Oznaka:

Antiatlas

Može li se putovanjem ostvariti potreba za upoznavanjem prostora i kultura? Nosimo li na putovanja ono što je doista potrebno i jesmo li na putovanjima drukčiji no inače? Kako se pokrećemo, koga upoznajemo i što pamtimo? Pitanja su to na koja čitatelj može dobiti odgovor u Antiatlasu Jasne Horvat nastalom u Osijeku nakon autoričinih povrataka s najrazličitijih odredišta. Susreću se tu Indija i Jordan, Izrael i Meksiko, Kina i Brazil, Palma de Mallorca i Krk, Pariz i Barcelona, Moskva i Beograd, Kopenhagen i Tallinn, Sankt Peterburg i Helsinki, Stockholm i Beč te Zagreb i Osijek. Antiatlas donosi razmišljanja o ljudskoj pismenosti, o odlikama hebrejskog i majanskog pisma, Lullovoj Ars magni i hrvatskoj glagoljici, uspoređuje življenja po tradicijskom kanonu i po odlikama novoga doba. Antiatlas je knjiga i o suputnicima – važnom i vrijednom „začinu“ odjeljivanja iz kolotečine i svakodnevice, u njemu su portretirani važni kulturni predstavnici proputovanih destinacija, turistički vodiči, slučajni prolaznici, ali i autoričini bliski prijatelji. Antiatlas je istodobno hommage putovanju, književnosti i prijateljstvu. On je kulturološka studija, intimni itinerarij te autoričin idearij u koji su upisani poticaji za stvaranje njezinih književnih tekstova. Neka od opisanih putovanja dio su tekstova koje je Jasna Horvat u tom trenutku ispisivala, a neka od putovanja nadahnula su autoricu za buduće, danas uglavnom ukoričene tekstove. Osim što Antiatlas može poslužiti kao vodič i putnički priručnik onima koji putuju, ujedno je i vodič onim putnicima koji ne putuju već u svakodnevici traže putokaze za širenje vlastitih spoznaja o kulturi, filozofiji, povijesti i baštini. Time Jasna Horvat potvrđuje tezu kako je svaki dan jedno novo putovanje te da se tekstom ostvaruje odlazak u druge prostore jednako kao što se uobičajene vizure svakodnevice izoštreno uočavaju tek odlaskom i/ili pristankom na putovanje .

Hotel Tišina

Jónas Ebeneser ima četrdeset i devet godina, vodi firmu koju je, kao nesvršeni student filozofije, naslijedio nakon očeve smrti. Majka mu je dementna, supruga mu je, prije no što će ga napustiti, dala do znanja da njegova dvadesetšestogodišnja kći zapravo nije njegova. Njegov ljubavni život zamro je prije osam godina i pet mjeseci. Jónas Ebeneser odlučuje ubiti se. Kreće na put bez povratka u zemlju u kojoj je nedavno okončan krvavi građanski rat. No, sa sobom je ponio bušilicu i nešto alata… U svom petom romanu Hotel tišina suvremena islandska spisateljica Au?ur Ava Ólafsdóttir piše o onim velikim pitanjima koja čovjek sebi postavlja, pitanjima o smislu života, o smrti i o ljubavi koja je, u konačnici, najvažnija od svega.

Trgovina emocionalnim dobrima

Ljudi umiru svakodnevno, katkad ovaj svijet napuštaju na bizarne načine, zatrpani ispod hrpe knjiga, obješeni u odjeći suprotnog spola ili usred telefonskog razgovora. Kako god, za njima ostaje manji ili veći nered, manja ili veća gomila stvari, stvari s kojima rodbina pokojnika nerijetko zapravo ne zna što bi, pa nazove Luukasa Kolibrija koji nudi uslugu uklanjanja eventualnih mrlja i odvoženja neželjenih predmeta. On ponešto od toga proda, a ponešto – fotografije, pisma, dnevnike, “arhiv tuđih sjećanja” – čuva u beskiselinskim kutijama. Nakon što mu pogiba partnerica, Luukas počinje opsesivno sakupljati sve što joj je pripadalo, gomilajući usput u stanu sve više emocionalnih dobara što ih dovozi s posla. Vješto i uspješno balansirajući na rubu melodrame, Maarten Inghels u ovom hvaljenom debitantskom romanu Trgovina emocionalnim dobrima – u kojem čitamo i izvatke iz dnevnika čovjeka koji je godinama anonimno donirao spermu za umjetnu oplodnju širom zemlje, a sada umire sam – progovara o isprepletanju erosa i tanatosa, o gubitku, žalovanju, osamljenosti, sjećanju i zaboravu.

