Seksizam, šovinizam, taština, licemjerje, poltronstvo, urbani rasizam – osobine su Zvonka Glumca, kolumnista tiražnih hrvatskih novina, (anti)junaka romana Predraga Crnkovića Kolumnist iz sjene. Zvonko je egocentrik i kukavica, cuger i seksist, jednako brz na šlicu i na čaši; kad piše, ne iznosi svoj stav već piše da ostavi dojam, da se istakne, da bude zapažen i cijenjen, ali i da povali nešto („sa strane“, jer je oženjen) na račun svoje medijske slave. No, život mu se stubokom mijenja (a roman postaje bogatiji za trilersku komponentu) kad mu pristupi agent tajne službe s vrlo specifičnim zahtjevom… Stranice Kolumnista iz sjene napučene su stvarnim osobama iz književnog i medijskog života Hrvatske dok je junakova politički-nekorektna optika ironijski filter za oštru kritiku naše, ulaznicom u europsko društvo legitimirane stvarnosti. Ovaj roman kolumnističke sveznadare, te tzv. intelektualce opće prakseprikazuje kao beskičmenjake koji svoje stavove i kredibilitet žrtvuju radi medijske slave i stanja na žiro-računu. Velike doze politički-nekorektna humora, cinizma, groteske i apsurda, s vrhuncem ironije u diskrepanciji između protagonistove moralne nakaznosti i njegove kolumnističke uloge savjesti nacije i kreatora javnog mišljenja – nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Ovce na južnom vjetru, Milana Osmaka predstavljena je u Narodnoj čitaonici Gradske knjižnice Rijeka. Podnaslov ove prozne knjige je Priče s Kvarnerskog mora, a donosi deset novela vezanih uz more. Urednica ovog izdanja Stajer-grafa iz Zagreba je Marijana Rukavina Jerkić. Književni kritičar Igor Žic uspostavio je paralelu između ove i knjige Rastka Schwalbe Knjiga o Kvarneru, dok je za Osmakove priče kazao da podsjećaju na prozu u trapericama. Autor pogovora knjige Branko Maleš ističe da je Milan Osmak napisao svoju dosad najozbiljniju novelističku knjigu, a brojne su proze tehničko-dokumentaristički uokvirene izdvojenim navodima iz stvarnosti, koji oživotvoruju obrađenu autorovu priču. Ili otvaraju nenametljiv piščev dijalog s vrsnim djelima svjetske literature o moru. Kim Cuculić
Kraj je srpnja 1914. U hotelu ni na nebu ni na zemlji sastaju se diplomati, političari, okrunjene glave, pjesnici, vizionari i špijuni na posljednjem razgovoru o tome može li se izbjeći ‘Veliki rat’. Autorica je na ideju o knjizi došla tijekom izrade svoje prethodne knjige Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima tako da i u knjizi Hotel u oblacima 1914. piše o Matošu (ali i ne samo o njemu), premda je Matoš u doba događanja radnje iz romana već bio mrtav, no zahvaljujući fantastici autorica ga je oživjela (“Pisala sam iz svojih vizija, fantazija, ali naravno, morala sam i proučavati povijesne činjenice, čemu se sve više posvećujem”).
Nužno zlo debitantski je roman 22-godišnjeg studenta dramaturgije Borne Vujčića. Roman je smješten u ambijent izmišljene zagrebačke gimnazije, a radnja prati natjecanje među razredima za što bolji uspjeh u ocjenama, kako bi osvojili nagradni izlet. Fokusirajući se na motiv pretjerane kompetitivnosti, Borna Vujčić školski život pretvara u političku alegoriju – razredi su države, neki učenici postaju vođe, a ostali su običan puk te im sudbina ovisi o odlukama onih na vrhu. Tu su i predstavnici medija koji oblikuju mišljenje masa, tajne službe zadužene za prljave poslove, ksenofobi i pacifisti, liberali i konzervativci; uspostavlja se tortura vlastodržaca, a i pitanje rata zadobiva važno mjesto u napetome zapletu. Glavnome protagonistu koji podmuklim spletkama pokreće sukobe pridruženo je mnoštvo sjajno profiliranih likova učenika čije sazrijevanje pratimo u brojnim, međusobno prepletenim i vješto vođenim rukavcima priče. Opisujući različita iskustva gimnazijalaca, autor autentično oslikava unutarnju borbu mladih ljudi s problemima koje nosi odrastanje, socijalizacija, izgradnja identiteta i imperativ prihvaćenosti među vršnjacima. Roman koji uvjerljivo oslikava život tinejdžera, a kroz prikaz školskog mikrosvijeta kao alegorijske preslike ideološki podijeljenog hrvatskog društva važnost pridaje i političkoj dimenziji priče, sigurno će biti jednako zanimljiv i mladoj i starijoj čitalačkoj publici.
