Oznaka:

Stvaraoci 1-2

Povijest heroja mašte. Autor je dobitnik Pulitzerove nagrade za povijest.

Moda

Knjiga Moda autora Larsa Svendsena počinje s istraživanjem svih mogućih značenja koja su obuhvaćena riječju moda, gdje Svendsen proučava njeno mjesto u umjetnosti, politici i povijesti. U konačnici, međutim, on se fokusira na pojam na koji se najčešće misli: odjeću. Spretno rasčlanjuje mnoge aksiome industrije mode i njezine pristalice. Na primjer, on ističe da neke od najnovijih moda prikazanih na pistama nisu zapravo moderne u bilo kojem smislu te riječi, tvrdeći da su one mnogo sličnije modernim umjetničkim djelima te kaže sve više prevladava ideja da su estetska kirurgija i izmjena tijela dio novog vala konzumerizma. Svendsen se oslanja na djela mislilaca od Adama Smitha do Rolanda Barthesa da bi analizirao modu kao povijesni fenomen i filozofiju estetike. On također prati veze između pojmova mode i modernosti i na kraju se razmatra važnost razvoja mode u područjima kao što su umjetnost, politika i filozofija.

Liječnici nacisti 1-2

Nacistički liječnici u Auschwitzu bili su predvodnici ubojstva većine od milijun žrtava tog logora. Liječnici su razvrstavali žrtve – kako na logorskoj rampi, u pristiglim transportima logoraša, tako i poslije, u logorima i medicinskim blokovima. Liječnici su nadgledali ubijanje u plinskim komorama i određivali kada su žrtve mrtve. Liječnici su provodili ubilačku epidemiologiju, šaljući u plinsku komoru skupine zaraženih, uključujući ponekad i sve ostale koji su se nalazili u istom medicinskom bloku. Liječnici su zapovijedali i nadgledali, a ponekad i izravno provodili ubijanje slabih, iscrpljenih pacijenata u medicinskim blokovima ubrizgavanjem fenola u krvotok ili u srce. Za sva ta ubojstva liječnici su održavali privid medicinske legitimnosti: za smrti zatočenika Auschwitza i ljudi dovedenih izvana da budu ubijeni potpisivali su lažne potvrde o smrti navodeći nepostojeće bolesti. Sve u svemu, možemo reći da su liječnici nosili velik dio odgovornosti za ubilačku ekologiju Auschwitza – za biranje žrtava, mehaniku ubijanja te održavanje ravnoteže između ubijanja i radnih funkcija logora. Iako liječnici nisu upravljali Auschwitzom oni su mu davali izopačenu medicinsku auru. Kao što je rekao jedan preživjeli koji je izbliza promatrao taj proces, program ubijanja od početka do kraja vodili su liječnici.

Predsjednici

Knjiga Predsjednici rezultat je dugogošinjeg istraživanja i proučavanja osamnaestero američkih predsjednika, od Theodorea Roosvelta, Tafta, Wilsona, Hardinga, Coolidgea i Hoovera, preko F. D. Roosevelta, Trumana, Eisenhowera, Johna F. Kennedyja i Johnsona do Richarda Nixona, Forda, Cartera, Reagana, Georgea H. W. Busha, Clintona te Goeorgea W. Busha. Kvaliteta istraživanja i količina konzultiranog materijala razvidna je i iz podugačkih i opširnih fusnota koje dodatno obrazlažu neke od kompleksnih struja javnog mnijenja, kao i složene administrativne savjete koji su oblikovali ključne predsjedničke odluke. Nakon čitanja ovog djela sigurno ćemo promišljenije moći prosuditi o odlukama i postupcima svake osobe koja je nju obnašala, koja je obnaša ili koja će je u budućnosti obnašati.