Otkoštena Marilyn

U ovom slojevitom, dijelom autobiografskom romanu – “inicijacijskoj feeriji”- svojevrsnom delezovski obojenom unutarnjem monologu ili poetičnim fragmentarnim dnevničkim zapisima, Isabelle Wéry se, inventivno žonglirajući različitim jezičnim inkarnacijama i idiomima, nesputano vrludajući između realnosti i fantazije, bavi pitanjima identiteta, ponajviše spolnog/rodnog, potragom za “pravom” ljubavlju i idealnim partnerom, metamorfozama erosa i protejskom naravi intimnih odnosa te, tijekom života neizbježnom, dekonstrukcijom romantičnih klišeja.

Odavde do fejsa

Zbirka „Odavde do fejsa“ zbirka je kratkih formi koje je moguće nazvati i aforizmima. Od svakodnevnih situacija trgovine, poslovnih dogovora, međusobna uvažavanja u struci, ignoriranja problema do komentiranja političkih platformi, jedan veliki dio protekla vremena sažet je u tim kratkim zapisima, ponekad imenovan, a ponekad neimenovan, prepušten univerzalnosti, depersonalizaciji. Više od šestotinjak uhvaćenih „istina“ na jednom mjestu idealan su dar za one i koji žele preskočiti osobno iskustvo.

Pristanak

Tinejdžerica V., dijete samohrane majke, koja u knjigama nalazi utočište od samotnih sati i čežnje za odsutnim ocem, na jednoj mondenoj večeri osamdesetih godina upoznaje G.M.-a, slavnoga pisca čije knjige objavljuju prestižne pariške izdavačke kuće. S četrnaest godina V. postaje ljubavnicom pedesetogodišnjeg muškarca i sve se više udaljava od svojih vršnjaka i života obične tinejdžerice. No prava istina o tom muškarcu polako će izlaziti na vidjelo, a kada se V. želi osloboditi njegova utjecaja, ranjeni predator svoju žrtvu neće tako lako htjeti ispustiti iz otrovnog stiska. Više od trideset godina nakon događaja koji su trajno obilježili njezin život, Vanessa Springora u prvome licu ispisuje ovaj lucidni tekst, svjedočanstvo o njezinoj mladosti i kroniku jednog vremena i društva u kojemu je bilo moguće da Gabriel Matzneff, autor brojnih knjiga u kojima opisuje svoja seksualna iskustva s maloljetnicima, književna zvijezda koju slavi ondašnja kulturna i intelektualna elita, dobiva najvažnije književne nagrade za svoje knjige, a da nitko ne propituje njihov skandalozni sadržaj kao ni njegove javne istupe povezane s time. Vanessa Springora našla je svoj literarni glas i napisala važnu i moćnu knjigu, hrabru ispovijest o seksualnom zlostavljanju kojemu su i danas žene diljem svijeta svakodnevno izložene, o čemu svjedoče sve brojnije inačice pokreta #MeToo.

Postoji li netko tko vas voli

Terzijski, dobitnik Europske nagrade za književnost, autor je nimalo nježnih pripovijesti. Njegov cinični pogled na ljude, i svijet koji ih okružuje, uglavnom je natopljen alkoholom, koji je važna, gotovo ontološka prtljaga mnogih likova u ovoj knjizi te uglavnom služi kao sredstvo za otupljivanje oštrih rubova već unaprijed razbijene egzistencije. Njegovi pomalo groteskni likovi paradiraju tim književnim univerzumom, pronalazeći u crnom humoru onaj momentum kojim se osigurava podnošljivost postojanja.

