U ovoj očaravajućoj zbirci priča ljudi su često na raskrižju, negdje između svijeta koji im je poznat i svijeta koji ih nekamo privlači. Razapeti između prošlosti i budućnosti, stvarnog i zamišljenog, kreću se od jedne točke vlastita života do druge, pokušavajući shvatiti proživljeni život u koji možda nikada nisu dobili potpun uvid. Iz srca Sredozemlja dolazi nov i uzbudljiv pripovjedač, pozoran promatrač i veliki sakupljač ljudskih raspoloženja. Pierre J. Mejlak rođen je na Malti 1982. Njegovi radovi višestruko su nagrađivani, primjerice Književnom nagradom Europske Unije, Malteškom državnom nagradom za književnost i Europskom nagradom za kratku priču Sea of Words. “Nakon pozdrava za laku noć” njegova je prva knjiga na engleskome jeziku i u hrvatskome prijevodu. Živi u Belgiji.
Knjiga eseja Đorđa Matica o hrvatskoj popularnoj muzici 1990-ih. Kroz izabrane pjesme naših autora, ispričana je skrivena povijest ideja, osjećaja, motiva, a preko njih i cijele kulture u kompliciranom i mučnom vremenu. Ova knjiga-mozaik istovremeno omogućuje i dubinsko čitanje pjesama, stihova, ali i glazbe, povijesti, ideja, ideologije, bez uobičajene i suhe terminologije novinskog i (kvazi) teorijskog tipa koja je preplavila čitatelje i javni prostor. Težište je zato na pripovijedanju, a ne na teoriji; osjećanju a ne kliničkoj analizi; toplini umjesto uobičajene (i neemotivne) distance; na novom vrednovanju umjesto općih mjesta – konačno: na ljubavi umjesto cinizma. *** Đorđe Matić (Zagreb, 1970), pjesnik i esejist. Studij engleske i talijanske književnosti na sveučilištu u Amsterdamu. Urednik i koautor Leksikona yu mitologije. S Merimom Ključo priredio knjigu Eastern European Tunesfor Accordion. Surađuje s muzičkim producentom Dragim Šestičem. Živi u Hillegomu, Nizozemska.
Thomas Glavinic želio je doživjeti pravo hodočašće stoga se zajedno sa svojim najboljim prijateljem, fotografom Ingom, u Beču ukrcava na hodočasnički autobus za Međugorje čime započinje tragikomična avantura dvojice prijatelja… Četrnaestosatno putovanje svakim će prijeđenim kilometrom ostavljati na našim junacima sve više traga. Autobus prepun vjernika, neudobnost, osebujni vođa puta, vjerski sadržaji tijekom vožnje koje nije lako ignorirati te spori protok vremena ostavljat će na naše junake sve više dojmova koji će se slegnuti u začudni mozaik kad stignu na odredište, u Međugorje. Nepodnošljiva vrućina i mašinerija vjerskog turizma dvojicu prijatelja natjerat će na bijeg iz Međugorja u Split… A put u Split i boravak u njemu pretvorit će se u još jednu tragikomičnu avanturu… Najnoviji Glavinicev roman svojom je temom i iskrenošću zaintrigirao europsku književnu scenu, a ni hrvatske čitatelje zasigurno neće ostaviti ravnodušnim!
Kad sam te prvi put vidjela – skinula sam svu odjeću sa sebe, rečenica je glavne junakinje kojom započinje opis jedne po svim kriterijima savršene ljubavne veze, u kojoj je baš sve kao u priči, i preostaje jedino planirati kupnju jedrenjaka za put oko svijeta. Sve dok… sve dok se pozlata ne počne ljuštiti, indicije se pretvarati u dokaze, a kosturi ispadati iz ormara. Jer, zašto je uvijek najgore pitanje, a gori je jedino odgovor. Ida Hegazi Hoyer napisala je očaravajuće uznemirujući, emocionalno intenzivan roman s elemetima psihološkog trilera koji se čita u dahu i doslovce ne ispušta iz ruku.
