Search Results for: covjek

Priče o čovjeku

Rumunjski filozof i tihi disident Constantin Noica (1909. – 1987.) u ovom djelu, izvorno podnaslovljenom Prema jednoj Hegelovoj knjizi i nastalom 1955. i 1956., daje vlastito temeljito i istinski zainteresirano tumačenje knjige Fenomenologija duha slavnog njemačkog filozofa poznatog po težini i kompleksnosti kako misli, tako i jezika. Polazeći od zaključka da Hegel kakav jest, odnosno u vjernom prijevodu s njemačkog, ne funkcionira i ne uspijeva zasjati i na njegovu materinjem rumunjskom, Noica izvodi dvije metodološki različite interpretacije tog klasika i tako stvara dva vjerojatno najčitkija moguća prepričavanja Fenomenologije. Premda imamo svako pravo kritizirati Noicine nazore i politička uvjerenja (tridesetih je godina, kao i mnogi drugi rumunjski intelektualci, simpatizirao legionarski pokret – Željeznu gardu, a četrdesete je proveo kao referent za filozofiju u Berlinu), njegovo detaljno, entuzijastično, a prema predmetu i čitatelju prijateljsko razlaganje i široka erudicija neosporni su, baš kao i iskrena želja da drugima približi sve ono što u Hegelovoj misli smatra najvrednijim – složili se mi s njegovim tumačenjima ili ne. Priče o čovjeku ujedno su i prvi prijevod neke Noicine knjige na hrvatski jezik.

Košulja sretnog čovjeka

Pročitao sam ovu knjigu i kaže mi se kao da sam sanjao jedan san (divan) koji nikada neću zaboraviti. A taj san nema granica jer u svojoj »jednovitosti« pripada jednako svemiru, zemlji i svakom čovjeku i bilju i vodi i rudama i vatri. Otvorena knjiga života (sveg živog i nedodirnog) pročitana je iz blizine jedva sagledljive svjetlosti, iz blizine bitnoga i udaljenoga. Knjiga je ezoterična i egzoterična: zatvorena i prozirna, njeni autori su mnogi a pisac je samo jedan, ona je i prepisana i napisana kao i sve što čovjek stvara. Vesna Krmpotić dala joj je auru vlastitog duha i izražajnu samostalnost riječi i poezije, u bezgranično carstvo sna uselila je vlastitu bajku. Košulja sretnog čovjeka – to je svojevrsna antologija, ali ne zbirka izabranih tekstova, nego jedan samostalni, sazreli san zajedništva svijeta. To je spoznajno-filozofsko-pjesnička riječ, homerovski krilata, opijajući kao »zvono« baudelaireovsko. l još nešto bliže, to je suvremena knjiga, jer je žedna i jer napaja. Ova knjiga složena je i skladno dosljedna u izlaganju, izbrušena kao kristal, dovršena u unutarnjoj interpretaciji i analitičkoj kritičnosti. Knjigu Vesne Krmpotić Košulja sretnog čovjeka – nesuzdržano i s vidljivim oduševljenjem – preporučujem. Jure Kaštelan

Pravo i prava čovjeka

Napomena : knjiga je otpis iz javne knjižnice. Uredna. Dvoji li itko ozbiljan da je ideja “prava čovjeka” regulativna ideja suvremenog čovjeka, temelj i obzor smislenosti njegove cjelokupne egzistencije? Zar se upravo njome ne legitimiraju svi slobodarski projekti našeg doba? Nije li ona simbol pobjede demokracije nad totalitarizmima u “kratkom” XX. stoljeću (1914.-1990.)? Svi su, danas, za. Nitko više ne može sebi dozvoliti da se u suvremenoj politici izjašnjava protiv “prava čovjeka”. No, je li to suglasje utemeljeno, osim na dobroj volji, i na valjanim razlozima, na primjerenom poimanju smisla i svrhe te pravnopolitičke ideje? Nije! – usuđuje se ustvrditi M. Villey (veliki francuski povjesničar prava i filozof prava, 1914.-1988.), kritički osporavajući smislenost ideje “prava Čovjeka”, univerzalnih prava čovjeka kao subjekta. Po njemu, sa stajališta strogoga pojmovnog određenja prava ta je ideja nepromišljena, irealna i ideologijska. U povijesti prava (koja je uvijek i povijest filozofije) primjeren pojam prava – u odnosu spram morala i politike – nalazimo samo u rimskome pravu i u nauku Aristotela i Tome Akvinskoga. Za stare je pravo označivalo neki odnos među ljudima, umijeće podjele dobara i vanjskih obveza koje se dodijeljuju svakom građaninu unutar neke političke skupine. Moderni fatalno brkaju pravo s moralom, subjektivne intencije morala s objektivnom logikom prava. Stoga zagovaraju ideju nekog univerzalnog prava, jednakog za sve, kao da je čovjek-subjekt jedini izvor i svrha prava. A takvoga prava, po definiciji, nema niti može biti. Sa stajališta prava, dakle, ideja “prava čovjeka” je ideologijski slogan moderne, koji pobuđuje velike ali lažne nade općeljudske emancipacije. Čari polemičke knjige Pravo i prava čovjeka u neotklonjivu su pozivu na intelektualno putovanje pojmovnim krajolicima klasične filozofije i prava, kojima nas sugestivno vodi M. Villey, a kojega se nitko ne može vratiti misaono neokrznut. Prijevod je instruktivnim pogovorom popratio Dragutin Lalović, urednik biblioteke.