Inkapsulirana tijela

Ibrahimovićev roman je mračan, istodobno i naivan i tjeskoban, kao da je napisan u bunilu dječjih bolesti, i na kraju, na jedan sasvim diskretan način, odličan. Za ovakvu knjigu treba i mira i vremena, treba strpljenja da bi se otkrilo ono po čemu se njezina priča razlikuje od tolikih drugih priča o odrastanju i sazrijevanju, pa na koncu, i od priča o kraju svijeta. Iako je tema sasvim druga, nešto u atmosferi ovoga romana me je podsjetilo na Von Trierovu Melankoliju, i to je jedan od većih komplimenata koji bi mi u zadnje vrijeme mogli pasti na um povodom suvremenoga romana. Miljenko Jergović

Berta Isla

Berta Isla, za tim zamamnim, gotovo frivolnim naslovom rastvara se intimna drama naglašene komornosti, ruminativnog pripovjednog stila, priča o trpljenju ovodobne, postmoderne Penelope; sve to novi roman Javiera Maríasa, plodnog autora neupitne pozicije u europskoj književnosti, španjolskog kandidata za Nobela, čini nesvakidašnjim čitateljskim iskustvom. No, tko je, kakva je ta žena senzualnog imena? Profinjena Madrižanka koja se još za gimnazijskih dana zaljubljuje u svog vršnjaka, Tomása Nevinsona, elokventnog poliglota iz imućne, dvojezične obitelji. Snažne emocije dvoje perspektivnih mladih ljudi nadvladat će razdvojenost tijekom njegova studija na Oxfordu, vjenčat će se, postati roditelji i provesti život zajedno. Barem formalno, jer u Engleskoj Tomásu se događa nešto fatalno i neizgovorivo, što će ih kao pojedince zauvijek obilježiti, kao par neprestano razdvajati. Tomás se zapošljava u Ministarstvu vanjskih poslova, Berta vodi egzistenciju privilegirane žene iz više klase, no je li to recept za nepomutljivu sreću ili pak osuda na samovanje u zlatnom kavezu; voljeni suprug izbiva zbog povjerljivih državnih poslova, „ona koja ostaje“ ne smije o tome pitati. Šupljikava kronika jedne versatilne špijunske karijere ispripovijedana glasom intuitivne supruge odmotava se od početaka Francove Španjolske sve do kraja 1980 ih, preko Falklandskog rata, pada Berlinskog zida do propasti Sovjetskog saveza. Berta Isla fragilna je i ustrajna, žena koja se bori za opstanak svoje obitelji, ali i za vlastiti prostor slobode. Javier Marías epskim zamahom, a opet, introspektivnim tonom, izlaže pripovijest o strpljivosti i strahovima, o očaju i odanosti, naposljetku, o onome što je iznad politike, intriga i ucjena – ultimativnoj ljubavi.

Sanjao sam slonove

Kriminalci, emigranti, špijuni, državni odvjetnici, ratni zločinci, povratnici, političari i slonovi, svi su oni u romanu Sanjao sam slonove Ivica Đikića sastavni dio panoptikuma (muzej voštanih figura, prema B. Klaiću) koji traje kroz nanose vremena i prostora – od sedamdesetih od kraja devedesetih prošloga stoljeća i od Frankfurta do Zagreba. Drugi roman Ivice Đikića (1977.) Sanjao sam slonove pripovijest je o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala, tipičnog patološkog društvenog fenomena. Konstatirajući zlokobnu međuovisnost različitih društvenih slojeva Đikić ispisuje veliku literarnu društvenu studiju o traumatičnim hrvatskim vremenima i karakterima, i takav roman danas naprosto mora biti kriminalistički. Umjesto eventualne romantizacije jednog vremena, Đikić pripovijeda o pomutnji, strahu i kaosu u kojima sudbine protagonista neizbježno tonu u tragiku, i istovremeno dubinski sondira motivaciju likova, dopuštajući im i strast i opijenost uspjehom, slavom, ratnim pobjedama i zločinima. Špijuni, odvjetnici, emigranti, kriminalci i udbaši su u romanu Sanjao sam slonove demonski povezani u neuhvatljivoj spirali velikog tragičnog Događaja.

