Oznaka:

Manja djela

Prvi svezak: Zastavnik Trenk Major Sylvain Savka Vlastelin Janko Dilber Marko Temperanza Ave Maria Mladi spahija Službeni lov u Krajini Priegarnica

Pogledi s lica i naličja

Knjiga nove proze Ivana Berislava Vodopije (Veliki Grđevac, 1942.), pod naslovom Pogledi s lica i naličja, vrlo je zanimljiv, ali istodobno i zahtjevan projekt. To i nije toliko čudno jer, ako smo ikada imali priliku pročitati barem neku od njegovih knjiga, shvatit ćemo da imaju jasnu i čvrstu poruku: dvojnost značenja kao neminovnost. Sve njegove knjige, promatramo li ih u skladu s naslovom ove nove, mnogim se čitateljima mogu činiti zahtjevnima zbog mogućnosti iščitavanja na više različitih razina (s obje strane stvarnosti) pa su po mnogočemu i drukčije od većine knjiga recentne književne produkcije. S druge strane, opet samo naizgled, čini se da je riječ o jednostavnom, lapidarnom pripovijedanju koje nerijetko obiluje poetskim pasažima. Je li doista tako? Priče koje su kao slučajno istrgnute iz kolotečine naših života tjeraju nas da se ipak ozbiljno zamislimo o vlastitom udjelu, iskustvu o onome što bismo i sami učinili u sličnim prilikama. Naravno, ništa nije isto niti je slučajno, jer sve ima svoje lice i naličje. I opomena je da se i sami što češće osvrnemo ne samo metaforički. Ivan Berislav Vodopija, kao knjižar i antikvar, bio je u prilici da pročita gomilu (ne)vrijednih knjiga, da vidi i čuje što je mnogima koji ne mare za sitnice moglo promaći. Već nas ova proza, ili ponekad tek pojedine skice, upućuje na razotkrivanje vjerodostojnosti istine i laži, na nezaobilaznu „inventuru pri kraju života, oholost i lopovluk, degradaciju ljudskosti, navodi nas da se okrenemo malom, zaboravljenom čovjeku, ambicijama bez pokrića, karijerama i zaboravljenim junacima, prijateljima i onima koji to nisu, mladosti koja ne priznaje neumitnost starenja, plaćenom radu za nerad, ljubavi i „ljubavi, strahu i milostinji, onome što se zbiva kad istinu prepričavamo i još koječemu drugom što je izvučeno na svjetlo dana. I književna kritika umjela je to dosad prepoznati. Kao nakladnik ili urednik, čitala sam njegove rukopise jer su redom, osim jednoga, objavljeni u nakladi Ex libris: pjesme Svaka boja je krvava (2010.), epistolarni roman Mrtva priroda i živo srce – pismima kroz crveno (2011.) – tu je knjigu Will Firth preveo 2012. godine na engleski kao The Storm in The Still Life, a predstavljena je na hrvatskome štandu na London Book Fair, 2014., nakon čega slijedi roman Kulise, makete i pepermint objavljen 2015., dok su prozni zapisi, naslovljeni kao Putnik u tramvaju / The Man on the Tram – Reality Show, objavljeni u sklopu projekta Centra za kulturu Trešnjevka 2017., uz što je održan i performans dijeljenja knjige putnicima u tramvajima broj 9. Publikacija nije bila namijenjena prodaji, pa tekst s nastavkom kao cjelinu, pod naslovom Bez stilskih vježbi, donosimo u knjizi. Ovdje još treba spomenuti i koautorstvo u knjigama Bredas Lesson (Juliet Editrice and Trieste Contemporanea Committee, Trieste, Italy, 2018) te Jabuke u magli (Gligorije Dijak: Ratkovićeve večeri poezije, Podgorica, 2020.) – u prvoj su knjizi objavljeni tekstovi devet, a u drugoj 28 autora. U pripremi je i najnoviji rukopis eseja, kritika i članaka neobična naslova Book&ništa, s mnogim važnim dokumentima i fotografijama iz autorova neposrednog iskustva. Ivan Berislav Vodopija član je Hrvatskoga društva pisaca. Ivana Mandić Hekman Naslovnica i crteži Vlado Martek.