Naja Marie Aidt Dankinja je rođena na Grenlandu. Njezine priče, smještene u skandinavski krajolik, nalikuju na egzotične izlete u neki drugi svijet. Situacije u koje ulijeću protagonisti njezinih priča podjednako su apsurdne koliko i vjerojatne. Sve počinju bezazlenim događajem koji ubrzo preraste u čudnovatu situaciju koje se protagonist ne može otarasiti. Tako priča koja otvara zbirku i koja je naslovljena „Bulbjerg“ donosi dramatičan rasplet obiteljskog sukoba koji se dogodio na bezazlenom izletu u prirodu, kad suprug supruzi uslijed ozljede djeteta priznaje nevjeru s njezinom sestrom. Priča „Prekid“ govori o strankinji koja ravno s ceste ulijeće u stan nekog muškarca i tamo se udomaći, iako je on silom prilika želi izbaciti, no nikako ne uspijeva. Priče Naje Marie Aidt lebde negdje između eksplicitno-seksualnog, vrve neobičnostima, a najčešće tematiziraju muško-ženske odnose u svim njihovim sirovim pojavnostima. „Ona ne plače“ skica je o putovanju djevojčice i njezina oca vlakom i djevojčičine skučene percepcije svijeta, dok priča „Slatkiši“ govori o bizarnom momentu kad u supermarketu bračni par biva uhvaćen u krađi. Sve priče Naje Marie Aidt vrte se oko obiteljskih odnosa, ljubavi i požude, dok u isto vrijeme pokušavaju bilježiti apstraktne momente ljudske svijesti, njihove neobjašnjive postupke i sve ono zbog čega je čovjek u svojoj suštini čudan.
Otkako sam kupila labuda, kraći roman u epistolarnoj formi Tanje Stupar Trifunović, odvažan je i stilski zreo prozni tekst o istospolnoj ljubavi, ispripovijedan blago rezigniranim, ali itekako zavodljivim ženskim glasom. Autorica se usredotočuje na intimne svjetove dviju nepatvorenih i prokrvljenih junakinja, a iznad svega na kompleksnu povezanost tih žena različitog generacijskog, društvenog i iskustvenog ishodišta. Središnja protagonistica, bibliotekarka u četrdesetima, ispisuje stotinjak stranica dugo pismo za koja je neizvjesno hoće li ga ikada poslati studentici dramaturgije koja bi joj mogla biti kći. U tim ispovjedničkim recima pripovjedačica fragmentirano razlaže emocionalnu ovisnost koja ju je u isti mah usrećivala i ranjavala, a kako bi samoj sebi razjasnila što joj se u takvom odnosu zapravo događalo. Dok ona u toj vezi neprestano strepi, svjesna lošeg ishoda ovakvog opojnog, autodestruktivnog zajedništva, njezina se ljubavnica mladenački zanosi njihovom pričom tražeći joj ekvivalente u literaturi. Meditativne pasaže izvezene pjesničkim slikama autorica razbija eksplozivnim razgovornim dionicama koje se odvijaju „između mekoće njihovih grudi i tvrdoće svijeta“. Otkako sam kupila labuda šupljikav je odljev traume i žudnje, univerzalna pripovijest o vezivanju i slobodi; paperjaste slojeve svog, na mahove olovnog romana, Tanja Stupar Trifunović raspisuje bez odizanja ruke, kao metodom automatskog pisanja, a pritom pripovjedački principijelno i suvereno.