Pripovjedač Davor Velnić… u svojoj prozi iskazuje različite registre i različita iskustva, no temeljnu motivaciju izvlači iz najpoznatijega mu ambijenta, otočkoga krčkog mikrokozmosa. Naime, u tom zavičajnom prostoru najpotpunije osjeća krajnjosti koje ga kreativno zaokupljaju, sjedne strane ljudsku patnju, a s druge ljudsku glupost / pretencioznost bez pokrića. Insular-ni svijet svojevrstan je laboratorij graničnih situacija, pars pro toto čovjekove sudbine u rasponima od dramatike do groteske, od junaka do oriđinala. Pripovijetka Majstor i pila ispričana u evidentno autobiografskom modusu, posebno je impregnirana pravom mukom egzistencije……Izrugujući se tuđem pričalaškom iživljavanju kao da na neki način refleksno udaljuje i kompenzativno distancira vlastiti postupak, ali u svakom slučaju samosvjesno otkriva različite razine vlastitoga zanimanja i sposobnost vladanja često skliskom i trivijalnom građom…
Zbirka priča Nade Gašić Posljednje što su vidjele četrnaest je „običnih“ ili sedam „udvostručenih priča“; ona koja slijedi prethodnu, svojim dokumentarnim, uglavnom govorno-monološkim izričajem, dodaje perspektivu koja baca novo svjetlo, još češće tamu, na motiv ili događaj. Prvotno, ovo su tek poremećaji svakodnevice koji bude zebnju, koja pak jača u kapilarnu jezu, sve dok ova ne preraste u paniku i ponekad u bezglasni užas. Lepeza strahova svjedoči o pandemijskom i temeljno potresenom svijetu, a valja izdvojiti mračni svijet prisvajanja identiteta ili krađe priča, duše. Paranoična atmosfera pojačana je prostorima kuća i stanova koji umjesto da štite svoje stanare kao da im rade o zdravlju i glavi. Posljednje što su vidjele je majstorska zbirka sijamskih priča po mjeri nevremena u kojem je nastala. – Kruno Lokotar
Roman Dora sa sjenama, napisan iz očišta, žene u poznim devedesetim godinama života, bogata je panorama osobnih, obiteljskih, političkih i društvenih događanja u hrvatskoj obitelji i društvu 20. i početka 21. stoljeća. Introvertirana priroda glavnog lica romana Dore, kojoj je osobno obilježje biti promatrač i čekati da se život odvija mimo i protiv nje, omogućava joj da iz sigurnosti svoje platnene kupole, plahte ili pokrivača kojim se prekriva preko glave, pobjegne od stvarnosti, od okrutnosti vremena i povijesti u sigurnost svoje intime riznice uspomena, njezino zaklonište od neprijateljstva svijeta. Svjetionici kroz njezin proživljeni život su dva portreta oca i majke koji je prate, od kada je postala svjesna onoga što je okružuje.
„SLIČNOST IZMEĐU LITERATURE ILI FILMA SA ŽIVOTOM, gospodine revizore, jedna je od najfascinantnijih zagonetki u ljudskom postojanju. Nikad ne znate imitira li umjetnost život ili je zapravo obrnuto. To vam je kao ono pitanje o jajetu i kokoši. Jednom sam gledao korejski film snimljen 2019. koji su preveli na engleski kao Way Back Home redateljice Sunjoo Park. Glavna junakinja Jeong-won silovana je prije deset godina, ali njen muž, s kojim živi u skladnom braku, o tome ne zna ništa. Iznenada policija je poziva na informativni razgovor i obavještava je da je silovatelj konačno uhapšen tražeći od nje da svjedoči. Njene stare rane i zatomljena bol izlaze na površinu kao pritajeni vulkan. U centralnoj sceni filma Jeong-won pita muža ljuti li se na nju. On kaže da je ljut, ali ne na nju, već samo onako ljut, generalno, univerzalno ljut što joj ne može pomoći jer ni sebi samom ne može pomoći. Muž izlazi van, a onda počne padati kiša koju azijski umjetnici u svim medijima toliko vole. Kamera se izmakne iz auta i pušta nas dugo da gledamo kako kiša ispire bol i liječi rane u svakom od njih pojedinačno kao i u njihovom odnosu. Nas dvoje takva kiša nikad nije rashladila… Naprotiv, suhoća i pustara bila je takva da nam je popucala zemlja pod nogama. Prostor se ispraznio od stvari i ljudi. Od životinja i cvijeća. Od svega… Nigdje više nije bilo ničega i nikoga. Ostao je samo vakuum i u njemu ja sam lebdim kao vrpca u praznoj