Životinje pred sudom

Prvi put objavljena 1906. godine, knjiga Edwarda Paysona Evansa Kazneni progon i smrtna kazna za životinje bila je pionirsko djelo velike širine u bilježenju slučajeva progona životinja tijekom vremena. Djelo dočarava zapanjujuće prizore vješanja svinja osuđenih za ubojstvo djeteta (ponekad najprije odjevenih u ljudsku odjeću); ubijanja životinja za koje se smatralo da su sudjelovale u bestijalnim djelima ili ih doista izazvale; kukaca koji razuzdano i razorno pustoše usjeve i vinovu lozu te usput uništavaju sredstva za život. Dvojba postoji li duša u životinjama izravno se ticala i pitanja njihova izopćenja i udaranja crkvenim prokletstvom. Velika se rasprava vodila oko ispravnog oblika kazne za počinjene zločine i, u manjoj mjeri, oko poimanja krivnje kod životinja. Uključivši suđenja u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Skandinaviji i Rusiji koja datiraju iz srednjeg i novog vijeka, knjiga Životinje pred sudom pruža fascinantan uvid u prohujalo doba, baveći se važnim društvenim problemima i vjerskim pitanjima koja jednako relevantna ostaju danas, poput prava životinja i smrtne kazne. Zajedljiv autorov stav prema fenomenu suđenja životinjama samo pojačava osebujnu narav djela i čini ga uistinu intrigantnim štivom. Edward Payson Evans (8. prosinca 1831. – 6. ožujka 1917.) bio je američki učenjak i jezikoslovac. Edward P. Evans diplomirao je na Sveučilištu u Michiganu 1854. godine, a zatim je godinu dana predavao na akademiji u Hernandu, u Mississippiju. Nakon toga postao je profesor na Sveučilištu Carroll (tada Carroll College) u Wisconsinu. Od 1858. do 1862. putovao je inozemstvom i studirao na sveučilištima u Göttingenu, Berlinu i Münchenu. Po povratku u Sjedinjene Američke Države postao je profesorom suvremenih jezika na Sveučilištu Michigan. Uz brojne članke u recenzijama i časopisima, objavio je i Abriss der deutschen Literaturgesehichte (New York, 1869.), Progressive German Reader (1870.) i 1867. preveo G. E. Lessing: Sein Leben und seine Werke Adolfa Stahra. Neka od njegovih najpoznatijih djela su Animal Symbolism in Art and Literature (1887), Animal symbolism in ecclesiastical architecture (1887), History of German Literature (5 volumes, 1898), Životinje pred sudom. Kazneni progon i smrtna kazna za životinje (1906).

Politički mitovi

Ostali autori: Antigone Mouchtouris U knjizi Politički mitovi, koju su priredili Frederic Monneyron i Antigone Mouchtouris, tvrdi se da ratovi, sukobi, nacionalistička buđenja i čak potpisivanje sporazuma kristaliziraju oko sebe brojne kolektivne predodžbe: mitove o utemeljenju ili o nacionalnom identitetu, mitologije pada, izgubljenog raja ili zlatnoga doba… Glavna osobina političkih mitova je da se u njih vjeruje bez traženja argumenata i oni na krajnje jednostavan način objašnjavaju složene političke fenomene, a šire se zbog toga što zadovoljavaju duboke društvene, ali i individualne psihološke potrebe. Ova knjiga uređena je kao zbornik radova koji s različitih aspekata i na različitim događajima i povijesnim ličnostima rasvjetljavaju problematiku političkih mitova, ulogu simbola i utjecaj povijesnih događaja na kolektivnu svijest. Oslanjajući se na mnoštvo primjera, specijalisti za književnost, filozofi, sociolozi i antropolozi odgonetavaju genezu političkih mitova, od antike do naših dana. Njihove briljantne analize omogućuju nam razborit i lucidan pogled na svijet zasićen informacijama i neprekidno prožet uzbuđenjima.