Nakon nastavaka koje ste mogli pratiti na osobnom blogu te elektroničkog izdanja na Smashwordsu, dočekali smo i tiskano izdanje romana “Vražji prolaz“ riječkog autora Milana Zagorca. Svojom nas mračnom, na trenutke čak i tjeskobnom atmosferom podsjeća na švedske krimiće smještene u domaći ambijent. Glavna junakinja Franka, nakon što je za sobom ostavila neuspješan brak i jednako tako neuspješan posao, zapošljava se kao noćna recepcionarka u jednom hotelu. U svemu tome ne bi bilo ničega neobičnoga da se u hotelskoj sobi br. 616 osamdesetih godina nije dogodilo ubojstvo Mirjane Sandalić čije tijelo nikada nije pronađeno. Znatiželjna Franka kreće u potragu, vođena svojim snovima, koja će je dovesti do nimalo ugodnih spoznaja o nekadašnjim događajima i ustrojstvu društva, ali i o samoj sebi… Sve to vodi vrlo dinamičnoj radnji punoj neočekivanih obrata i napetih scena tako da ćete roman pročitati u jednome dahu.
Prizor mrtvačke povorke prvi put je naslikan početkom 15. stoljeća u Francuskoj, a nakon toga proširio se zapadnim kršćanstvom. U ovome prinosu disciplini vizualnih studija autor nastoji rekonstruirati pravi smisao toga motiva koji nosi snažnu didaktičku namjenu, jer u njemu zapaža proturječne osobine s obzirom na njegov tragični aspekt, ali isto tako postavlja i pitanje ‘zemaljskog adresata’ Plesa mrtvaca, gdje više nije riječ o tragici, nego o grotesci, čime se dotiče ideološki potencijal prizora, a posebno njezina funkcija u crkvenopolitičkom kontekstu. (kgz) Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli, gdje je pohađao gimnaziju. Filozo?ju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1980. Od 1980. do 1983. predavao je tzv. marksizam i sociologiju u srednjoj školi u Lukavcu kod Tuzle. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133 (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985. Magistrirao je ?lozo?ju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom Kantova meta?zika prirode. Bio je stručni suradnik Centra za ?lozofska istraživanja Akademije znanosti i umjetnosti BiH. Početkom rata u Bosni i Hercegovini izbjegao je u Njemačku. Od 1994. do 2006. radio je kao profesor za južnoslavenske jezike i kulturu pri Marshall Centru u Garmisch-Partenkirchenu. Od 2006. živi u Puli.
Holokaust Charlesa Reznikoffa jedna je od najpotresnijih pjesničkih knjiga ikada napisanih. Njezin autor nastupa sasvim iz prikrajka – kao dramaturg, montažer, sastavljač rukopisa u koji on sam jedva da intervenira, svoju ulogu svodeći na onu medija: onoga koji pomaže posredovati svjedočanstva. Iz nepregledne mase sudskih spisa Reznikoff je – slijedeći objektivističku pjesničku metodu – odabrao materijal, izostavio autentična imena ljudi, potpitanja i sve što su rekli odvjetnici i sudci. Bježeći od svake retorike, on ne mijenja ono što je zatekao, tek mjestimice skraćuje kako bi uobličio narativnu liniju, ritam i glazbu. Reznikoff Holokaust, dakle, sasvim ciljano lišava uobičajene pjesničke aparature; riznice figura, slika i očuđujućih strategija, isporučujući čitatelju leden, tehniciziran užas nacističkog masovnog uništenja. On izbjegava s pravom kritizirano preuzimanje i naknadnu estetizaciju žrtvina glasa, izbjegava prepričavanje, fikcionalizaciju, pa i samu priču. Dokazujući pritom između redaka kako je poeziju nakon Auschwitza itekako moguće – možda i upravo nužno pisati.