Odabrane pripovetke za mladež

Biblioteka : Klasična dela omladinske književnosti. Urednik : Milan Č. Jovanović, profesor književnosti Izanje izdavačke knjižarnice Radomira D. Đukovića. Pismo ćiriliaca.

Odabrane pripovetke

Biblioteka : Klasična dela omladinske književnosti. Urednik : Milan Č. Jovanović, profesor književnosti Izanje izdavačke knjižarnice Radomira D. Đukovića. Pismo ćiriliaca.

Oneiricon

U svojem novom, trećem po redu, romanu Oneiricon, esejist, dramski pisac i romanopisac Omer Rak ponovno na umješan način isprepliće pripovjedne niti fabule, miješajući na zadivljujući način žanrove erotskog, fantastičnog, mitskog i krimi-romana s elementima horora. S tim jedinstvenim spojem intrigantnih književnih žanrova rijetko zastupljenih u domaćoj literarnoj produkciji stvorio je još jedan „instalacijski“ komunikativan, dubok, napet i originalan roman, stilom majstorski cizeliran. Protagonist ovog provokativnog romana, profesor s Umjetničke akademije i stručnjak za suvremenu konceptualnu umjetnost, gonjen nezadrživim spolnim nagonom siluje svoju studenticu nakon čega se suočava s nizom nepredvidivih, katkad potpuno iracionalnih situacija, kao posljedicama svoje panovske nesposobnosti da se suzdrži. Naslov romana izveden je iz starogrčke riječi óneiros („san“), pa bi se mogao tumačiti kao „sanovnik“, a u tome „sanovniku“ u kojemu snovi postaju zbilja a zbilja snovi, sve je moguće…Svojim novim romanom Omer Rak pokazao je da je jedan od rijetkih pisaca u našoj suvremenoj književnosti koji s lakoćom uspijeva suobličiti fikciju i zbilju, pomiriti kontroverze te spojiti naizgled nespojivo kako bi ostvario zaokruženu čudesnu romanesknu cjelinu trajne vrijednosti.

Polka

… kao najuočljiviji bi se znamen čitave galerije Carevih likova moglo zato ukazati upravo izbjeglištvo, progonstvo u tijelu i jeziku, trajna ljudska izmještenost, i protjeranost u siv i hladan prostor nekih drugih ljudi i nekog drugog sebe. “Zbilja“ koja u ovim pričama progovara time se čini težom, ozbiljnijom i beznadnijom, a njezina snaga u tekstu – mnogo prije nego u sličnostima s ostatkom domaćeg “stvarnosnog“ zbora – počiva u osobitom, na dobar način izdvojenom i usamljenom umjetničkom rukopisu kojim se čitatelju predstavlja Damir Car. Roman Simić

Sam među Ircima

Na mojoj kući su dvoja vrata: velika i mala, dvorišna. Na mala vrata ulaze psi, mačke i poznanici, sitni živalj, sve što lunja dvorištem. Nisu podmazana; škripa me budi iz popodnevnih sanja, uzimam toplu dršku noža i nervozan, uplašen, drhtav od hladnoće, otvaram sobna vrata. Nikoga nema: možda je bio vetar. Potom se vraćam u krevet, znajući da sam sasvim razbuđen, te se, sav u znoju, dugo okrećem pod teškim jorganom. Šta bi, uostalom, psi, mačke ili moji prijatelji i radili u ovo doba dana u mom dvorištu. Poštar ne dolazi, susede ne poznajem (imam li ih?), odnosi s organima vlasti su u najboljem redu, ne dolaze. Onda primetim da je nož ostao na nahtkasni i vraćam ga pod jastuk. Telegram ću, valjda, dobiti. Mora mi biti javljeno. Slušaj, reče uljez, trudiću se da budem korektan. To očekujem i od tebe. Setim se: padala je kiša, uzeo sam kišobran, zaključao vrata (naravno, glavna), našao se na ulici. Otvorim kišobran, iskočim dva tri koraka, naleti vetar i – odletim. Leteo sam, tako, leteo, i mislio na pse lutalice. Zadržao sam prisustvo duha: pritiskivao sam dugme i oštrica noža je iskakala. Nisam se usuđivao da činim isto s dugmetom kišobrana: bio sam visoko. Bili smo u formi, ja, nož i kišobran.“ Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare.