Radikalizacija

“Nakon Islamske revolucije u Iranu 1979., radikalizacija postaje međunarodni fenomen obilježen pojavom muslimanskog svijeta kao pozornice islamističkih, odnosno džihadističkih pokreta. Od 1990. do 2010. došlo je do promjene strategije radikalnih islamističkih pokreta kao što je Al-Kaida i pomicanje mete „bliskog neprijatelja“ što ga tvore muslimanski režimi na „dalekog neprijatelja“, to jest na Sjedinjene Države i Europu. S arapskim revolucijama od 2010. do 2011. radikalni je islamizam privremeno ušao u fazu zatišja unutar muslimanskog svijeta, da bi se ponovno intenzivirao s pretvaranjem Libije i Jemena u države u raspadu te pogotovo s građanskim ratom u Siriji koji je diljem svijeta, ponajprije u Europi i osobito u Francuskoj, privukao mlade na put radikalizacije. Radikalizacija je promjenjiva: ona se obnavlja i prilagođava svakom novom kontekstu pokušavajući neutralizirati borbu država protiv nje. Džihadizam je zasad glavni izraz nove radikalizacije na Zapadu i u muslimanskom svijetu. No ona se već sada širi na druge ideologije kao što su ksenofobni i antiislamski ekstremizam krajnje desnice i nasilne akcije što ih izvode brojne skupine čija se logika djelovanja očituje prema prilikama i ritmu preobrazbi obavještajnih službi zaduženih za borbu protiv njih. Jedan od pristupa tematici radikalizacije polazi od nastojanja da se objasni specifični proces tog fenomena koji dovodi do ekstremističkog tipa mišljenja i akcije koja se najdrastičnije ogleda u terorizmu. Taj pristup nije puki inventar terorističkih djela, mada se njihova činjeničnost nipošto ne zanemaruje, nego pokušaj da se pokaže kako radikalizacijska strujanja, u određenim društvenim, političkim i kulturnim okolnostima, dovode do toga da se očituju kao svojevrsno stanje stvari, kao pokret, kao zbivanje koje daje pečat lokalnom i globalnom javnom prostoru. Khosrokhavar za sebe kaže da pripada skupini istraživača koji drže da je radikalizacija višedimenzionalan fenomen. Tako protumačena, ona kod mladih ljudi iz predgrađa omogućuje, potiče sakralizaciju mržnje društva, sakralizaciju koja proizlazi iz osjećaja ekonomske i društvene isključenosti, nepravde i poniženja. Da bismo razumjeli terorizam, da bismo se s njime što uspješnije nosili i u konačnici ga pobijedili, moramo poznavati logiku radikalizacije iz koje je on proizašao.” Iz Pogovora Rade Kalanja Farhad Khosrokhavar ugledni je suvremeni sociolog iranskog podrijetla (rođen u Teheranu 1948. godine), koji je znanstvenu karijeru i djelo realizirao u Francuskoj, na francuskom jeziku i u francuskim znanstveno-akademskim institucijama kao što je École des hautes études en sciences sociales, unutar koje djeluje od 1980-ih godina do danas. U Francuskoj je i doktorirao, u Montpellieru (1974.), na temu „Odnos konačnosti i istine kod Martina Heideggera“. Khosrokhavar se intelektualno formirao pod mentorskim auspicijama Alaina Tourainea i to dobrim dijelom objašnjava njegovu touraineovski nadahnutu teorijsku strast za istraživanjem društvenih pokreta. Cijeli je njegov sociološki opus zapravo posvećen tematici radikalizacije i ekstremizma, o čemu jasno govore i naslovi njegovih knjiga.