Sreća prati hrabre na više je načina jedinstven roman u okvirima novije hrvatske književnosti. No, iako je to prvi naš roman koji za junakinju ima djevojku koja se kao dragovoljka borila u Domovinskom ratu, to nije ratni roman – rat se u romanu gotovo ne spominje, ali je neprestano prisutan, u mislima ljudi čije ozljede nisu vidljive golim okom, ali su toliko duboke i bolne da onemogućavaju normalan tijek života. Sreća prati hrabre je jedinstven roman i zato što mu se radnja gotovo u potpunosti odvija u ambijentu bolničkog odjela. Radi se o fikcijskoj nadogradnji autoričinih iskustava pisanoj asketski pročišćenim, minimalističkim stilom, uz garnirung blage, dojmljive, lirski obojene poetičnosti. Pritom suptilna lirska nota nenametljivo upućuje na dubinu osobe koja priča priču i kojoj su životne okolnosti pokušavale oduzeti tu dubinu – da bi se ona, ipak, na kraju izborila za svoje mjesto i u životu i u ovome romanu. U njemu je koncentrat te dubine. Sreća prati hrabre je vještom rukom vođena, slojevita i dramatična priča o ustrajnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti te rukopis koji svakom stranicom budi nevjericu da se radi o debitantskome djelu. Jer, autoricu Elviru Slišurić krasi iznimna pripovijedačka staloženost i sposobnost apsolutne kontrole nad pričom i tekstom, kojega besprijekorno strukturira lišavajući ga viškova dok bez imalo patetike problematizira iznimno osjetljivu temu. Ili, riječima same autorice: Sreća prati hrabre je roman koji nevidljive žrtve rata čini vidljivima. I pokazuje da uopće nije tako strašno kad te vide. I kad znaju kako se zoveš…
Blog Kutijice za maske Knjige mjeseca Autori Naslovnica Noviteti iz publicistike Stvaranje čitatelja -10% Stvaranje čitatelja ? Stvaranje čitatelja Nenad Rizvanović beletristički nakladnički nizovi u Hrvatskoj (1968.-1991.) Cijena: 139,00 HRK (18,45 €) Cijena s popustom: 125,10 HRK (16,60 €) Najniža cijena u zadnjih 30 dana: 139,00 HRK (18,45 €) Količina Broj nagradnih bodova koje ćete ostvariti kupnjom jednog proizvoda: 0. (0 Recenzija) Napišite recenziju Dodaj u listu želja flipbookPrelistaj knjigu Podijeli: AddThis Sharing Buttons Share to Facebook Share to TwitterShare to WhatsAppShare to ViberShare to Više… Opis O autoru Recenzije Detalji proizvoda Knjiga Stvaranje čitatelja Nenada Rizvanovića iznimno je temeljita studija recepcije književnosti, koja koncept čitateljskog doživljaja tretira u odnosu na fenomenološki, hermeneutički i estetski pojam književnog djela, ali i u odnosu na knjigu kao medij koji nastaje i biva oblikovan okvirima nakladničke prakse, uzimajući za primjer beletrističke nakladničke nizove u Hrvatskoj između 1968. i 1991. godine Širok pregled najrelevantnijih teorija recepcije književnosti, počevši od Arnolda Hausera i Hansa Roberta Jaussa, pa prema Umbertu Ecu i Jonathanu Culleru i drugima, poslužio je autoru kao uvertira u diskusiju o jednom sasvim praktičnom pitanju, koje predstavlja i središnju tematiku njegove knjige: u kojoj mjeri i na koji način „književni protokoli“, standardni alati nakladničkog i uredničkog oblikovanja knjige, kao što su predgovor, pogovor, urednička bilješka ili „blurb“, pa u konačnici i sam design naslovnice, usmjeravaju ili utječu na čitateljevo iskustvo književnog djela. Stvaranje čitatelja ponajprije nudi pretpostavke za jednu teoriju parateksta, kao čimbenika koji uzima aktivnu ulogu u definiranju horizonta recepcije književnog djela. Utoliko je ova knjiga vrijedan, i spram današnjih tokova proučavanja književnosti poprilično rijedak doprinos ideji da je doživljaj književnog teksta neodvojiv od konkretne i opipljive stvarnosti knjige.
