Mladenko Marijanović napisao je roman koji je ovdašnjoj literarnoj sceni nasušno potreban, jer otvara temu tranzicijske sadašnjosti obilježene posvemašnjom destrukcijom društvenih vrijednosti i mnogostrukim oblicima propadanja. Iznimno rijetko ovdašnji pisci tematiziraju sadašnjost u kojoj raste pustinja od koje, kako bi povodom Selimovićevog Derviša i smrti i slike društva u njemu kao političkog gubilišta rekao Kasim Prohić, ceptimo u strahu zagledani u budućnost. Enver Kazaz
Ono što se na početku činilo poput new age poigravanje s lakim drogicama, halucinantnim vizijama, dalekoistočnim snoviđenjima, ostavljanjem duše na drugim, dalekim kontinentima, sada se već čini kao posve formirana kritika jalovosti društva, koje postaje posve otuđeno, obesmišljeno, bespredmetno, osim ako mu ne nalijepimo etiketu, poput junaka jedne od njegovih pripovijedaka. U prošlom je romanu Robert Vrbnjak gotovo sustavno unio cijelu menažeriju svojih otuđenih (ali, paradokslano, ne i nesretnih i nezadovoljnih likova), dok je u ovoj knjizi proširuje za još jedan stupanj, ovaj put se ne libeći i nešto eksplicitnije društvene kritike, iako je ona samo jedno od sredstava kako bi se što bolje dozvala ta apsurdnost života, koji, ponekad završava i samoubojstvom, ali ovdje čak ni tako letalni završetak ne predstavlja značajniji tragični impuls, jednako kao što ni iskustvo neizbježne psihijatrijske klinike ne donosi izlječenje. Bolest je, kako bi se reklo, out there, prisutna je već u samoj biti našeg postojanja, pa prema tome nema niti mogućnosti njezinog izlječenja. Ukratko, riječ je o prozi vrijednoj čitanja: ne samo zbog stila, već ponajviše zbog sadržaja koji nam imanentno nameće autor, a riječ je o krajnje nepodnošljivoj gluposti egzistencije na koju je, ako ne jedini, a onda jedan od najboljih odgovora: j..e mi se.
Knjiga broj 42/IV
Knjiga 40. August Šenoa II.
Kad bi nadljudi postojali, mnogi bi od njih prije ili kasnije osvanuli u književnosti kao glavni junaci. U romanu Drhtajništvo Igora Rajkija nema nadljudi, ali postoji jedan nadjunak, junak nad svim drugim junacima – a to je jezik. Ovdje on nije alat za opisivanje svijeta, nego neobično živ organizam koji drugima, više ili manje ljubazno, ustupa mjesto u tekstu. S njim glavni junak ovoga romana ima najpotpuniji, najuzbudljiviji, najživotniji i najotvoreniji odnos. U svijetu koji nema ni volje ni talenta za riječ, Pisac i Jezik vole se sizifovski hrabro i nadahnuto. Prozaične činjenice služe im samo da bi ih strastveno formulirali na dijalektu međusobnog razumijevanja, na svojoj latentnoj nijekavštini u kojoj i nijemost ima viši smisao. Nitko im ne može pobrkati račune. Ni nadobudni lektor koji svoju bespomoćnost svako malo mora hladiti u tuš-kabini, ni metaforama poboljšane žene koje traže svoje mjesto u tekstu kao životu, ni nadobudni urednici koji inzistiraju na anemičnoj naraciji, ni roditelji kojima je jezik služio za nesporazume. Umjesto da s kolektivom drhti pred moći zbivanja i institucija, Pisac u ovom romanu drhti u orgazmičnom užitku semantike, sintakse i grafike, u sladostrasnom buntu protiv misaone i jezične inercije. To je ono zbog čega ćemo nakon ovog romana osjećati poboljšanim čulima, a o jeziku misliti nježnije i hrabrije – zahvalni Igoru Rajkiju što nam je svojom vještinom baratanja riječima nepovratno otvorio uši.