A onda je Božo krenuo ispočetka

U ovom primarno psihološkom romanu mnogo je duhovitih mjesta i prije svega dobrih pripovjednih rješenja, zbog čega Božo postaje poprilično “naš” i razumljiv, a roman čitak i s izuzetnom unutarnjom dinamikom. Marina Vujčić, naime, majstorica je fabuliranja koja posve očito posjeduje ljubav prema tekstu koji gradi i brigu za budućeg čitatelja koji će osjetiti kako njezina empatija nije rezervirana samo za glavnog lika, već i njegove konzumente. Jagna Pogačnik, Jutarnji list Čitatelj susreće Božu u trenutku kada je napokon odlučio živjeti. On, naime, bježi od kuće. Ostavlja ženu, stan, posao, odjeću u ormarima… Marina Vujčić uvjerljivo vodi priču o čovjeku kojem manjka svaki smisao, ali i emocija. Upravo tu je autorica prava majstorica – Božu možda i ne razumijemo, ali vidimo koliko je on uvjerljiv lik. Bojana Radović, Večernji list Ovo je roman dobro i brižljivo građen, darovito i bez balasta viškova ispripovedan, retko kultivisane rečenice, nesavršen tek onoliko koliko to mora bit sve što ne deluje “veštački”. Možda vam je Marina Vujčić kao pisac do sada prolazila ispod radara – i meni je, uostalom; od ove knjige nadalje, to više nije dopušteno. Teofil Pančić, Jutarnji list

Oči

Glavni lik Ivan Kalda atipični je lik iz zagrebačkog predgrađa koji odrastajući u disfunkcionalnoj obitelji i sam postaje disfunkcionalan član vlastite obitelji koju je pokušao ostvariti. Razdoblje njegova odrastanja provlači se kroz mitske sedamdesete godine – vrijeme maspoka i domaćih inačica hipi pokreta, ali i vrijeme traumatičnih seksualnih iskustava, prijateljstava, tučnjava i mladenačkih eksperimenata. Kalda pokušava sagledati svoj život od samog začetka, preko djetinjstva i adolescencije do zrelih godina. U trenutku kada bi se trebao opustiti i prilagoditi građanskom životu tridesetogodišnjaka, postati “odgovoran”, biva uhvaćen u mrežu rata, poraća i tranzicije s kojima se teško nosi, a u njihove se zakonitosti nikako ne uklapa. Kroz niz filmičnih, majstorski izrađenih događaja s mnoštvom osebujnih likova nova Popovićeva proza daje nam nimalo uljepšanu sliku, ali nadasve atmosferu jednog vremena, preteškog za sve Kalde koji su željeli riješiti nedoumice vlastitog postojanja. Ovo je zasigurno jedna od važnijih knjiga Popovićeve generacije koja je, nakon kvorumaške faze i sudara s tržištem, u srednjim godinama, kako to već ide, ostala bez pravog motiva. U Očima Popović postaje i kroničar te generacije urbanih kud-već-pedesetogodišnjaka. Bit će to, u domaćem kontekstu, jedna od boljih knjiga ove godine.