Rodoslovlje čovjeka – Jastvo

Ostali autori: C. W. Leadbeater Opis: Tekst Annie Besant istražuje mistično podrijetlo čovjeka prema učenju H. P. Blavatsky, dok tekst C. W. Leadbeathera istražuje mogućnosti i teškoće intuitivne spoznaje i iskustva astralnog višedimenzionalnog svijeta, koji je teško pojmljiv ljudskom biću programiranom za život u tri dimenzije. Sve teškoće dolaze od čovjekove utopljenosti u materiju. Otud nesposobnost i nemogućnost za većinu da imaju i slutnju o svijetu astrala. Knjiga pokušava rasvijetliti višu svijest.

Osloboditi prava čovjeka

Istaknuti francuski borac za prava čovjeka iznosi u knjizi temeljnu filozofiju ljudskih prava. Prateći razvoj ljudskih prava kroz filozofiju, povijest, pravo, gospodarstvo, znanost i politiku on ističe da proširenje prava čovjeka nije linearan proces nego naporan i nesiguran uspon kroz osporavanje, nerazumijevanje, podcjenjivanje, sukobe interesa i razlike u shvaćanjima. I znanost sve dublje zadire u područja od vitalne važnosti za opstanak čovječanstva ali bez jasnih kriterija dopustivosti i odgovornosti za posljedice. Najveća odgovornost za zaštitu i širenje prava čovjeka je ipak na političarima. Uz do sada priznata prava autor predlaže i dopunsku listu novih prava, npr.: pravo na sigurnost i blagostanje, pravo na mir, pravo na zdravi okoliš, pravo na fizički, mentalni i genetski integritet, …Knjizi su dodani izvorni tekstovi do sada donesenih deklaracija o pravima čovjeka i Povelja temeljnih prava Europske Unije koja se ne nalaze u francuskom izdanju ove knjige. Kad se govori o pravima i slobodama čovjeka njih ne treba uvjetovati obvezama, odgovornostima. Prostor obveza širi je od prostora slobode. Slobode i prava čovjeka proizlaze iz njegove prirode kao slobodnog bića i iz njegova dostojanstva kao pripadnika ljudske vrste.

Dostojevski u ozračju Kristova čovjekoljublja

Ova knjiga donosi teološko-književno čitanje Fjodora M. Dostojevskog u svjetlu kršćanske misli i Kristova čovjekoljublja. Autor promišlja duhovne i antropološke slojeve Dostojevskijevih djela, osobito pitanja patnje, slobode, grijeha, iskupljenja i milosrđa, pokazujući kako je ruski pisac kroz svoje likove i zaplete oblikovao snažnu viziju čovjeka otvorenog Bogu. U središtu interpretacije stoji Krist kao ideal ljubavi i praštanja, nasuprot nihilizmu i beznađu modernoga doba. Knjiga će osobito zanimati čitatelje koje privlači susret književnosti i teologije, kao i one koji žele dublje razumjeti duhovnu dimenziju Dostojevskijeva opusa u kontekstu kršćanske misli. NAPOMENA: knjiga je oštećena od vlage u smislu da su stranice na početku i na kraju knjige valovite.

Govor o dostojanstvu čovjekovu = Oratio de hominis dignitate

Ovo djelo, koje je pisac priredio sa samo 23 godine, predstavlja prvi manifest renesanse, kakvu po svom značaju i posljedicama danas izučavamo u školama. Bilo je predviđeno kao uvod u 900 različitih teza koje je autor namjeravao izložiti za i protiv tada uvriježenih stavova vjere, znanosti i filozofije. Danas ovaj govor prije svega slovi kao svojevrsno zalaganje za potrebu stjecanja novih znanja i obranu ljudske radoznalosti prema, često i stoljećima, nametnutih dogmi. Po svojim stavovima Mirandola pripada neoplatonistima.