Zakon želje

Nakon skoro deset godina (predah vrijedan razmišljanja) Promjene koža dobivaju svoj nastavak, knjigu kratkih priča s almodovarsko-lacanovskim naslovom Zakon želje. Broj priča isti je kao u Promjenama koža. Radi se o šesnaest minijatura različite duljine, od jedne pa do trideset stranica, koje bez obzira na duljinu imaju slične odlike. Urbanost, asketski stil kojeg boji profinjena preciznost, ljekoviti humor i ironija, precizno opisivanje međuljudskih odnosa, beskonačni ratovi srca, drhtaj između disanja i izgovorenih i neizgovorenih riječi. Pripovijest nikad ne ostaje samo na jednoj razini, nego u svoj tijek uključuje mnoge sporedne rukavce, također i skrivenu podzemnicu koja iz svojih tamnih dubina šalje svjetlosne znakove, koji blistaju na površini i oblikuju junakovu sadašnjost. Odmah se nalazimo u središtu događaja, odmah na oštrici britve. U rock glazbi postoji jedna anegdota. Zabilježit ću je jer se i Andrejevo pisanje dotiče toga dijela našeg vremena i kao jednu od niti upliće ga u širi, općeljudski horizont. (Knjiga započinje citatom Iana Curtisa, citirani su stihovi Talking Headsa, u tri priče pojavljuje se električna gitara…). Alvin Lee, junak Woodstocka, vrijedio je za najbržeg gitarista Zapada. Ali, uvijek ga je pratio glas kako ono što on odsvira u sto nota, B.B. King može odsvirati u dvije. Andrej Blatnik je B.B.King naše proze. Ono za što nekome treba stotinu stranica, Andrej napravi na tri. Zvuk i slike još dugo ostaju na koži, u ušima i glavi. Uroš Zupan

Noćna pjesma

Novi roman Nevena Orhela započinje 1932. godine u Jeruzalemu. Sedamdesetogodišnji Aron Blonfeld očekuje vijest iz Berlina u kojem Židov Elias Podonski treba baciti bombu na kandidata za njemačkog kancelara Adolfa Hitlera. No, bomba ne eksplodira i to će utjecati na sudbine miliona ljudi širom svijeta – i na Arona Blonfelda… Neven Orhel, rado čitan hrvatski pisac autor hitova Uzbuna na odjelu za rak. Ponoćni susret, Ostavština, ponovo je napisao uzbudljiv roman. Noćna pjesma je odlična priča nastala kombiniranjem događaja iz svjetske povijesti i obiteljske priče jedne obitelji iz Zagreba. Ovaj roman će vas zasigurno oduševit, on je uzbudljiv, drži vas u napetosti do samog kraja i pisan je jednostavnim načinom.

Kartografija ljubavi

„Putujući, godinama sam neobavezno tragala, otkrivala, dokoličarila, uživala i igrala se riječima u mnogim prostorima, izgovarajući ili prešućujući o čemu sam razmišljala, kad mi se oči širom otvore, a tijelom prošeta ugodna toplina. O tim trenutcima i tim mjestima često sam razmišljala, ne znajući kako ih uvezati u priču. Nametnula mi se ideja pisanja o njima iz pozicija koje ponajbolje poznajem, kao čitateljica i kao putnica. Čitanje i putovanje kriju u sebi ono što volim – izazov otkrivanja novoga. Pisci podunavskih zemalja Njemačke, Austrije, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Ukrajine i Moldavije okupljeni su oko univerzalne kategorije, emocije, a tok Dunava odredio je koje se figure ljubavnog diskursa mogu prepoznati u nekom od njegovih pet oblika, od izvora do ušća. Uvezuje ih glazba Franza Liszta. Namjera ove intimne esejističke razigranosti bila je pronaći kulturološku kartu ljubavi po kojoj će čitatelji lutati, tumarati, u kojoj će se gubiti i prepoznavati sebe u njoj.“ Helena Sablić Tomić