Zemlja bez sutona

Nagrada tportala za najbolji roman 2022.! Biologinja, preciznije skupljačica sjemenki s ugroženih područja Glorija Suton dolazi u posjet ocu u Split između dvaju terena. Taj će posjet neminovno biti i povratak u očev rodni kraj Vrj, zaselak Sutoni, negdje u Dalmatinskoj zagori, blizu Cetine. Tamo sreće Jadrana, prijatelja iz djetinjstva, njegovu kćer Altu, pokoju invazivnu vrstu, ali i zadatak presađivanja stabla. Svi Glorijini pokušaji da makar na trenutak živi u sadašnjosti bit će preplavljeni bršljanima sjećanja i njezinim korjenitim vezama s prošlim životom. A taj nam život s ovih stranica šiba doživljaje i osjećaje guste i miomirisne kao što je i dalmatinska vegetacija: zavodljive, bodljikave, ljepljive, i u konačnici, pod vrelinom sunca, samonikle. Samo opasno je spasonosno, pa zato nema mjesta potencijalno ljekovitijeg da se Glorija, žena čija majka postoji samo u obiteljskim mitovima, konačno suoči i pomiri s ocem, Žarkom, da barem u sebi kaže očevoj sjeni sve ono što je ostalo neizrečeno, a što vodi razumijevanju i oprostu. Jer Žarko nije bio lagan čovjek. Ni život Glorije, koja se od Sutona, preko splitske Siromašne, vinula do znanstvene zvijezde. A svega toga ne bi bilo bez oca Žarka. I sjemenke ljubavi koju je davno u njoj zasadio Dida. Trebalo je za tu spoznaju otkopati i mir, i pokoji dobro zatvoren grob. Zemlja bez sutona, prvi roman Marije Andrijašević, svojedobno nagrađene Goranom za mlade pjesnike, kao da je od mirisne smole mediteranskog drveta kojom se rana na obiteljskom deblu Sutonovih liječi, a za čitatelja lijepi. – Kruno Lokotar

Potopljeni grad

Nakon smrti oca s kojim je imala blago rečeno kompleksan odnos, pripovjedačica otkriva da je u mladosti bio član ljevičarske terorističke političke skupine tijekom anni di piombo, “olovnih godina”, perioda u talijanskoj suvremenoj povijesti između 1968. i 1988. godine. U ostavštini pronalazi dokumente sa suđenja, i poduzima sve ne bi li rekonstruirala cjelovit očev portret. Tko je bio taj neznanac, vječito na strani poraženih, liječnik koji je uvijek pokušavao nekoga spasiti, koji je služio zatvorsku kaznu zbog pomaganja oružanoj skupini? I zašto o tom vremenu nikada nije htio govoriti? Torino 70-ih godina prošlog stoljeća je kulisa svakidašnje političke borbe, masovnih štrajkova, atentata, policijske brutalnosti, sukoba ekstremne ljevice i desnice i nasilja koje je trebalo osigurati rođenje boljeg sutra, no od očekivane revolucije u konačnici nije bilo ništa. Kći malo pomalo otkriva sliku složenog i kontradiktornog oca koji je živio u složenom i kontradiktornom vremenu u ovom romanu-biografiji o jednom čovjeku i njegovim idealima.

Canzoni d’una volta

“Od trenutka kada je Orao sletio u More tišine, preko prve velike riječke nogometne ofanzive, one davne, još sedamdesetih, riječkih rokerskih ludih i nezaboravnih osamdesetih i zbunjujućih devedesetih, do prorečene budućnosti kada će propasti civilizacija utemeljena na društvenim mrežama zbog neznanog elektromagnetskog udara iz svemira… Vava je ispripovijedao priču u dvadesetšest slika – plus četiri bonus dodatka izvan autobiografskog koncepta – ikoničkih dvadesetšest momenata koji su iskoračili iz povijesti i postali – pripovijest. Upravo kao što je Kamovljeva Katastrofa najavila novu generaciju i pripadajuće novo vrijeme, naravno, uz prigodno zapijanje zarađene odštete, Vavin je prevrnuti autobus s povratka s neke od gaža sažeo spleen generacije čiju smo ‘zgnječenu’, pomalo melankoličnu, ali upravo stogu pravu, autentičnu riječku sliku napokon dobili u svojoj punoj razlučivosti…Trideset vrsnih, punokrvnih pripovjedaka u kojima je Vava ispričao kako se fermentirao, a zatim i ukiselio njegov osobni rokenrol. Ili mu je, da ne budemo tako malodušni, ostao zauvijek lebdjeti u svemiru poput majora Toma, pokušavajući dozvati ground control?” – službena najava knjige