Dio drugi: Venecija smrti
Drugi roman Josipa Vujčića Balada iz predizborja opet je satira i freska-groteska na aktualne političke teme i likove. Dok je prvi Biste bez lica govorio o društveno aktualno poželjnom fantazmu „poštenog ustaše“, ovaj se bavi predsjedničkom predizbornom kampanjom, propitkujući je li feminizam protiv patrijarhata možda novi modus podjele, i prati rad i rat „Malog Maršala“ Maria, kojega smo upoznali u Bistama. Samo, ovaj put su Mariovi problemi veći, jer kvalitetnog kandidata u SOS-u (crvenokravataškoj Socijalno osviještenoj stranci čiji je glavni strateg) nema na vidiku, pa ga treba – izmisliti (makar to značilo pomirbu s bivšim ljubavnikom, „goebbelovski-crnim“ Mariom). Srećom, i ostali kandidati, predsjednica Željka Gabrić-Katalinić iz ZDS-a (plavokravataške Zajednice demokršćanskog svjetonazora), Nadan Pletikosa zvani Tata, bivši premijer koji se u predsjedničku utrku uključuje iz zatvora, nisu u milosti izbornog tijela, a ni onih koji iza PR-ovaca povlače konce, misterioznih, a tako poznatih, likova. No, zato se niotkuda, na krilima enigmatičnog ekonomskog čuda blještave obnove i razvitka doslovce zasranog grada, pojavljuje provincijski makarski kandidat Domagoj Letica, iza čijeg lika i djela stoji misteriozna supruga Morana i ozbiljno prijeti Mariovim pulenima i planovima. Kako je „logika davno prestala igrat ulogu u demokratskom procesu“, pred nama je još jedna neobuzdana i farsična priča koja sa zbiljom ima puno više veze nego što smo to spremni priznati. Josip Vujčić piše filmski, u kratkim scenama, dinamično i duhovito, uz stripovske oblačiće i onomatopeju, premrežava tekst motivima i simbolima od mitologije, preko botanike i mineralogije do pop-kulture. Slobodan, kako to može biti tek autentičan autor, Vujčić piše o sjenama, podrumima i rezidencijama visoke politike i niskih strasti, bez obzira i milosti, e da bi na koncu ova balada završila kao kancona.
Sonata, novi roman nagrađivane dječje književnice Đurđice Stuhlreiter, finalistice V.B.Z.-ove nagrade, nastavlja se na teme iz njezina prvog romana Bapske priče – nasilje, obiteljske patologije, položaj žrtve i posljedice traume. Ovaj put u središtu je priče djevojka Sunčana, na prvu tipična adolescentica u tipičnim sukobima s okolinom. No priča nas vraća u djetinjstvo, u jedan gradić, gdje u kućicama u cvijeću žive njezina obitelj i susjed Petar, njezin učitelj klavira, i gdje se rađa jedna stravična bajka o kojoj će djevojčica, a sada djevojka, godinama morati šutjeti.
a pokretanje ambicioznog projekta extremely extreme paintballa, koji će konkurirati najboljima u svijetu, agencija Adrenalin Tours izabire gotovo nenaseljen otok Ižulu u južnom Jadranu, na kojem postoje prirodni uvjeti prikladniji nego u amazonskoj džungli – opaka makija s bezbroj skrovišta i zapreka, napuštena pastirska skloništa i ruinirani objekti nekadašnje ratne mornarice s ukopanim skladištima i prostorijama za boravak posade. Ratne igre želatinskim kuglicama za službenike osiguranja i marketinških agencija poligon su za oslobađanje ratničkih nagona i najnižih strasti, dok je za Lucijana Anića povratak na gotovo neprepoznatljivi rodni otok prilika za sitnu zaradu, ali i neočekivanu posljednju romansu. Privržena partnerica postaje dragocjena sugovornica kada se počnu rasvjetljavati skriveni motivi organizatora ratnih igara kada se na otoku dogodi zastrašujuće ritualno ubojstvo… Stjepo Martinović odan je Mediteranu kao svojoj najdubljoj inspiraciji i roman „Paintball“ smješta na nepostojeći otok u dubrovačkom akvatoriju. Ratničke igre, romantika pod zvijezdama, najniže strasti, krvavo ubojstvo i trag osvete sastojci su još jednog raskošnog koktela žanrova koji iskusni i višestruko nagrađivani književnik miješa svojim bogatim književničkim iskustvom, novinarskim osjećajem za aktualno i rijetkim talentom za bogatstvo jezika kojim podjednako uvjerljivo opisuje akcijske scene i emocionalne nedoumice likova. Osluškujući prirodu i njezine poruke u zanosnim mediteranskim krajolicima, s istančanim osjećajem za portretiranje ženskih likova, Stjepo Martinović predstavlja se publici ponovno u novom i neočekivanom izdanju i ponovno jedinstven i prepoznatljiv.
