglavlja govori se o procesima ujedinjavanja Europe. Novo je poglavlje Europska politika nasilja i mržnje: politički terorizam koji govori o fenomenima nasilja i zločina u 20. stoljeću, terorizmu, neofašizmu i neonacizmu. U posljednjem poglavlju, naslovljenom: Duhovna i vjerska vertikala Europe: Put k Ekumeni, raspravlja se o europskim crkvama i religijama.
Ostali autori: Alexander Fiut
Najlepše arapske ljubavne pesme. Odabrao i prepevao Rade Božović.
ĆIPIKO, Ivo, pripovjedač (Kaštel-Novi, 13. I. 1867 — Kaštel-Novi, 24. IX. 1923). Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, tri godine franjevačke gimnazije u Sinju (1877–80), odakle je pobjegao nakon sukoba sa školskim vlastima. Školovanje nastavio u splitskoj gimnaziji (1880/81), zatim učio privatno i napokon se odao lutanjima po Bosni, gdje su zabilježeni i njegovi prvi književni pokušaji. Dobivši državnu stipendiju za učenje šumarstva, školuje se u šumarskoj školi u Križevcima (1887–90). Od 1891. do 1901. službuje u Nerežišćima na Braču, zatim je nakratko u Makarskoj, pa u Kotoru (1901/ 02), potom u Hvaru (1902–05). Nakon kraćeg zadržavanja u Kninu (1906), živi u Vrlici 1906–09, zatim opet u Kninu. God. 1911. posjećuje rimsku Međunarodnu umjetničku izložbu (s I. Meštrovićem), potkraj iste godine kraće je u Kaštelima, potom prelazi u Srbiju i postaje dopisnik beogradskih novina u Sarajevu. Za prvoga balkanskog rata 1912. boravi u Kumanovu, Skoplju, Vranju i na Kosovu, a za drugoga balkanskog rata 1913. ponovno je u Sarajevu. Zatim se vraća u Beograd i namješta u Presbirou, a početak I. svjetskog rata zatječe ga u Carigradu. Povratkom u Niš, dobiva »srpsko podanstvo« (15. XII. 1914), zbog čega su ga austro-ugarske vlasti proglasile veleizdajnikom. Kao ratni izvjestitelj boravi u Solunu, Ateni, na Krfu, zatim je u Rimu, na Korzici, u Marseilleu, ponovno u Solunu itd. O tim godinama ostavio je zapise Utisci iz rata 1912, Iz ratnih dana 1912–17, Iz solunskih borbi, svjedočanstva vremena te vrijedne priloge (posebice Ratni dnevnik) za razumijevanje složene Ćipikove osobnosti. Po svršetku rata zaposlio se u Beogradu kao inspektor Ministarstva šuma i rudnika te prijateljuje s regentom Aleksandrom Karađorđevićem. U rodni Kaštel-Novi zauvijek se vraća ljeti 1923. sluteći skoru smrt.
Izbor i prijevod Dalibor Blažina.
Ponuditi prolegomenu mišljenju postmoderne ambicija je Opće teorije moderne, koja bi bila sposobna prepoznati prostor mogućnosti svojstven epohi moderne. Bidetov filozofijski projekt promišljanja u jedinstvu pojma onog što jest i onog što bi valjalo činiti podrazumijeva pojmovnu sintezu teorije modernog društva i političke filozofije, integrirajući tradicije marksizma i kontraktualizma. Opću ili meta/strukturnu teoriju moderne karakterizira dijalektička logika, koja se očituje u trodjelnom razvijanju izlaganja (u tri knjige) i u njegovoj hermeneutičkoj kružnosti. U Knjizi I razmatra se “metastruktura”, logičko polazište izlaganja, kao javno obznanjeni oblik modernog društva, deklaracija opće slobode-jednakosti-racionalnosti u kojoj se nadaju epohalne relacije ugovornosti i racionalne kooperacije, koje sankcionira moderna država. Predmetom su Knjige II strukture (klasne) i svjetski sistem, tj. oblici dominacije koji se provode nad osobama koje su proglašene slobodnima i jednakima. Kraj izlaganja, teorija politike, u Knjizi III, ponovno se vraća na logičko polazište, na metastrukturnu deklaraciju, ali preko strukturne kušnje. Trostrukom kritikom liberalnog kontraktualizma, organizacijskog socijalizma i etike diskursa (Habermas), političko se iskazuje kao etika borbe u spinozističkoj reinterpretaciji principa pravednosti. “U razlici spram Božanske komedije, meta/strukturna teorija započinje Rajem, nastavlja se zemaljskim Paklom i završava problematičnim Čistilištem […] slijedi poredak nadahnut prije Kapitalom negoli Levijatanom […] ili kao Hegelova Filozofija prava, poredak pojma, polazeći od kojega se mogu misliti povijesne konfiguracije i sekvence”. Jacques Bidet (1935), francuski filozof i profesor emeritus na Sveučilištu Paris X-Nanterre, na katedri “Politička filozofija i teorije društva”. Istaknuti je član Istraživačke skupine za političku, socijalnu i ekonomsku filozofiju u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS). Pokretač je i dugogodišnji glavni urednik časopisa Actuel Marx (1986-2006), a danas njegov počasni direktor. Inicijator je i organizator velikih međunarodnih intelektualnih skupova, kao što su Congres Marx International I-V (1995-2007). Glavna djela: Što da se radi s ‘Kapitalom’? (1985/2001), Teorija moderne (1990), John Rawls i teorija pravednosti (1995), Opća teorija (1999), Rječnik suvremeni Marx (2001, zajedno s E. Kouvelakisom), Objašnjenje i rekonstrukcija ‘Kapitala’ (2004), Altermarksizam, drukčiji marksizam za drukčiji svijet (2007, zajedno s G. Duménilom).