Iza Mjesečevih planina

Putopis Iza Mjesečevih planina, četvrta je knjiga Hrvoja Ivančića, koji je kao reporter i globtroter izbrusio svoje pero tijekom desetogodišnjeg lutanja Afrikom i Bliskim istokom, pa je pred nama njegovo najbolje i najzrelije djelo. Ivančić zna da je na svom putovanju sam i premda u svom pustolovnom pasijansu susreće na desetke živopisnih likova i kroz njih nam daje uvid u afričku tradiciju i kaotičnu sadašnjost, on nam izvrće i svoju nutrinu pa se može reći da je na majstorski način kompilirao roman ceste i niz eseja, napisanih vrhunskim reportažnim stilom, zbog čega se ova knjiga ne ispušta iz ruku. Putopis Hrvoja Ivančića Iza Mjesečevih planina opipljiv je, pun boja, mirisa i zvukova vrelih afričkih dana i noći, opisani su autentični likovi, a njihov cilj je – preživjeti. U napetom slijedu događaja, koji se naoko vrti oko samog autora i njegovih reporterskih ciljeva, čitatelj saznaje kako se to golo preživljavanje raspleće, bile to priče iz vizure mladih ratnika, starih svećenika, prostitutki, UN-ovaca, poduzetnika, ribara, prodavača tričarija, žena iz sirotišta ili anonimnih prolaznika, slažući bogat mozaik koji nas uvodi u trodimenzionalni doživljaj afričke ulice, ali jednako toliko i afričke moćne i bogate prirode. Sve je tu: Afrika kao razglednica, kao daleka egzotična destinacija, lav, žirafa, visoki mladić s kopljem, naoružani mladići na kamionetu, prašina, malarija, genocid, pokolji mačetama, siromaštvo, djeca vojnici, magična voda, uzavreli život u kućicama od domaće cigle… dok se noćne ptice na visokim potpeticama vrzmaju oko muzungua, u noćnim klubovima koji su tvornice njihovih snova i bjelačkog bluda, koji u Gomi, kao u Sodomi i Gomori, sublimira svo zlo koje je afričko tlo natopilo krvlju i iz kojeg tek sramežljivo niču cvjetovi neke buduće slobode.

Pazi što ćeš poželjeti

Priče Karmele Špoljarić ‘odrastale’ su na pomno odabranoj i vrhunskoj literaturi, baš kao i njezin roman prvijenac „Nije ovo Twin Peaks“, s kojim ovu zbirku povezuju možda nevidljive, ali itekako čvrste veze. Autorica sjajno poznaje, cijeni i inspiraciju pronalazi u dionici proze koju nazivamo književnom fantastikom, jer način na koji ‘misli’ književnost i gradi svoju poetiku daleko je širi od onoga što nam kao građu nudi tzv. stvarnost. Događaji na granici racionalnog i iracionalnog, suptilni likovi koji svojom ili tuđom voljom upadaju u sferu u kojoj vladaju neka druga, neobjašnjiva pravila, snovitost i začudnost, nadopunjeni čak i jednim davnim, ali itekako važnim „glasom iz knjižnice“, koordinate su po kojima mekano klizi ova proza. Napisana tako da ostaje fluidnom i višeznačnom, bez konačnih odgovora, ali istovremeno i čvrsto usidrena u ono što je za pisanje ionako najvažnije – lijepe i vješte rečenice, osjećaj za odabranu formu, stvaranje napetosti i smisao za literarnu igru u kojoj vrijede neka druga pravila. Pazi što ćeš poželjeti nije prijetnja ni čvrsti imperativ, tek jedno od pravila u toj igri koja bi se mogla zvati i – pazi što ćeš pročitati! Jagna Pogačnik, urednica