cijevi. „Stanite malo s tim digresijama! Zbunjujete me, proderao se revizor iz mraka. Ovdje pokušavam zapisati vaše riječi. (ulomak iz knjige) „Austrougarski tunel potresni je roman koji tematizira silovanja žena na području BiH u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Temelji se na autentičnim dokumentima, ali je ispričan iz perspektive glavnog junaka, supruga jedne od silovanih žena. Život Alise i Omera, u to vrijeme mladih ljudi, raspao se u sitne komadiće nakon događaja koji su ih zadesili. U razgovoru s revizorom, Omer prebire po fragmentima svog života i pokušava ih sastaviti u razumljivu cjelinu. Midhat Ajanović Ajan je pisac, profesor filma, filmski autor i karikaturist, rođen u Sarajevu 1959. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. Od 1994. živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom. Predaje pripovjedne tehnike i estetiku filma i animacije na švedskom sveučilištu ”West” u Trolhättanu. Objavio je više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika – sedam romana te više djela iiz povijesti i teorije filma, animacije, stripa i karikature. Za svoj rad nagrađivan je na uglednim književnim i filmskim manifestacijama i izložbama diljem svijeta. Između ostaloga, dobio je i posebno priznanje za doprinos u proučavanju animacije koju dodjeljuje zagrebački Animafest. 2010. godine na Međunarodnom sajmu knjige u Göteborgu za roman Portret nacrtan ugljenom i kišom dobiva Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla. Za knjigu Film i strip (MH – Ogranak Bizovac, 2018.) dobio je nagradu za najbolju knjigu popularno-znanstvenog sadržaja na Sajmu knjige u Sarajevu 2019.
Priče sa Galiole Arsenija Jovanovića mnogo su više od putopisa. Vlasnik dinastije „Galiola” – jer svi Arsenijevi čamci i brodice na kojima je plovio zvali su se Galiola – pripoveda priču o svetu još od vremena kada je kao sedmogodišnjak spustio mamino korito za veš u reku i otisnuo se sa dvogodišnjim bratom u daleki svet. Otada, malo vremena je proveo na sidrištu, svejedno da li je u Rovinju ili u Beogradu. Luke postoje da bi se iz njih isplovilo. U ovoj knjizi pluta rasuti teret jednog života koji se živeo punim jedrima. To su studije o pomorstvu, brodski dnevnik, avanturistički roman, memoari, vodič za plovidbu Savom i Dunavom, Crnim, Mramornim, Egejskim, Jonskim i Jadranskim morem. Brodio je Arsenije na svojim Galiolama mnogo dalje. I po horizontali, i po vertikali. „Galiola” nisu samo brodovi i čamci. Galiola je i hrid na Severnom Jadranu, tačka sa kojom se okončava ovaj putopis. Dragan Velikić
Radnja romana smještena je u mirno naselje u predgrađu Goteborga. Karolina Lotman je umjetnica koja živi u takozvanoj zajednici poliamori s dva muža, Simonom i Haraldom. Jednog jutra Karolina je nađena otrovana u svom stanu.
Nakon izvrsne zbirke priča Tumačenje snova (2016.) ovjenčane Nagradom Kamov, Ivana Rogar napisala je roman koji na apsurdan i duhovit način prikazuje ono što se čovječanstvu ciklički događa, ali je spletom okolnosti nenamjerno uspio prikazati situaciju sličnu ovoj koju proživljavamo u proljeće 2020. Disfunkcionalna obitelj živi u oronulom stanu izolirana od svijeta, u neimenovanom gradu u kojem građani izlaze samo ne bi li nabavili osnovne namirnice. Roman je zamišljen kao slagalica čije dijelove čitatelj stavlja na svoja mjesta i naposljetku dolazi do cjelovite slike o sveopćem srozavanju života. Počevši kao začudan čin, u kojem ispočetka nije jasno tko pripovijeda, a još manje gdje i zašto, pripovijedanje se pomalo raspetljava te završava potresnim zaključkom. O nevolji koja ih je zadesila likovi ne govore, što čitatelja stavlja pred zagonetku koju mora raspetljati kao u kakvu trileru.
Zbirka kratkih priča riječke autorice sadrži 21 priču, a naziv je dobila po kratkoj priči „Freska“ za koju je autorica primila nagradu. U pričama su na realističan način obrađene suvremene teme, a neke od njih pisane su i u prvom licu.