Pamćenje

Svijet pamćenja, ili memorije, nepregledno je velik. U određenome smislu dotiče se svega što je ljudsko – ali i još mnogo toga. Pripada vremenima i mjestima nad kojima nemamo gotovo nikakav nadzor, ali koja nam se čine dostupnima. Širi se kroz okruženja, tehnologije i mreže u svijetu koji tehnološki napreduje, ali zahvaljujući kojima je i zaborav karakterističan za društveni život. Pojam pamćenja, u odnosu na vlastiti identitet i implicitni jaz koji uočavamo između vlastitih subjektivnih sadašnjosti i prošlosti, u osnovi se temelji na odvojenosti i na vlastitoj svijesti o doživljavanju svojevrsnog nepovratnog gubitka. Na temelju tog shvaćanja i imamo pamćenje, jer smo izgubili ili se distancirali od vlastitog podrijetla, od prošlosti i iskonskoga doma. Ta nas prošlost povlači i potiče pamćenje na to da bude shvaćeno kao jezgra vlastitog identiteta u suvremenome svijetu koji određuju burna komešanja i odvajanja, kao i prekidanje drevne tradicije. Pamćenje stvara osjećaj pripadnosti te odnosa povezanosti s drugima. Brinemo da nas starenje čini zaboravnima jer, u svom najgorem izdanju, zaboravljanje ruši čitav temelj privatnog i društvenog života. No, s napretkom tehnologije za pohranu digitalnih podataka, čini se da nema mjesta svim tjeskobama koje bismo mogli osjećati zbog zaboravljajnja pojedinih informacija, a najnovija tehnološka rješenja bi nam trebala omogućiti skok u novu budućnost u kojoj ograničenja u ljudskom pamćenju postaju posve nebitna. Čemu brinuti za pamćenje ako preostaje samo pronaći iznimno sredstvo koje će preuzimati i čitati memorijske ‘podatke’? Ova knjiga istražuje kako smo naučili živjeti s ‘pamćenjem’ i unutar njega. Pokazuje kako prema nekim filozofima ljudski identitet egzistira samo u prostoru preklapanja sjećanja – moglo bi se reći da biti čovjekom znači pamtiti, vidjeti sebe kao biće u vremenu, prošlom i budućem. Istovremeno, bavljenje prošlošću, odnosno naše uspomene mogu izbrisati trenutni osjećaj za vrijeme i mjesto. Osim toga, u digitalnom smo dobu uronjeni u golemmu arhivu podataka koji uvjetuju naša svakodnevna iskustva i opskrbljuju nas informacijama o svemu što bismo inače zaboravili, na taj način nedvojbeno dokidajući razliku između sjećanja pojedinca i kolektiva. Scanlan crpi iz povijesti, filozofije i napredne tehnologije da bi ponudio valjano istraživanje o tome kako možemo razumjeti sjećanje, bilo ono iluzorno ili stvarno. Atraktivna i nadahnjujuća, knjiga Pamćenje.Susreti s nepoznatim i poznatim istražuje kako je tijekom vremena promijenjena priroda samog pamćenja i kako ono, kao povijesni, tehnološki i kolektivni fenomen, kontinuirano preoblikuje svakodnevni život. John Scanlan viši je predavač na Odsjeku za sociologiju Metropolitan sveučilišta u Manchesteru. Autor je knjiga On Garbage (2004.) i Van Halen: Exhuberant California, zen Rock’n’Roll (2012.).

Osveta nacionalizma

Što ako se iza „vala populizma“ u Europi zapravo skriva snažan nacionalistički val? Posljednja tri desetljeća nacionalističkih pokreta izrodila su sada već čvrsto usidrene razorne političke formacije. Pierre-André Taguieff u njima ne vidi izraz „populističke groznice“ ni naznaku „povratka fašizma“, već stvaranje novog tipa izazova reprezentativnoj i pluralističkoj demokraciji. Ovaj val nacionalpopulizma radikalizirao se pod utjecajem zaraznog protivljenja europskim integracijama, rastućeg demoniziranja imigracije i straha od „islamizacije“. Dodamo li tome još i u duboko nepovjerenje spram globalizacije, cijela novonastala situacija ide u korist isključivo transnacionalnoj eliti. Nacionalizam u novim oblicima nameće se Europi i kao nasljednik komunizma, no mogao bi također postati posljednje utočište razočaranih i isključenih, koji su sve brojniji zbog negativnih učinaka globalizacije i rastuće nemoći političkih elita, kako s desnice tako i s ljevice, unutar europskih država i na razini Europske unije. Nacionalizam u novim oblicima koje je poprimio u Europi i dalje je “patološki oblik samoobrane”. Bilo bi, međutim, opasno ne priznati potrebu za pripadanjem i identitetom koju iskazuje. Neonacionalističke reakcije mogu se shvatiti i kao reakcije protiv antinacionalizma vladajućih i kulturnih elita, čiji je jasno izraženi ideal “denacionalizirati” nacije. Razlozi za zabrinutost ne bi trebali zatvarati uvjerene demokrate u paranoičnu viziju zbog koje vjeruju da će Europu zapljusnuti golemi “smeđi val” praćen rasističkim i ksenofobnim nasiljem. No najmoćniji val je onaj antieuropejski, kroz koji se oblikuje novi kulturni nacionalizam, čiji su glasnogovornici karizmatični tribuni koji na spektakularan način pribjegavaju populističkoj retorici. Ovaj zbir strahova, neprijateljstava i odbijanja objašnjava zašto je prijetnja kolektivnom identitetu danas glavna tema nacionalističkog diskursa. Njegova simbolička učinkovitost razlog je zapanjujućim rezultatima izbora proizašlima iz tri postulata: nacionalna država je u krizi, nezadovoljstvo reprezentativnim sustavom stalno je u porastu, a, prema javnom mijenju, islam je sinonim za opasnost. U knjizi Osveta nacionalizma Taguieff kritizira i predlaže odbacivanje ‘teških riječi’ u temeljima političkih programa, prije svega upozoravajući na termine koji se s vremenom ispražnjuju od značenja: „populizam“, „ekstremna desnica“ i „fašizam“. Knjigu za knjigom, Pierre-André Taguieff nastavlja raditi na dešifriranju različitih koncepata političke misli. Nikada ne birajući jednostavno rješenje, svojevoljno radikalno osporava pozicije militantne osude.