Šesti pisac

Na slučaju mrtvog odvjetnika u romanu Šesti pisac autor Hrvoje Kovačević vješto konstruira priče o nekoliko života koje je u sadašnjosti teško povezati, ali im se prošlost susreće u jednoj točki. Ta točka je uredništvo časopisa Fabula. Slučaj u kojemu svi elementi istrage upućuju na mnoštvo različitih i nepovezanih strana, dakle raznorodne i u konačnici ničim povezane činjenice, počet će voditi i prema jednom mogućem bizarnom rješenju. To je trenutak u kojem se inspektoru Željku Katunariću učini zanimljivom činjenica da je pokojni Ljudevit Popović zvan Popac bio mlada književna nada i član redakcije Fabule. Vrlo brzo među njegovim klijentima izranja lik četverostrukog ubojice Ladislava Tkalčića. Međutim, kad sjećanja na vlastitu mladost bivša mlada književna snaga Josipa rođena Žilić udana Katunarić počne pričati svom suprugu inspektoru, lik četverostrukog ubojice prestaje biti osumnjičenik broj jedan. U potrazi za osumnjičenikom raste i paralelna priča o utemeljenju i gašenju časopisa koji je u ratnim godinama okupljao brojne „mlade snage“ hrvatske književne scene. Bolji poznavatelji te scene lako mogu prepoznati AGM-ov časopis Plima, a vjerojatno i poneke junake Kovačevićeva romana. Smrt odvjetnika Popovića i razne pretpostavke u razrješenju slučaja slika su poratnog hrvatskog društva.

Prekrasan dan da budeš sam

Roman Prekrasan dan da budeš sam nudi nam uvid u život mlade žene, Chizu, koja se nakon srednje škole želi što prije zaposliti i osamostaliti . Autorica kroz njezin lik opisuje tendenciju u suvremenom japanskom društvu u kojemu mladi, tzv. freeters, više ne vide smisao života u tome da imaju stalno radno mjesto gdje će provoditi dan za danom od jutra do večeri, već kreću u potragu za povremenim poslovima koji će im, nadaju se, ostaviti više slobodnog vremena. Chizu u Tokiju živi s Ginko, sedamdesetogodišnjom staricom kojoj zavidi na njezinom veselom ljubavnom životu, i s kojom razvija kompleksan odnos. Pratimo njihov suživot tijekom četiri godišnja doba. Prekrasan dan da budeš sam poetičan je i neobičan literarni biser iz Zemlje Izlazećeg Sunca. Aoyama Nanae rođena je 1983. u prefekturi Saitama u Japanu. Završila je studij knjižničarstva i informatike na Sveučilištu Tsukuba. Prvi roman, za koji je dobila književnu nagradu Bungei, Mado no akari (Svjetlo u prozoru) objavila je 2005. godine. Za roman Prekrasan dan da budeš sam dobila je 2007. nagradu Akutagawa, najprestižniju japansku književnu nagradu koja se dodjeljuje mladim autorima, a 2009. postala je najmlađa dobitnica književne nagrade Yasunari Kawabata, za najbolju kratku priču, Kakera (Fragmenti). Godine 2011. objavila je roman Watashi no kareshi (Moj dečko). Njezini su književni uzori Françoise Sagan i Kazuo Ishiguro. Djela su joj prevedena na kineski, korejski, vijetnamski, njemački, francuski i talijanski jezik.

Dobro ugođena politika

Knjiga Dobro ugođena politika – Sjećanja Stjepana Radića mlađeg, autora Marijana Lipovca i Jane Radić, donosi sjećanja Stjepana Radića (1928.-2010.), pijanista, glazbenog pedagoga i političara, unuka i imenjaka osnivača HSS-a i prvog demokratski izabranog vođe hrvatskog naroda. Stjepan Radić mlađi od djetinjstva je pokazivao talent za glazbu istovremeno odrastajući u ozračju političkih napetosti i progona kojima je bila izložena njegova obitelj i on sâm. Činjenica da je bio unuk i imenjak Stjepana Radića, odredila je njegov život tijekom kojeg se glazba kao njegova profesija neprestano isprepletala s politikom. Nakon uspješne pijanističke i profesorske karijere, dolaskom višestranačke demokracije, uključio se u aktivnu politiku kao jedan od obnovitelja HSS-a te u samostalnoj Hrvatskoj postao saborski zastupnik, potpredsjednik Hrvatskog sabora i počasni predsjednik HSS-a. Sjećanja Stjepana Radića mlađeg, upotpunjena brojnim prilozima i sjećanjima njegovih suvremenika, zanimljiv