Dana 4. listopada 2009. u Širokom je ubijen Vedran P., navijač Sarajeva. Novinar D. krenuo je iz Splita za Sarajevo nadajući se kako će mu kolege iz glavnog grada Federacije dogovoriti sastanak s predstavnicima navijačke skupine Horde zla. Iako je tek rana jesen, na putu ga zatekne snijeg, a sjećanja na ranija putovanja u Bosnu i Hercegovinu naviru. Od konca osamdesetih kada je s razredom posjetio Kupres, pa sve do Busovače i Ahmića, nestvarni prizori izranjaju iz prošlosti i čovjek ne može, a da se ne upita što se dogodilo s Duhom Bosne i Hercegovine? Živi li još uvijek i što radi? Kao dijete zamišljao je kako taj Duh sjedi negdje u bosanskim brdima i poput dobrog diva pazi da se nešto ružno ne dogodi. Horde zla ne žele razgovarati s novinarima i D. će se, po svoj prilici, morati vratiti neobavljena posla. Ostala je, međutim, još ta jedna noć u Sarajevu. Snijeg nemilice pada, ulice starog, umornog i izranjavanog grada prekrio je bijeli pokrov i D. se gubi u njima. Lica ljudi koje susreće naočigled se izobličuju pretvarajući se u nešto od čega se ledi krv u žilama. Klupko minulih ratova polako se razmotava, a slika zla širi se na cijeli kontinent i kroz vrijeme seže sve do naših dana.
U ovom postapokaliptičnom putovanju filozof Srećko Horvat poziva na istraživanje apokalipse kao „otkrivenja“, prije negoli u njezinu kolokvijalnom značenju „kraja“. Jer jedini način da se kraj – odnosno opće izumiranje – spriječi taj je da osvijestimo i adresiramo niz međusobno povezanih prijetnji, poput klimatske krize, nuklearne opasnosti i aktualne pandemije. Knjiga skicira filozofski pristup nošenju s onim što Horvat, posuđujući termin iz klimatske znanosti i dajući mu teološki obrat, naziva „eshatološkim prekretnicama“. To više nije samo nuklearno doba ili klimatska kriza, nego njihov sudar, zajedno s raznim drugim velikim prijetnjama – ne samo pandemijom, nego i virusima kapitalizma i fašizma. Horvat tvrdi da je aktualno „otkrivenje“ jednostavno i dosad neviđeno: alternative više nisu socijalizam ili barbarstvo, već je jedina alternativa danas radikalna reinvencija svijeta, ili masovno izumiranje. Poslije apokalipse nije samo žuran poziv da oplakujemo sutrašnje mrtve danas, nego i na to da se borimo za našu budućnost dok još možemo.
Izbor, prevod, predgovor i beleške o pesnicima dr. Ksenija Maricki Gađanski
S danskog prevela Đurđica Žlebačić Sorensen.
Knjiga Fernando Pessoa: život prvi je dio monografije o prvaku portugalskog (književnog) modernizma, u kojem Nikica Talan opsežno prikazuje Pessoinu životnu putanju kao jedan od preduvjeta razumijevanja njegova književnog (i ne samo književnog) stvaralaštva. Na početku knjige autor pod naslovom “Fernando Pessoa u portugalskom književnom kontekstu” daje kratak pregled književnih strujanja koja su neposredno prethodila Pjesnikovom (ili Orfejskom) naraštaju, kao i pregled najpoznatijih pripadnika Pessoina kruga. Time Pessou smješta u pripadajući nacionalni književni kontekst, apostrofirajući one autore (ponajviše, dakako, pjesnike) koji će, u većoj ili manjoj mjeri, utjecati na oblikovanje njegove poetike. Središnji je dio podijeljen u tri veće cjeline biografskog karaktera. U poglavlju “Djetinjstvo i mladost” opisuje se Pjesnikovo rano (lisabonsko) djetinjstvo (1888. – 1895.), prvo južnoafričko razdoblje (1896. – 1901.), zatim portugalska epizoda (1901. – 1902.), drugo južnoafričko razdoblje (1902. – 1905.) i na kraju Pessou “povratnika” (1905. – 1915.). Slijedi cjelina “Zrela dob i smrt” u kojoj saznajemo o stvaralački najplodonosnijim godinama Pessoina života sve do smrti 1935. godine. U poglavlju “Pessoa u privatnom životu” autor prikazuje Pessoin karakter, komplekse i traume, opsjednutost ludilom i genijalnošću, kratkotrajnu ljubavnu epizodu (napose pisma Ofélii) i Pessoine poslovne planovi, urede i kavane. Na kraju ovog prvog sveska monografije je poglavlje “Od Pessoe do pessoalogije” koje donosi prikaz najpoznatijih književnokritičkih tekstova posvećenih Pessoi, izvornih (portugalskih) izdanja Pessoinih djela, kao i recepcije Pjesnikova stvaralaštva na portugalskom, španjolskom, talijanskom, engleskom, njemačkom i drugim, manje rasprostranjenim govornim područjima.
