Ariadna isprekidane niti

Ariadna isprekidane niti novi je roman nagrađivanog pisca Stjepa Martinovića, crnohumorno-sentimentalni mozaik zapisa o danima u kaznenom bataljonu nekadašnje armije, u nekadašnjoj zemlji, nekadašnjih godina… Žanrovski punokrvan roman – obilježen jedinstvom mjesta, vremena, atmosfere, imanentne dramske linije… svojom se mozaičnom strukturom naslanja na umijeće pričanja priče, izazivajući bezbroj reminiscencija, asocijacija… o vremenu koga kao da nikad nije ni bilo. Neuobičajene (patchwork) strukture, roman je ispisan niz portreta „prašinarskih“ prijatelja, a i ljudi (samo)isključenih iz tog kruga, gotovo reportažnih izvještaja o događajima i situacijama… prožet jetkim humorom i oporom nostalgijom – ni najmanje žâlom za prohujalim, nego stanovitom rezignacijom zbog neponovljivosti prigode da se, u ambijentu obilježenom slomom mnogih civilizacijskih i etičkih standarda, razbudi najbolje u sebi i odupre eroziji iskonske plemenitosti s kojom mladi ljudi polaze ususret prvim radikalnim iskušenjima. Temeljna je dvojba u potki ovog romana: komu i čemu služi podsjećanje na dane u kaznenom bataljonu armije koje odavno nema, u zemlji također izbrisanoj s geopolitičke karte – u uvodu je prikazana kao hommage izvrsnoj momčadi, kakva smo bili u onoj vukojebini, sastavljeni jedinstvom mjesta, vremena, uniforme… dnevnoga reda i rasporeda, ciničnog odnosa prema narodnoj vojsci, zajebantsko-podjebantskim odnosom prema oficirima, također po kazni upućenima u makedonsku pripizdinu u kojoj je jedini sat na trgu, postavljen za Otomanskog Imperija, riknuo kad je vojvoda Stepa Stepanović onuda prošao s defloriranoga solunskog fronta prema Negotinu na Vardaru. Gdje li smo, pak, danas? Kojim smo se stranama svijeta, etničkim torovima i vrijednosnim pustopoljinama raštrkali? Bismo li, kako se slikovito kaže, barem dvojica od nas htjeli biti članovi istoga (engleskog) kluba? Bismo kurac! Ne bi nas sabrao ni ukop čestitoga kapetana Ante Vrankovića, vjerojatno jedinog oficira u onomu zasranom ničevu koji je mogao ponijeti naslov časnika, gentlemana pače, a kamoli bismo se okupili bez značajnijeg povoda, odnosno razloga. Pa ipak, jednom začeta priča odupire se zaboravu, živi svoj život – jednako kao i sjećanja na ljude koji vjerojatno nikada nisu bili onakvi kakve iz pamtim… kao što su i oni ponijeli u memoriji nikada postojećega mene.“