Hvaljen i nagrađivan roman Jelgava ‘94 književni je prvijenac mladog latvijskog pisca Janisa Jonevsa (1980.), objavljen 2013. godine, koji je vrlo brzo stekao kultni status kod tamošnjeg čitateljstva. Riječ je o prvom latvijskom romanu koji na realističan i uvjerljiv način, nerijetko prožet autorovim vrlo istančanim smislom za humor, prikazuje odrastanje u Latviji neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza. Radnja romana započinje 1994. godine u latvijskom gradu Jelgavi te tijekom nekoliko godina prati sazrijevanje pripovjedača i lokalnih tinejdžera koji su se „navukli“ na heavy metal glazbu te na taj način iskazuju svoj mladenački bunt. Prkoseći svijetu oko sebe i „uniformiranom“ društvu koje ih okružuje, oni uporno odbijaju biti kao ostali, „oni na drugoj strani“. No jesu li taj prkos i bunt samo prolazni mladenački hir ili je riječ o stanju duha koje pojedinca prati cijeloga života? Kroz intimnu ispovijest mladca koji sa svojim prijateljima dijeli isti glazbeni ukus i pripadnost istoj supkulturi, Jonevs nam u svom romanu nudi i vješt, detaljan prikaz – katkad čak i dokumentaristički – društvenih i ekonomskih prilika u malenoj, tek osamostaljenoj baltičkoj državi. anis Jonevs (Jelgava, 1980.) latvijski je književnik. Nakon završetka državne gimnazije u Jelgavi magistrirao je na Latvijskoj kulturnoj akademiji u Rigi. Od 2002. godine radi kao copywriter, a uz to objavljuje književne recenzije te prevodi s francuskoga (Pierre Louys, Agota Kristof, Bernard-Marie Koltes). Njegov književni prvijenac, roman Jelgava ‘94, bio je iznimno dobro primljen kod kritike i čitateljstva i danas u Latviji ima gotovo kultni status. Nagrađen je s nekoliko važnih latvijskih književnih nagrada, a 2014. dodijeljena mu je i Nagrada Europske unije za književnost. Roman je preveden na nekoliko europskih jezika. Jonevs piše i kratke priče, osobito za djecu, a 2014. objavio je dječju slikovnicu Slepenie svetki (Tajna proslava). Godine 2015. zajedno s Marcisom Lacisom napisao je kazališni komad Bardas (Brade) izveden u nezavisnom kazalištu „Dirty Deal Teatro“ u Rigi, kao i dramu Riga. Urbanie miti (Riga. Urbani mitovi) koja je 2016. izvedena u kazalištu „Jaunais Rigas Teatris“.
Vladimir Stojsavljević, pisac, dramatičar, redatelj, producent, glumac i političar na književnoj, kazališnoj i političkoj sceni tijekom proteklih pedeset godina upisuje poseban i značajan trag. O njegovu životu i stvaralaštvu u knjizi „Vladimir Stojsavljević – Vaki“ pišu ugledni hrvatski i slovenski umjetnici i znanstvenici oblikujući karakterističnu nit kojom detektiraju njegov opus koji je sve dosada razvrstavan prema naizgled razdjeljivim fazama. To je razlog zbog kojeg su eseji, teatrološki ogledi, razgovori i vizualni materijal zastupljeni u knjizi „Vladimir Stojsavljević – Vaki“ u cjelini oblikovali posve intimnu kompoziciju. U bučnim, nametljivim i razmetljivim vremenima za čitatelja ozbiljan je privilegij zaroniti u tekstove čija analitičnost nije urodila distancom, a fotografija otklonila devetsto devedeset i devet riječi – ostavivši samo jednu: ljepota.