Smrt sretnog čovjeka

Roman Smrt sretnog čovjeka tematizira borbu pojedinca i sustava i bavi se tzv. Olovnim godinama, vremenom političkih previranja i turbulencija u Italiji, vremenom političkog terorizma, straha i nesigurnosti. Glavni protagonist je Giacomo Colnaghi, 35-godišnji istražni sudac na čelu ekipe boraca protiv terorizma. To je čovjek opsesivno posvećen borbi protiv kriminala, ali koji se ne ograničava samo na otkrivanje, privođenje i kažnjavanje počinitelja, već ga zanima i motivacija kriminalaca, u ovome slučaju političkih terorista. Giorgio Fontana u romanu sučeljava ljude s različitih strana zakona, te s istom mjerom uvjerljivosti oslikava čovjeka u službi pravde i zakona i ljude koji terorističkim postupcima nastoje ostvariti politički motivirane ciljeve. Kombinirajući više fabularnih linija autor donosi prikaz istrage ubojstva jednoga demokršćanskog političara, životnu svakodnevicu suca koji provodi istragu a zbog koje trpi njegov obiteljski život, te životnu priču njegova oca, idealista koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu boreći se protiv talijanskih fašista. Sučelivši talijansku bližu i dalju prošlost Giorgio Fontana ukazuje na traume koje su u tamošnjem društvu prisutne i danas i ispisuje važan roman posvećen odnosu pravde, istine i zakona – pojmova koji, nažalost, nerijetko nisu kompatibilni.

Čovjekov psihički razvoj

Uvod u razvojnu psihologiju. Problemi psihičkog razvoja čovjeka, Metode istraživanja čovjekova psihičkog razvoja, Začeće ili koncepcija i nasljeđe, Razvoj djeteta od začeća do rođenja (prenatalni razvoj), Novorođenče, Dojenče, Rano djetinjstvo, Psihički razvoj predškolske djece, Pripremljenost ili zrelost djeteta za školu, Psihički razvoj školske djece, Mentalno retardirana djeca, Darovita djeca, Pubertet, Psihologija mladenaštva ili adolescencije, Psihologija zrele dobi – treća dekada razvoja, srednje godine, predstaračke dobi, Psihologija starosti (gerontopsihologija), Senilnost i smrt, Teorije o psihičkom razvoju čovjeka i njihov utjecaj na odgoj

Sedam čovjekovih principa

Ova knjiga predstavlja sažet i jasan prikaz teozofskog učenja o sedmerostrukoj strukturi čovjeka. Annie Besant, istaknuta teozofkinja, spisateljica i dugogodišnja predsjednica Teozofskog društva, u njoj tumači koncepciju čovjeka kao složenog bića sastavljenog od fizičkog, emocionalnog, mentalnog i duhovnih aspekata. Objašnjava kako ti principi međusobno djeluju, kakva je njihova uloga u razvoju svijesti te kako se uklapaju u širu sliku evolucije duše. Pisano pristupačnim, ali misaono zahtjevnim stilom, djelo je namijenjeno čitateljima koje zanima ezoterija, duhovni razvoj i temeljne ideje teozofije, kao i onima koji žele dublje razumjeti simboličku i metafizičku sliku čovjekove prirode.

Deset zapovijedi danas : deset besjeda za pomirenje Čovjeka s ljudskošću

Deset besjeda za pomirenje Čovjeka s ljudskošću. Interpretacija kroz židovstvo, kršćanstvo i islam, ukazuje na načela zajednička svim trima religijama, za razliku od sličnih djela koja najčešće ističu razlike među njima. Ne glorificirajući niti jednu, autor dokazuje da se zajednička načela u svakoj od tih triju religija uglavnom proklamiraju, ali se ne provode. Osim toga, samim izborom umjerenijeg termina besjede umjesto ustaljenih zapovijedi, on otvara novi pristup tumačenju moralnih temelja, sasvim različit od uobičajenih, prije svega crkvenim naucima utemeljenih pristupa, gdje se oni rezolutno nameću. Autor daje osnovna načela i drugih svjetskih religija, te analizom i usporedbom potvrđuje univerzalnost normi iskazanih Dekalogom.