Obitavališta duša

“Lađa na kojoj pjesnik u društvu svoje voljene Mo putuje na sjever polako rastvara svoje ograničene fizičke dimenzije u beskonačan prostor i neograničeno vrijeme. Silazak u Potpalublje znači silazak u povijest svijeta koja se proteže od mitoloških pripovijesti o genezi bogova do najaktualnijih i najbolnijih suvremenih pojava (npr. migranti ili izbjeglice), Trojanski rat pretače se u Drugi svjetski rat i jugoslavenske konflikte. S druge pak strane, uspon u Natpalublje otvara dragocjene dimenzije umjetnosti; ovdje dolazi do temeljitog obrata u pripovijedanju pripovijesti, zato što Novak svojim mrtvim dušama omogućava da zažive životom kakvim bi rado živjele kad ne bi bilo povijesti. Sjećanju kao temelju epskog svijeta priskače u pomoć mašta. Raj je, dakle, svijet bez povijesti; Pakao počinje s poviješću. ‘Vječne duše’, to jest zadnji, deveti svezak treće knjige, sinteza je ljepote i apokalipse: lađa bježi ispred ratne kataklizme i kataklizme podneblja te spašava sjećanje – pripovijest. Ako je ‘Vrijeme očeva’ odjek Ilijade, onda su ‘Vječne duše’, zadnji svezak Obitavališta duša, odjek Odiseje kao povratka na rodnu Itaku.” – Janez Vrečko, iz Pogovora Velemajstor jezika i pjesničkih formi, vrstan poznavatelj tradicije i pjesnik koji ne skreće pogled od mučnih fleševa sadašnjosti, Boris A. Novak u Obitavalištima duša svoj je opus magnum pjesnički sažeo i učinio još osobnijim, uzdigao ga na metafizičku, možda čak i religioznu razinu. Uz odmjereni naklon svojemu vodiču, velikom autoru Božanstvene komedije, ali i u dijalogu s čitavim nizom slavnih mitologa i mitomana (Homer, Vergilije, Ovidije, Milton…), Novak epu udahnjuje novi život, stvarajući veličanstven pjesnički svemir u čijem središtu pulsira poruka o sudbini čovjeka, usudu umjetnika i umjetnosti, o ljubavi i o smrti. Obitavališta duša posljednji su, treći dio eposa Vrata nepovrata, koji je – sa svojih 40.000 stihova – Borisa A. Novaka potvrdio kao jednog od najznačajnijih i najpotentnijih suvremenih slovenskih pjesnika. “Što se pak transcendencije tiče, mogu svjedočiti jedino o svom vlastitom autorskom osjećaju, koji ne mora biti nužno puno važniji od osjećaja čitateljica i čitatelja. Metaforički rečeno: Vrata Nepovrata su pritvorena, tako da kroz njih ne dopire izravna, žarka svjetlost transcendencije, kakva je osvjetljavala i vodila Dantea, već dopire zlatna aureola, koja pada na našu sjenovitu, kasnu jesen. Moj ep najvjerojatnije isijava i određeno religiozno ozračje, ali to je nesretna religija ateista, kojemu siromašan ateizam ne pomaže kod prvih i posljednjih pitanja, te se – baš kao i prvi čovjek, baš kao i prvi pjesnici – u smrtnom času svojih bližnjih suočio s temeljnim pitanjima: Što je duša? Gdje obitavaju duše mrtvih? Kako je moguće da duše mrtvih tako detaljno osjećamo, iako njihovih tijela već odavno nema? Osobito sam u trećoj knjizi, Obitavališta duša, izgradio svoju pjesničku religiju, i ta je religija – Sjećanje. Duše mrtvih žive sve dotle dok ih se sjećamo. Duše žive sve dotle dok na našim usnicama i u našim srcima žive njihove priče.” – Boris A. Novak, predavanje u SAZU-u