Šesnaestogodišnja Gita vratila se u češko mjestašce Puklice bez oca, majke, sestre i brata. Ljeto 1945. jedan je od onih povijesnih trenutaka u kojima nema potrebe za dugim objašnjenjima o ljudskim sudbinama. U zdanju u kojem je idilično odrastala u blagostanju predratnih industrijalaca sada živi neka druga obitelj. Za sebe tvrde da su Česi, ali ne onakvi kakav je bio Gitin otac. On je u kući pričao njemački. U nerazumijevanju te sitne nijanse, koja čini razliku između života i smrti, uspijeva pobjeći kod tetke u Prag gdje će provesti ostatak života. Ali duhom nikada ne napušta Puklice i u smiraju se života vraća da bi osigurala moralnu pravdu za svoju obitelj. Taj zadnji povratak bit će, čini se, i najteži jer postat će jasno da su se vremena i ljudi promijenili, ali da je zlo ostalo jednako moćno. Ovaj se briljantni roman gustim, grubim stilom gradi na slojevima metafora kojima autorica pokušava u čitatelju izazvati tjelesnu reakciju gnušanja upravo nalik onoj koju Gita ima pred licem zla. U kontekstu u kojem je književnost dala mnogostruka tumačenja najvećeg poraza čovječanstva, interpretacija iz pera Denemarkove nova je, svježa i razotkrivajuća. Autorica toliko snažno i detektivski napeto iznjedruje ovaj ženski krik i secira ljudski nagon za opstankom da nam otkriva jedan dobro sakriven kutak duha. Upravo smo svjedočili mjestu gdje se u čovjeku skriva glas koji pred smrću vapi: „Još ne, još ne, gospodine Bože, još ne!“ „Jedan od najboljih čeških romana koji se pojavio zadnjih godina.“ Radio Prag „Dirljiva knjiga. Sve u njoj vrti se oko teme krivice, kazne i oprosta. Upravo taj aspekt dopušta nama čitateljima da se približimo ovoj temi bez zamjerki. To je ono najbolje u ovoj knjizi. Autorica uspijeva u ovoj zadaći zahvaljujući vrlo sugestivnom jeziku koji je na trenutke obilježen snažnom napetošću.“ Dresdner Neueste Nachrichten „U pogledu stila, ovaj roman hrani se zapanjujućim realizmom čije je simbole moguće interpretirati na više načina. Slojevita knjiga kompleksnog pripovijedanja.“ Werner Schandor, Wiener Zeitung
Globalno zatopljenje riječi su kojih se trebamo smrtno bojati, kaže nagrađivani islandski pisac i redatelj Andri Snar Magnason. Ali da bismo shvatili koliko je nužno da počnemo odmah djelovati moramo to shvatiti emocionalno, psihološki, poetski pa čak i u mitološkom kontekstu. Zato Magnason u ovoj knjizi o tome piše i izravno i zaobilazno, a razgovori s vodećim glaciolozima, oceanolozima, klimatolozima i geografima, isprepleteni su s razgovorima s bakama i djedovima, s Dalaj Lamom, osobnim, povijesnim i mitološkim pričama. Ovo predivno djelo narativne publicistike prikazuje golu stvarnost klimatskih promjena, ali nudi i nadu. Prožeto refleksijama o izgubljenoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti, počinje pričom o ledenjaku, a završava pozivom na odgovornost koju imamo jedni prema drugima, kroz povijest i diljem svijeta: ostaviti našoj djeci i unucima bolji svijet. Svjetski bestseler preveden na više od 30 jezika, literarni hibrid koji izmiče žanrovima i kategorizacijama, kakav dosad još niste čitali, O vremenu i vodi ljubavno je pismo ledenjacima, moru, Zemlji i svem životu na njoj, oda zahvalnosti za obilje u kojem uživamo, ali i molba da sačuvamo ono najljepše i najvrednije što imamo.
U ljeto 1969. četrnaestogodišnja Evie Boyd je zbunjena tinejdžerica koja se pokušava nositi s razvodom roditelja, usamljenošću, nesigurnošću, dječjim ljubavima i prvim seksualnim iskustvima. Jednog dana u parku ugleda skupinu djevojaka koje se razlikuju od ostalih. One su slobodne, pomalo divlje i upravo onakve kakva bi Evie voljela biti. Očajnički željna pažnje, Evie se uspijeva približiti Suzanne, jednoj od djevojaka, koja ju vodi na udaljeni ranč gdje skupina mladih ljudi živi slijedeći samozvanog gurua Russella. Vješti manipulator Russell na kraju ih vodi u krvavi pohod. Priča se temelji na stvarnim događajima vezanim za zloglasnog Charlesa Mansona i njegovu obitelj sljedbenika, no prije svega vjerno opisuje zbunjenost i strahove djevojčice koja postaje žena.