Duhovno pomoći čovjeku

Ova knjiga poznatog hrvatskog teologa i svećenika Tomislava Ivančića bavi se pitanjem kako čovjeku pristupiti i pomoći mu na duhovnoj razini. Polazeći od kršćanske antropologije i vlastitog pastoralnog iskustva, autor promišlja o naravi duhovne patnje, ranama duše te potrebi cjelovitog ozdravljenja koje nadilazi psihološku i tjelesnu dimenziju. Posebnu pozornost posvećuje molitvi, razgovoru, sakramentalnom životu i odgovornosti onih koji prate druge u njihovim krizama. Djelo je prožeto praktičnim smjernicama i namijenjeno je svećenicima, pastoralnim djelatnicima, ali i svima koji žele dublje razumjeti kako pružiti autentičnu duhovnu pomoć bližnjemu.

Razmatranja nepolitičnog čovjeka

Priredio i tekstualnokritički pregledao Hermann Kurzke, s njemačkoga preveo Damjan Lalović. Razmatranja nepolitičnog čovjeka (1918) plod su – zapravo, kako on sam definira, “preostatak” – spisateljskog rada Thomasa Manna u ratnim godinama, rezultat žestoke polemike s bratom Heinrichom i otvorenog neprijateljstva prema njegovim antiratnim tekstovima. U Thomasovim eksplikacijama ne stoji pritom samo zagovor monarhističke Njemačke nasuprot republikanskoj Francuskoj, nego se u njima – u skladu s autorovim antitetičnim načinom razmišljanja – umjetnik suprotstavlja “civilizacijskom literatu” (kako Thomas posprdno oslovljava Heinricha), kultura civilizaciji, duša društvu, sloboda pravu glasa, impresionistički ironičar ekspresionističkom satiričaru, nepolitični čovjek političaru. O naslovnoj i središnjoj temi ovoga svoga konvoluta Mann zapisuje: Kad sam na stranicama koje slijede zastupao mišljenje da je demokracija, da je sama politika strana i otrovna njemačkom biću; kad sam sumnjao u pozvanost Njemačke za politiku ili je osporavao, nisam to činio u – osobno i nepristrano uzevši – smiješnoj namjeri da svojem narodu ogadim volju za realnost, da ga pokolebam u vjeri u legitimnost njegovih svjetskih aspiracija. Priznajem da sam duboko uvjeren da njemački narod nikad neće moći voljeti političku demokraciju, iz jednostavnog razloga što ne može voljeti samu politiku, i da uvelike ozloglašena “autoritarna država” jest i ostaje državni oblik koji je primjeren njemačkom narodu i kao stvoren za njega te koji njemački narod u osnovi želi. Te i takve teze političkog značaja – u sebi proturječne i problematične već u doba svoga nastanka, a iz današnjega većinskog kuta promatranja posve prevladane – i sam je Mann kasnije uglavnom revidirao ili odbacio, pa trajnu vrijednost Razmatranja, smatra većina današnjih istraživača Mannova djela, treba stoga tražiti u sferi estetskoga.

O modernoj školi i modernim nazorima o prirodi i čovjeku

Davorin Trstenjak jedna je od najosebujnijih ličnosti među hrvatskim učiteljstvom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Rimska crkva bijaše, a još je i danas, najveća protivnica znanosti, duševne slobode i moderne škole. Gdje bi danas bila znanost, sva kultura i sloboda, da crkva nije imala tolike moći i svjetovne vlasti, ili da je nije nikad ni bilo ? ! Istočna kultura prešla je sa istoka u Grčku, a iz Grčke u rimsku državu. Da se je ta kultura, koja bijaše zaista velika i krasna, dalje slobodno razvijala i širila, Evropa bila bi danas kud i kamo kulturnija, slobodnija i sretnija, nego je sada, gdje u širokim slojevima vlada još uvijek duševno ropstvo i velika duševna tmina. Obazrimo se malo na klasičnoga Grka, pa ga sporedimo s kršćaninom iz prvoga kršćanstva i s onim iz srednjega vijeka. Grk je naturalista i racionalista, dok je kršćanin supranaturalista i supraracionalista. Kolika razlika u mišljenju izmedju naprednoga Grka i kršćanina ! Grk se raduje svijetu i životu, i život na zemlji mu je sve. Kršćaninu je život na ovoj zemlji vrijeme kušnje i priprava za život na drugom svijetu, za vječno blaženstvo. Tjelesna smrt je kršćaninu duševni preporod i oslobodjenje iz te ‘suzne dol ine’. Po riječima sv. lreneja nema kršćanin druge zadaće, nego da se skrbi, kako će umrijeti. Potlačivanje svega, što je svjetsko i tjelesno, trapljenje i zanemarivanje ‘griješnoga’ tijela, bio je ideja! kršćanskoga života. Grk je njegovao tijelo kao i duh, i mnogo je cijenio tjelesnu ljepotu. Grk je razvijao sve svoje sposobnosti i plemenio …