Pauci

ĆIPIKO, Ivo, pripovjedač (Kaštel-Novi, 13. I. 1867 — Kaštel-Novi, 24. IX. 1923). Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, tri godine franjevačke gimnazije u Sinju (1877–80), odakle je pobjegao nakon sukoba sa školskim vlastima. Školovanje nastavio u splitskoj gimnaziji (1880/81), zatim učio privatno i napokon se odao lutanjima po Bosni, gdje su zabilježeni i njegovi prvi književni pokušaji. Dobivši državnu stipendiju za učenje šumarstva, školuje se u šumarskoj školi u Križevcima (1887–90). Od 1891. do 1901. službuje u Nerežišćima na Braču, zatim je nakratko u Makarskoj, pa u Kotoru (1901/ 02), potom u Hvaru (1902–05). Nakon kraćeg zadržavanja u Kninu (1906), živi u Vrlici 1906–09, zatim opet u Kninu. God. 1911. posjećuje rimsku Međunarodnu umjetničku izložbu (s I. Meštrovićem), potkraj iste godine kraće je u Kaštelima, potom prelazi u Srbiju i postaje dopisnik beogradskih novina u Sarajevu. Za prvoga balkanskog rata 1912. boravi u Kumanovu, Skoplju, Vranju i na Kosovu, a za drugoga balkanskog rata 1913. ponovno je u Sarajevu. Zatim se vraća u Beograd i namješta u Presbirou, a početak I. svjetskog rata zatječe ga u Carigradu. Povratkom u Niš, dobiva »srpsko podanstvo« (15. XII. 1914), zbog čega su ga austro-ugarske vlasti proglasile veleizdajnikom. Kao ratni izvjestitelj boravi u Solunu, Ateni, na Krfu, zatim je u Rimu, na Korzici, u Marseilleu, ponovno u Solunu itd. O tim godinama ostavio je zapise Utisci iz rata 1912, Iz ratnih dana 1912–17, Iz solunskih borbi, svjedočanstva vremena te vrijedne priloge (posebice Ratni dnevnik) za razumijevanje složene Ćipikove osobnosti. Po svršetku rata zaposlio se u Beogradu kao inspektor Ministarstva šuma i rudnika te prijateljuje s regentom Aleksandrom Karađorđevićem. U rodni Kaštel-Novi zauvijek se vraća ljeti 1923. sluteći skoru smrt.