Ljubim ruke, milostiva

Drugi autor: Marcus Partanen Ova knjiga pokušava otkriti katkad iznenađujuće razloge promjena europskih pravila ponašanja i pokazati da posljedice razvoja nisu uvijek pozitivne, kako nas uči vjerovati samodopadni površni sjaj društvenog bontona. Vodiči za lijepo ponašanje govore o tome kako se trebamo ponašati; ova knjiga pokušava objasniti zašto se ljudi tako ponašaju. Povijest lijepog ponašanja u mnogočemu je gruba, no njeno poznavanje može biti utješno jer pomaže razumjeti nastanak nekih naizgled jasnih navika zapadnog stila života. U knjizi se dublje od licemjernog poziranja razmatra što je u biti pristojno ponašanje. Pitanje zapravo glasi: postoji li uopće tzv. lijepo ponašanje ili je ono samo dimna zavjesa za kontrolu ljudi, svojevrsni duhovni kavez koji sprečava prirodno, životinjsko ponašanje ljudi? Iako ljudsko ponašanje u svakodnevnim situacijama nije otvoreno nasilno kao nekad, po prirodi se čovjek nije promijenio jer nikakve „ljudske prirode“ nema: čovjek je uvijek u velikoj mjeri bio onakav kakvim ga čini okolina; ponašanje se uglavnom temelji na poštivanju društvenih normi. No najbolje ponašanje ipak uvijek dolazi iz srca: najjednostavnije je samo iskreno uvažavanje drugog čovjeka. Ari Turunen, finski novinar, kolumnist i publicist, rođen 1966., diplomirao je društvene i političke znanosti. Napisao je nekoliko knjiga o stereotipovima, praznovjerju, lažima i navikama, punih živopisnih anegdota o obrascima ljudskog ponašanja. Izdvajamo knjige Ei onnistu! Jälkiviisasta vastustamisen historiaa (2001.), Hyvän ja pahan merkit, eli, Taikauskoisten tapojen tarina (2002.) i Tosi on! Valheen, vääristelyn ja vilpin historiaa (2005.). Knjiga Ljubim ruke, milostiva druga je njegova knjiga objavljena na hrvatskom jeziku. Markus Partanen, rođen 1963., radio je kao urednik kulture na finskoj javnoj televiziji i producirao dokumentarne programe o kulturnoj povijesti. Danas je producent za sve jazz programe televizije i glazbeni novinar. Napisao je knjigu o finskom jazzu.