Dovoljno dobra nastavlja sudbinu glavne junakinje Glumčeve Zagrepčanke. Od oca Branislava Glumca i majke Saške Mutić novorođena Marijana nosi sa sobom traume iz prvoga dijela svojega života, ali začudnom upornošću i sustavnošću bori se sa svim problemima koje život neumoljivo nosi. Jedan problem međutim nikako da riješi. Silna žudnja za rajevima koje jedino ljubav posjeduje Marijanu proganja sve do pogreba njenog ljubavnika Luje gdje se poslije više desetljeća susreće s Vanjom. I Vanja je pun sumnji, ali to ništa ne pomaže da s Marijanom ne krene u ostvarivanje njihovih žudnji iz Zagrepčanke. Marijana je u tom dugom nizu godina rodila narušenog sina Marka i ambicioznu kćer Ivu, golemu energiju uložila je u emotivne temelje braka s Davorom, kao psihijatrica liječi pacijenticu Teu, a sama odlazi kolegi psihijatru dr. Novaku. Autorica s dubinskim poznavanjem ulazi u sva Marijanina stanja i raspolažući velikim darom da zamjećuje bezbrojne psihološke nijanse svojih junaka pruža nam knjigu kakva ostavlja trajne tragove i razmiče naša područja razmišljanja. U rukama nam je briljantno pisan roman u kojem se krije pravo bogatstvo mudrosti o tajnama i ljepotama dugog putovanja kroz tame i svjetla sudbine. Alojz Majetić Tekst Saške Mutić čini mi se nekako poznatim, a ipak udaljenim i novim. Fabularna tekstura ima drugu vizuru, s istog embrionalnog izvora i istoga stilskog modela. Ni na što ne polažem autorsko pravo! Kada me je autorica damski upitala za pravo, odgovorio sam: Pišite, ako vas pali duboka, nepatvorena potreba. Želim Saški Mutić da talent potvrdi i drugijencima – novim knjigama. Osjećam se pomalo nelagodno, no i dobro. Potvrđuje se nezarđala, dosjetljiva, starolatinska: „Knjige doista imaju vlastitu sudbinu.” Mimo primarnog ili sekundarnog autora. Branislav Glumac
Roman prevoditeljice i indologinje Ive Gjurkin Lila priča je o odrastanju dvojice prijatelja, ali bildungsroman o samo jednom od njih. Gjurkin se vješto probija kroz njihovo djetinjstvo i mladost, dodirujući važne točke sazrijevanja, da bi progovorila o pronalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva samim sobom putem indijske filozofije o igri. Autoričino je pismo sigurno, kao da je napisala već stotinjak knjiga. Pripovijedanje je odmjereno i precizno, bez manjkova i viškova, uronjeno u društveni kontekst, a opet usredotočeno na bitno i pogođeno kod svake riječi. Autorica također ostvaruje besprijekornu cjelinu, a sve to prožimajući roman bogatom i dubokom indijskom filozofijom što odnos apsoluta i pojedinca, toliko važan za ovaj roman, približava i manje znatiželjnom čitatelju. Iako je riječ o prvijencu, Iva Gjurkin je napisala djelo zavidne kvalitete.