Ples u dvorištu

Prva zbirka priča Ples u dvorištu Marije Rakić Mimice donosi priče kojima je zajedničko to što su pisane u neorealističkom duhu i što se tematski ili motivski dotiču Dalmacije ili Dalmatinaca. Kada se o Dalmaciji radi onda se uglavnom bave tradicijom i tranzicijom u ruralnim dijelovima ili manjim mjestima, pri čemu su nova vremena slabije ocijenjena, a kao da je u njima nestalo i stabilnosti i solidarnosti, kao da je nestao čovjek. Iz oporog i škrtog pripovijedanje probija nostalgija i žal, kao loza iz škrte zemlje. Likovi priča Marija Rakić Mimice kao da su izloženi suvremenom životu i njegovu frenetičnom ritmu u kojem se najbolje ne snalaze. Dobar dio ih je psiho(somatski?) zaljuljan – ne libi se autorica pisati ni o bolesnoj djeci – a oni koji uspijevaju ostvariti (malo)građansku egzistenciju suočavaju se s visokim vlastitim i socijalnim očekivanjima, pritiskom zajednice i izazovima na koje nisu pripremljeni, a koji se uglavnom vrte oko roditeljstva, preciznije materinstva. Složenost te situacije koja nije samo hormonalna euforija i bazen sreće i snage, bila ona radikalna kao u slučaju majčinstva s retardiranim djetetom ili općenito, autorica prikazuje sa svih strana i silama koje napinju likove i cijele obitelji do granica prsnuća. Sve će to autorica ispričati sniženim tonom, kao: ništa posebno, život kakav već jest.

Nije moglo bolje

Ksenija Kušec samozatajno se prije nekoliko godina pojavila na domaćoj književnoj sceni, ali je svojim autentičnim stilom i osebujnim junacima isprve stekla veliku naklonost publike i kritike. Okosnicu njezine proze i u ovom romanu predstavljaju karakteristično iznijansirani i ponešto pomaknuti likovi i njihovi odnosi, prvenstveno na psihološkoj razini. Likovi Ksenije Kušec na prvi pogled pobuđuju neku vrstu apriornog svrstavanja u dobre i zle, da bi se zatim, zahvaljujući minucioznom psihološkom profiliranju, oteli takvoj jednoznačnoj procjeni. To je ono što i ovaj njezin roman čini intrigantnom pričom o junacima od krvi i mesa koji dosljedno zastupaju pravo na vlastite slabosti i nedostatke, a to ih čini uvjerljivo živima i bliskima čitatelju. Nije moglo bolje roman je koji obećava prvorazredan književni doživljaj iz pera književnice koja svojim likovima, rečenicama, dijalozima i situacijama barata onako spretno, a prividno lako, kao što nadareni glazbenik barata svojim instrumentom. Ludwig Bauer

100 zmajeva

100 zmajeva Nenada Veličkovića omladinski je roman pun sunca i smijeha, koji ne podcjenjuje inteligenciju svojih čitatelja; priča o prvim ljubavima, odrastanju, odgovornosti i prijateljstvu, knjiga bogata raznovrsnim pripovjedačkim postupcima i rješenjima, djelo iznenađujuće drugačije od aktualnih hitova za tinejdžere. To je roman o prošlom vremenu, nostalgičan i lijep kao što je bilo lijepo to vrijeme koje autor želi spasiti od zaborava.