Mitski aspekti ekofeminizma

Ekološki feminizam je pokret koji svoj nastanak duguje kako feminizmu tako i sve raširenijem zanimanju za zaštitu okoliša, tzv. ekologizmu, a zasniva se na razmišljanju o podudarnosti između središnjih teza ekologizma i feminizma, odnosno suprotstavljanju dominaciji nad prirodom i dominaciji nad ženama. Ekofeminizam se kao pokret razlikuje od drugih feminizama time što naglašava potrebu za očuvanjem okoliša kao temelja feminističke koncepcije svijeta, ali i time što uporište pronalazi u svojevrsnoj revitalizaciji kulta Majke Zemlje (Geja). Od ideja danas globalno raširenog pokreta dubinske ekologije razlikuje se pak time što uzrok degradacije okoliša i neravnopravnosti u društvu vidi u patrijarhalnom modelu strukturiranja moći u društvu. Prema teoretičarkama ekofeminizma žene nisu uzrokovale uništenje okoliša, već su kao i priroda, stari narodi i kulture bile izložene destrukciji, dominaciji i podčinjavanju. Riječ je o iznimno vrijednoj studiji, prvom cjelovitom hrvatskom prikazu ekofeminizma. Knjiga Mitski aspekti ekofeminizma nije pisana iz pozicije naivne glorifikacije ekofeminizma, a podrobnim seciranjem patrijarhata autorica se nikako ne zadovoljava ni ekofeminističkom opcijom negacije patrijarhalne esencijalističke dogme, na koju se istodobno oslanja, odabirući npr. prirodnost, emocionalnost i brižnost kao pozitivne i poželjne vrijednosti. Upozoravajući na raskorak između teorije i prakse, autorica apostrofira kako se u usporedbi sa zapadnim ekofeministicama, koje su uglavnom usmjerene na teorijsko problematiziranje ekofeminističkih ideja, upravo nezapadne (orijentalne) ili kako ih autorica imenuje «ekofeministice iz egzotičnih kultura», svakodnevno suočavaju s borbom protiv tvrdog patrijarhata u okviru kojega se još uvijek događa npr. obredno spolno sakaćenje djevojčica, potčinjenost i obespravljenost žena, usmrćivanje ženske djece, gdje se silovanja ne smatraju zločinom pa čak ni nemoralnim činom.

Duh ateizma

Možemo li bez religije? Ima li etike tamo gdje nema Boga? Može li postojati „ateistička duhovnost“? U ovoj snažnoj knjizi, francuski filozof i međunarodno priznati autor bestselera André Comte-Sponville predstavlja filozofsko istraživanje ateizma kojim dolazi do zapanjujućih zaključaka. Duh ateizma. Uvod u duhovnost bez Boga odgovor je na aktualne fenomene i prijepore današnjeg vremena, na recentni problem „povratka religijskog“ koji je postao svojevrsna vulgata naših dana. U tom je kontekstu obnovljena debata ne samo o raznim manifestacijama religijskog fenomena, nego i o načelnim, više ili manje njemu radikalnim oprekama. Nema sumnje da je ateizam, u svojim raznovrsnim iskazima i filozofskim polazištima, jedan od najvažnijih i najpostojanijih kontrarnih pratitelja religijskih vjerovanja, učenja i institucija, a ova knjiga kroz jasnu, konciznu, a često i duhovitu formu nudi uvjerljiv novi oblik duhovnog života koji u svojoj osnovi slavi ljudsku potrebu za međusobnim povezivanjem i povezivanjem sa svemirom. Comte-Sponville se bavi pitanjem duhovnosti u odsutnosti Boga na taj način dokidajući s kršćanskim naukom, no istovremeno zadržava određene vrijednosti koje definira religija, ali koje su danas sastavni dio humanističke zapadne misli: suosjećanje, preraspodjela materijalnih dobara, razdvajanje političkog i spiritualističkog, poniznost te pobratimstvo ljudi na razini koja je iznad religijskih uvjerenja ili arbitrarne pripadnost. André Comte-Sponville francuski je filozof rođen u Parizu 1952., a studij je završio na École Normale Supérieureu. Kao zagovornik ateizma i materijalizma inzistira na prevladavanju tradicionalnog materijalističkog ateizma kroz perspektivu postmaterijalizma, odnosno problematizira oduhovljenje ateizma. Značajan broj tekstova napisao je i za renomirane francuske novine, Le Monde, Liberation, Le Nouvel Observateur, L’Evénement du Jeudi, L’Express itd., a uredio je i tri broja Revue Internationale de Philosophie, posvećena Montaigneu, Pascalu te Alainu.

