Oznaka:

Politika i novac

Financiranje političkih stranaka i izbornih kampanja. Financiranje političkih stranaka i izbornih kampanja posljednjih godina privlači zamjetnu pozornost u Hrvatskoj. Napisi o tom pitanju redovito se sreću u dnevnom tisku, tematiziraju u emisijama elektroničkih medija, raspravljaju na okruglim stolovima domaćih i stranih nevladinih organizacija. Ukratko, čini se da je financiranje političkih stranaka i izbornih kampanja postalo jednim od središnjih pitanja senzibiliziranja javnosti za teme iz demokratskog političkog života. Takvi procesi nisu mogli ostati bez odjeka akademske zajednice. Sve do početka 2000, godine u znanstvenoj periodici u Hrvatskoj praktički se nije moglo naići na tekstove politologa ili, pak, pravnika o političkim financijama, jednako kao što nije postojala niti prevedena literatura o tom pitanju. Danas se s priličnom sigurnošću može reći da je neku vrstu prijelomnice predstavljala inicijativa Hrvatskog pravnog centra iz 2001. godine, koja je okupila skupinu sveučilišnih nastavnika (pravnika, politologa, filozofa) na izradi prijedloga zakona o političkim strankama. Važan dio napora te radne skupine, pod vodstvom profesora Ivana Prpića, odnosio se na izradu prijedloga zakonskih odredbi o financiranju političkih stranaka. Prijedlog zakona o političkim strankama, te niz popratnih znanstvenih radova te inicijative, objavljeni su nakon toga u zasebnoj publikaciji. Usporedo s time u znanstvenoj i stručnoj periodici objavljen je i inicijalni broj znanstvenih radova o financiranju stranaka i izbora. Literatura o financiranju političkih stranaka postala je tako, u samo nekoliko godina, razmjerno dobro pokrivenim područjem, premda i dalje bez prijevoda temeljnih radova na hrvatski jezik.

Bajke braće Grimm

Bajke braće Grimm nikad nas nisu prestale očaravati, po svoj prilici zato što tako začuđujuće relevantno opisuju poteškoće i sve ono što možemo dobiti ili izgubiti kada je riječ o našim obiteljskim i ljubavnim odnosima. Kroz čitanje brojnih priča, Marc Girard otkriva dramatične učinke roditeljskog nanošenja zla i roditeljske inkompetentnosti. Potom analizira stvaralačku moć ljubavi, koja podržava, popravlja, oblikuje junaka i daje mu snagu da nadvlada muke koje trpi, baš kao i vlastite nedostatke. Suprotno dominantnoj zapadnoj tradiciji – onoj Tristana i Izolde – bajke braće Grimm ne vežu ljubav uz smrt: iznenađujuće, štoviše subverzivne, one opjevavaju ostvarivanje želje u životu, prava ljubavnika nasuprot bezdušnom društvenom redu i sposobnost onih koji se vole da slome neumitnu sudbinu koja razdvaja i satire. Marc Girard (1955.) francuski je književni kritičar, psihoterapeut, liječnik i matematičar. Uz brojne znanstvene radove, objavio je književne kritike o djelima Flauberta, Balzaca, Zole i Grimmovim pričama. Tematika knjige Bajke braće Grimm – psihoanalitičko čitanje spaja njegovo zanimanje za psihoanalizu (psihoterapeutiku) i za književnost.

Nesuđena vladarica

Uzbudljiva pripovijest o kćerima „kraljotvorca“ Richarda Nevillea, čovjeka koji odlučuje o engleskom prijestolju, najmoćnijeg magnata Engleske 15. stoljeća. Kako nema sina i nasljednika, kraljotvorac se kćerima Anne i Isabel koristi kao pijunima u svojim političkim igrama i prepušta ih na milost i nemilost podmuklostima engleskoga dvora, zbog čega djevojke i same izrastaju u utjecajne igračice. Na dvoru Edwarda IV. i njegove prelijepe kraljice Elizabete Woodvile, Anne s očajem doznaje da joj je otac objavio rat svojim nekadašnjim saveznicima. Udana u četrnaestoj godini, Anne uskoro ostaje i bez muža i bez oca, njezina majka traži zaštitu u utočištu, a sestra Isabel, udana za neprijatelja, namjerava u kućnom pritvoru držati nju, Anne. No ona se spašava udajom za Richarda, vojvodu od Gloucestera. Taj izbor će je dovesti u sukob s dijelom kraljevske obitelji i koštati je života njezinih najmilijih ljudi. Okružuju je špijuni, tajanstvene smrti trovanjem i crna magija… Postoji li itko kome Anne može vjerovati?

