Drhtajništvo

Kad bi nadljudi postojali, mnogi bi od njih prije ili kasnije osvanuli u književnosti kao glavni junaci. U romanu Drhtajništvo Igora Rajkija nema nadljudi, ali postoji jedan nadjunak, junak nad svim drugim junacima – a to je jezik. Ovdje on nije alat za opisivanje svijeta, nego neobično živ organizam koji drugima, više ili manje ljubazno, ustupa mjesto u tekstu. S njim glavni junak ovoga romana ima najpotpuniji, najuzbudljiviji, najživotniji i najotvoreniji odnos. U svijetu koji nema ni volje ni talenta za riječ, Pisac i Jezik vole se sizifovski hrabro i nadahnuto. Prozaične činjenice služe im samo da bi ih strastveno formulirali na dijalektu međusobnog razumijevanja, na svojoj latentnoj nijekavštini u kojoj i nijemost ima viši smisao. Nitko im ne može pobrkati račune. Ni nadobudni lektor koji svoju bespomoćnost svako malo mora hladiti u tuš-kabini, ni metaforama poboljšane žene koje traže svoje mjesto u tekstu kao životu, ni nadobudni urednici koji inzistiraju na anemičnoj naraciji, ni roditelji kojima je jezik služio za nesporazume. Umjesto da s kolektivom drhti pred moći zbivanja i institucija, Pisac u ovom romanu drhti u orgazmičnom užitku semantike, sintakse i grafike, u sladostrasnom buntu protiv misaone i jezične inercije. To je ono zbog čega ćemo nakon ovog romana osjećati poboljšanim čulima, a o jeziku misliti nježnije i hrabrije – zahvalni Igoru Rajkiju što nam je svojom vještinom baratanja riječima nepovratno otvorio uši.