Modernost i holokaust

Masovno ubojstvo nije moderan izum. Povijest je puna neprijateljstava među zajednicama i sektama, uvijek uzajamno štetnih i potencijalno destruktivnih, koja često buknu kao otvoreno nasilje, ponekad odvedu do pokolja, a u nekim slučajevima rezultiraju zatiranjem cijelih populacija i kultura. Na pojavnoj razini, ta činjenica negira jedinstvenost holokausta. Posebice se čini da negira prisnu povezanost holokausta i modernosti, “afiniteta po izboru” između holokausta i moderne civilizacije. Ona umjesto toga sugerira da je ubilačka mržnja spram zajednica uvijek bila uz nas i vjerojatno nikada neće nestati te da je u tom smislu jedini značaj modernosti to što, suprotno svojem obećanju i raširenim očekivanjima, nije izgladila doista oštre rubove ljudskog suživota pa tako nije donijela konačan kraj čovjekovoj nehumanosti spram čovjeka. Modernost nije ispunila obećanje. Modernost nije uspjela. Ali modernost ne snosi odgovornost za epizodu holokausta – jer genocid prati ljudsku povijest od početka. Pogubno je naslijeđe holokausta to što današnji progonitelji mogu nanositi nove boli i stvarati nove generacije žrtava koje željno čekaju svoju priliku da učine to isto, djelujući u uvjerenju da se osvećuju za jučerašnju bol i odvraćaju sutrašnje boli; drugim riječima, uvjereni su da je etika na njihovoj strani. Zygmunt Bauman Zygmunt Bauman rođen je 1925. godine u Poznanju u Poljskoj i bio je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih sociologa i filozofa današnjice. U svojim se djelima posebice bavio problemima globalizacije, modernizma, postmodernizma, konzumerizma i etike. Objavio je više od šezdeset knjiga od kojih se većina ubraja u klasična djela sociološke literature. Najpoznatije njegove knjige su Modernost i holokaust, Tekuća modernost, Postmoderna etika, Tekući život, Globalizacija: ljudske poslje­ dice i Individualizirano društvo. Bauman je umro 2017. godine. Modernost i holokaust druga je Baumanova knjiga objavljena u izdanju TIM pressa. Knjigu Čemu sociologija? objavili smo 2015. godine.

Seksualno nasilje

U knjizi Seksualno nasilje: Mitovi, stereotipi i pravni sustav autorice dr. sc. Ivane Radačić prvi se puta u nas seksualno nasilje obrađuje na način da se istražuju općepoznati i duboko ukorijenjeni mitovi u području seksualne delikvencije i u zakonodavstvu i u sudskoj praksi. Tri su takva mita: žene žele biti seksualno posjedovane bez obzira na okolnosti, žene su sklone lagati i fantazirati o seksualnim odnosima i žene provociraju silovanje. Na temelju provedenog teorijskog i empirijskog istraživanja autorica daje prijedloge kako ukloniti navedene mitove u budućim zakonskim izmjenama, ali i mnogo šire, primjenom odgovarajućih mjera kako bi se promijenilo shvaćanje o seksualnom nasilju u političkoj svijesti i svijesti građana. Knjiga Ivane Radačić zacijelo spada u djela prijeko potrebna domaćoj znanstvenoj i stručnoj javnosti. Razlog tome je važnost teme koja posljednja tri desetljeća, sudeći po znanstveno-stručnoj recepciji u međunarodnoj javnosti, temeljno preobražava dosadašnje teorijske uvide o problematici seksualnog nasilja, napose silovanja, upravo dekonstrukcijom mitova i rodnih stereotipa kao implicitne prepreke kompleksnom teorijskom i normativnom pristupu problemu i, posljedično, primjerenim sudskim rješenjima.