Priče o naizgled običnim ljudima, smještene u prepoznatljive vremensko-prostorne koordinate, nisu samo prozne minijature koje popisuju pomalo tjeskobne ljudske egzistencije i situacije (motivi bračnog nasilja, nemogućnosti komunikacije među parovima i dr.), već kao da u svakoj od njih možemo naići na implicitne ili eksplicitne zapise o smislu života, čiju jednoznačnost itekako narušavaju detalji koji prizore iz svakodnevnog života nadopunjavaju nijansom iracionalog i fantazijskog. Proza Lane Derkač spada u one rijetke iznimke koje ne pristaju na utrkivanje po ljestvicama čitanosti i prilagođavanje zakonima tržišne logike, iznimke u kojima su suptilnost i promišljanje nadređeni fabularizaciji i koketiranju s čitateljima, a svakodnevica sagledana iz drugog kuta i provučena kroz filter poetskog i filozofskog. Jagna Pogačnik
Ostali autori: Daniela Trputec Opis: Roman Glasovi ispod površine, pisan na Internetu, na tipkovnicama mlade autorice Daniele Trputec (25) i modernog klasika Alojza Majetića (72) štivo je kakvo prvi put srećemo u hrvatskoj a vjerojatno i u svjetskoj književnosti. Dvoje po svemu različitih autora upravo na tim izrazitim razlikama prate odnose između ženskih likova Ilirke i Daniele te muških Ivora i Otokara. Ljubavni višepleti unose i sudbinske odrednice dvoje autora koji se pojavljuju i kao likovi i kao suautori, dijele sudbinu u međusobnom mijenjaju svojstava, ali ulaze i sa svim tim svojstvima u životne putove ostalih likova. Atraktivna i nestandardna znanstvenica Ilirka Novak istražuje mogućnosti isčitavanja zvučnih zapisa iz doba starog Rima ali jednako tako najčešće s Danielom sudjeluje i u osluškivanju glasova ispod površine kad se dotiču pitanja ljubavi, prošlih ili sadašnjih, kad se ljudi nastoje čuti i osjetiti do dna bića. Brak između Ivora i Ilirke dobija svoj neobičan dio koji nazivamo bračnim trokutom a taj treći je nitko drugi nego dugogodišnja životna Ilirkina prijateljica Daniela. Trputčeva i Majetić izražavaju neke posve nove poglede na izuzetno složene odnose među ljudima posebno kad se u te odnose umiješaju ljubavne i spolne žudnje.
Medicinski triler sa primjesama fantastike, koji se bavi sudbinom nekoliko junaka, složenih ličosti, koji se nalaze u različitim medicinskim ustanovama, jedan sa traumatičnim i ekstremnim posljedicama nakon pokušaja samoubojstva, drugi sa mentalnim problemima.
Knjiga sadrži gotovo sve Novakove novele, kratke priče i crtice, osim Odmazde i Među apostolima koje je autor sam izostavio. Ovo je prvi puta da su one objavljene u ovom opsegu i u zasebnoj knjizi. Priče i novele u knjizi nisu poredane ni kronološki po nastanku ili objavljivanju, niti tematski, već po vremenskom određenju radnje i događaja u njima, te zapravo predstavljaju svojevrsnu kriptokroniku jednog života.
U djelu Vrime moje mladosti autorica Nelka Sardelić jezikom, stilom i opisom konkretnih događaja iz vlastitog života i života svojih sugrađana u kasnim 40-im i ranim 50-im godinama 20. stoljeća uspješno dočarava način života, običaje i jezik stanovnika Orebića i okolice.
Prva zbirka priča Bljuzga u praskozorje Predraga Ličine sastoji se od tri duže priče, možda čak novele. Novela zvuči tako francuski i art, a Ličina je autor izronio iz pop kulture, uglavnom američke, njegove priče najviše duguju stripu i filmu i žanrovima. Sve tri priče su satire na aktualne hrvatske nedaće i nestašluke, vrzmaju se oko žanrova, bešavno spajaju komediju, horor, romansu i (znanstvenu) fantastiku, hvataju razdoblje od Oluje 1995. do – budućnosti koja je prije distopijska nego utopijska. Kakogod, svaka dobra (znanstvena) fantastika je samo drugi put do prve zbilje, do prepoznavanja njezinih tendencija, a taj je put kod Ličine još i mahnito zabavan, humogroteskan. Malo je ovako dobrih priča, majstorski postavljenih i razvijenih likova, duhovitih i preciznih, reklo bi se filmskih dijaloga u našoj književnosti, pa ova zbirka prijeti da postane ozbiljan hit u lice društvenom ukusu i šutnji. Konkretnije, u ovim urnebeskim pričama možete sresti grupicu hevimetalaca Srba na traktoru s prikolicom na kojoj voze u lance zavezanog crnca kako bježe u Banja Luku i nalijeću na hrvatske vojnike od kojih je barem jedan panker; Mesija i Žutog na ljetovanju, otprilike Pišonju i Žugu 2.0, pripadnike nove generacije, geekove i jednako neodoljive luzere koji susreću vanzemaljce i upoznaju se s problemom lošeg gospodarenja vodenim resursima ili priču o tome što se događa kada se Zemlja prestane okretati, pa u Hrvatskoj zauvijek osvane i ostane prvi dan zime, bljuzga u praskozorje… – Kruno Lokotar