Ariadna isprekidane niti novi je roman nagrađivanog pisca Stjepa Martinovića, crnohumorno-sentimentalni mozaik zapisa o danima u kaznenom bataljonu nekadašnje armije, u nekadašnjoj zemlji, nekadašnjih godina… Žanrovski punokrvan roman – obilježen jedinstvom mjesta, vremena, atmosfere, imanentne dramske linije… svojom se mozaičnom strukturom naslanja na umijeće pričanja priče, izazivajući bezbroj reminiscencija, asocijacija… o vremenu koga kao da nikad nije ni bilo. Neuobičajene (patchwork) strukture, roman je ispisan niz portreta „prašinarskih“ prijatelja, a i ljudi (samo)isključenih iz tog kruga, gotovo reportažnih izvještaja o događajima i situacijama… prožet jetkim humorom i oporom nostalgijom – ni najmanje žâlom za prohujalim, nego stanovitom rezignacijom zbog neponovljivosti prigode da se, u ambijentu obilježenom slomom mnogih civilizacijskih i etičkih standarda, razbudi najbolje u sebi i odupre eroziji iskonske plemenitosti s kojom mladi ljudi polaze ususret prvim radikalnim iskušenjima. Temeljna je dvojba u potki ovog romana: komu i čemu služi podsjećanje na dane u kaznenom bataljonu armije koje odavno nema, u zemlji također izbrisanoj s geopolitičke karte – u uvodu je prikazana kao hommage izvrsnoj momčadi, kakva smo bili u onoj vukojebini, sastavljeni jedinstvom mjesta, vremena, uniforme… dnevnoga reda i rasporeda, ciničnog odnosa prema narodnoj vojsci, zajebantsko-podjebantskim odnosom prema oficirima, također po kazni upućenima u makedonsku pripizdinu u kojoj je jedini sat na trgu, postavljen za Otomanskog Imperija, riknuo kad je vojvoda Stepa Stepanović onuda prošao s defloriranoga solunskog fronta prema Negotinu na Vardaru. Gdje li smo, pak, danas? Kojim smo se stranama svijeta, etničkim torovima i vrijednosnim pustopoljinama raštrkali? Bismo li, kako se slikovito kaže, barem dvojica od nas htjeli biti članovi istoga (engleskog) kluba? Bismo kurac! Ne bi nas sabrao ni ukop čestitoga kapetana Ante Vrankovića, vjerojatno jedinog oficira u onomu zasranom ničevu koji je mogao ponijeti naslov časnika, gentlemana pače, a kamoli bismo se okupili bez značajnijeg povoda, odnosno razloga. Pa ipak, jednom začeta priča odupire se zaboravu, živi svoj život – jednako kao i sjećanja na ljude koji vjerojatno nikada nisu bili onakvi kakve iz pamtim… kao što su i oni ponijeli u memoriji nikada postojećega mene.“
Izražava jasan postmodernistički prosede izbjegavanja svakog prosedea smrti, ali nam baš to izbjegavanje, ta mučnina marginalizacije smrtnog problema (…) – dokazuje da su u novom hrvatskom pjesništvu uspješno ugroženi ne samo krugovaško-razlogovski problemili strukturalni projekt Pitanja, nego i sam nukleus, nulta točka poetičke tehnologije, tako da je jedini izlaz stvaranje novog pjesničkog aktanta, odnosno subjekta. Općenito bi se moglo reći da Mićanovićevo poimanje slike nije toliko sintagmatski (polinomno), koliko diskurzivno. Slika je cjelina govora, cjelina pamćenja i doživljajna jedinica, koja se dosu neovisno sklada govornim tijekom u veće cjeline. Nedvojbena je evokativna označenost tih slika; to znači da Mićanovićeve slike evociraju i kao da evociraju čak onda kada su proizvod manje obvezujuće spekulacije o pismu.