Zavičaj, zaborav

Sudbina podunavskih Nijemaca, pojedinac nasuprot sistemu te odnosi muškarca i žene u vremenu opterećenom poviješću – velike teme Ludwiga Bauera – duboko prožimaju roman Zavičaj, zaborav. Glavni junak istinski je idealist, čovjek kojega život nije mazio. Odrastajući uz poočima i pomajku, tek kao mladić saznaje svoje pravo ime i porijeklo. Kako bi pobjegao od skučenosti zavičaja, odlazi studirati u veliki grad, a ljevičarski ga ideali vode dalje u Čehoslovačku i Istočnu Njemačku.

Proslovi za bolju zemlju

Proslovi za bolju zemlju obuhvaćaju tekstove od Partizanskoga dnevnika iz 1943. koje zapisuje mladić sa širokim krugom interesa, budući intelektualac, pa sve do prvih poglavlja Goldsteinove posljednje, nikad dovršene knjige. Svi tekstovi u knjizi, čak i izvadak iz opširnog dosjea koji je Služba državne sigurnosti vodila o Slavku Goldsteinu, pokazuju nam intelektualca uvijek spremnoga govoriti istinu, znatiželjnoga da razumije ne samo vlastitu zemlju već i čitav svijet, čovjeka beskompromisnog u želji da se stalno i iznova bori za pravednije društvo i svijet, mislioca koji želi da i njegova domovina dosljedno poštuje najbolje liberalnodemokratske standarde.

Neokonzervativizam

Autobiografija jedne ideje. Pokret koji zovemo neokonzervativizmom ponikao je među američkim liberalima, podjednako iz negodovanja nad izvornim, rigidnim konzervativizmom staroga kova, koliko i iz razočaranja ljevicom i ideološkog neprijateljstva spram Sovjetskog Saveza. Irving Kristol, utjecajni intelektualac i ugledni izdavač i publicist, u mladosti i sam radikalni socijalist, tijekom pedesetih godina profilirao se kao jedan od glavnih rodonačelnika neokonzervativističkog sustava mišljenja. Svojim je esejima i člancima o politici, ekonomiji, društvu, religiji, kulturi, književnosti, obrazovanju i ponajviše o vrijednostima, doslovce definirao neokonzervativisticku kritiku suvremenoga života i doprinio razvoju neokonzervativizma među čitavom generacijom američkih intelektualaca. Jednako tako, taj je svjetonazor presudno sudjelovao u oblikovanju ideje trećeg puta među europskom socijaldemokracijom. U prijevodu Božice Jakovlev i uz pogovor prof. dr. Zvonka Lerotića, biblioteka Facta predstavlja vam najcjelovitiju zbirku Kristolovih zapisa, bez čijeg poznavanja niti jedna politička opcija ne može zamisliti suvisao razgovor o političkim temama iz novije povijesti. Irving Kristol je beskompromisan, izazovan, lucidan i relevantan sugovornik – svima, a ponajprije svojim ideološkim neistomišljenicima.

Mimeza : prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti

Prikaz zbilje u Danteovu Paklul U Pantagruelovim ustima i viteškom romanu? Iza skromnog podnaslova, koji nas upućuje na uski književni segment koji uglavnom vežemo za 19. stoljeće, krije se zahvat u bit umjetničkog postupka, primjenjiv ne samo u književnosti nego i u ostalim umjetnostima. Ova knjiga je povijest traganja za objective correlative, za onim izborom, slijedom i međuodnosom riječi koji će kod čitatelja i nakon protoka više stoljeća i potpunog nestanka društvenog konteksta u kojemu je djelo nastalo proizvesti intendirani sklop učinaka. Književnost motri kao složeni spoj naslijeđenih tradicija uklopljenih u opći povijesni kontekst i osobne invencije. Implicite odbija slučaj i kaos kao moguće izvore velikih umjetničkih djela, a cjelokupna analiza književnih postupaka i perspektiva, objedinjenih riječju mimeza, ukazuje na autorovu čvrstu vjeru u to da umjetnička veličina doista jest dokaziva i opipljiva, podložna usporedbi i argumentaciji, a ne samo paušalnoj subjektivnoj procjeni najčešće nazivanoj ukus.

Žeđ (pripovetke)

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu. Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi. Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama. U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom. Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva. Lektire.hr

Staze, lica, predeli

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu. Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi. Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama. U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom. Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva. Lektire.hr

Nemirna godina (pripovetke)

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu. Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi. Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama. U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom. Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva. Lektire.hr

Deca (pripovetke)

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu. Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi. Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama. U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom. Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva. Lektire.hr