Kroz formu kraćeg romana ili duže pripovijesti Darija Perković isprepleće zanimljivu priču na sebi svojstven način. Tu se ponajprije misli na spretno građenu fabulu na nekoliko razina, bilo da je riječ o glavnoj koja prati trenutak „buđenja“ protagonistice Eve simbolična imena, bilo o retrospektivnoj kojom uvodi nove likove sa svojim sporednim pričama. Njezina se proza odlikuje jednostavnom naracijom i originalnim zapletima prožetim emocijama i snagom ljubavi, ženskim smislom za detalj i za lijepo, izraženom u ljudskošću i vjerom u čovjeka koji mora smoći snage za novi početak. U djelu Što vidiš“ provlači se motiv zrcala kao jedinoga istinskog, ali nijemog svjedoka Evina života. Na početku romana ono je osobno zrcalo koje se javlja kao znak nečiste savjesti, a ubrzo se pojavljuje i u obliku odraza, kao retrovizor koji je u sjećanju na roditelje i koji otvara ključno pitanje: Što vidiš? *** Darija Perković rođena je u Šibeniku. Srednju školu završila je u Zagrebu, gdje se rano istaknula u manekenskom pozivu. U Trstu živi od 1977. godine, s prekidom od nekoliko godina provedenih u Cape Townu, u Južnoj Africi. U dosada objavljenim romanima Koraci i Proročice autorica govori o isprepletanju fizičkog i duhovnog putovanja s autobiografskim primjesama. Što vidiš treći je roman Darije Perković u kojem se očituje njezina književna zrelost i dobro poznavanje psihologije ljudskih postupaka.
Abilo mi je…Svjetlane Gjoni, dobitnice V.B.Z.-ove nagrade za roman Nula Nemo, zbirkaje uzbudljivih i intrigantno napisanih kratkih priča o ‘malim’ ljudima i ‘malim’ životima rasutim starim kontinentom, od Zagreba i Opatije do Beča i Moskve. Slijedeći kronologiju jednog dužeg ljudskog života, Abilo mi je… iscrtava kompleksan mozaik likova koji se pojavljuju i nestaju, epizodisti su u jednim, a glavni junaci u drugim pričama. Od ranog puberteta, preko adolescencije i zrele dobi do pozne starosti, pred nama je plastičan prikaz jedne apstraktne a opet apsolutno prispodobive, svakidašnje egzistencije koja se doima univerzalnom i na trenutke gotovo bolno poznatom. Likove pratimo jednako minuciozno i zavodljivo u sasvim nevažnim kao i u prijelomnim životnim događajima; s njima prolazimo popodnevne kave, kao i vjenčanja isprovode. Sveto ispričano je vještinom i sigurnošću koja garantira da ove priče nećete lako ispustiti, a krhka, šarena menažerija njihovih likova učas će vam se naći pod kožom.
Velikić je svoj roman-omnibus realizovao u tri veoma asimetrična poglavlja. U prvom je narator Danijel, ostareli dirigent, koji ispoveda svoj život. U drugom poglavlju, koje je okosnica romana, njegov će se slušalac pojaviti na sceni: Rudi Stupar, mladić iz vojvođanske varoši, nesuđeni glumac. Treće poglavlje samo je kratki appendix, u kojem junaci koji defiluju romanom iz svog, do tada nečujnog glasa svode račune s Rudijem. Možda je najveća vrlina Velikićevog pisanja, koja je uvrhunila baš u ovom romanu, njegovo izvanredno prefinjeno osećanje za životni detalj koji prikazuje i priziva sa gotovo šamanskom moći materijalizacije. Teofil Pančić
Kartezijanski roman prema istinitoj priči.
Svijet Luke Skjavetića, mladog doktora astrofizike, prostire se od istarskog gradića Mednjana, planetarno poznatog po malvaziji, pa sve do američkog Stjenjaka gdje se uzdiže kupola najvećeg i najbeskorisnijeg opservatorija na svijetu – Mount Dolymara.Tajni zapisnik inkvizicije sa saslušanja Galileja i njegov crtež neobičnog asteroida pokraj Jupiterova mjeseca Kalisto, koji je stoljećima ležao skriven u vatikanskim arhivima natjerat će Luku da se vrati u stari kraj i napušteni bakin silos pretvori u zvjezdarnicu. A u rodnom ga Mednjanu u punom sazivu čeka najčudnija postava ljudske komedije, urnebesna kakofonijska simfonija, fauvistički kolaž – izvorni hrvatski reality-show. No oči strasnog kozmičkog voajera i lovca na asteroide zabljesnut će liječnica Bianka, a njihova veza naći će se na kušnji kad im se u život uplete zvijer u obliku sezonskog radnika potpuno fantastičnih tjelesnih svojstava.Svojim drugim romanom Ja i Kalisto Dejan Šorak će naizgled ležernim, ponekad apsurdnim, ponekad jetkim ali najčešće duhovitim zarezima imaginarnog pera zasjeći u tkivo dvadeset prvog stoljeća. Cijeli svijet je na pozornici u mikrokozmosu malog gradića gdje svemirski basovi iznad globaliziranog sela puštaju vibru od koje trnu zubi. Dejan Šorak drži prst na žili kucavici čovječanstva i odbrojava. Jer izgleda da je kucnuo čas. Oni su tu!
