Lizi počinje da pozira nekima od najpoznatijih umetnika Prerafaelitskog bratstva. Džon Everet Milej je slika kao Šekspirovu Ofeliju, a Roseti je nebrojeno puta portretiše kao svoju voljenu Beatriče. Osećanja koja Roseti predstavlja na platnima uskoro će odjeknuti u burnoj aferi koju ima sa Lizi. Poneta virom tog sveta bez granica, a istovremeno okovana predrasudama svog doba, Lizi biva osuđena na dvostruki život, s jedne strane kao muza na pijedestalu umetnosti i stvaralac slika i pesama, a s druge kao „propala devojka“ koje će se porodica odreći. Dok Lizi pokušava da se izbori za svoj umetnički glas – kao slikarka i kao pesnikinja – izdaja, bolest i brojne nedaće nateraće je da se bori za svoje dostojanstvo. Niti ove neuobičajene ljubavne priče satkane su od živopisnih detalja, istorijskih ličnosti i komplikovanih društvenih odnosa. Rita Kameron daje glas jednoj od najuticajnijih, pa ipak gotovo potpuno zanemarenoj ličnosti fascinantnog perioda engleskog slikarstva – ženi čiju su lepotu svi obožavali.
Roman iz doba kršćanskih progonstva u trećem vijeku. Francuski izvornik – njemački obragjeno. Pohrvatio dr. Ivan Šarić, kanonik Vrhbosanski. Drugo iz Vrhbosne preštampano izdanje.
Napomena: knjiga je otpisana iz javne knjižnice. Dobrodošli u sutrašnjicu! Amerika duguje golem novac Kini, a istovremeno ratuje s Venezuelom! Sve njene građane nadzire moćna i jedinstvena Bipartizanska stranka. Svi oko vrata nose aparat koji prenosi njihove misli i razgovore te javno emitira njihov Bonitet. Šoping je jedina zabava. Naravno, za one koji imaju novac.Glavni lik romana, sredovječni Lenny Abramov želi živjeti vječno (radi u tvrtki za Beskonačno Produženje Života) jer je zaljubljen u Eunice Park, 24-godišnju Amerikanku korejskog podrijetla, koja, iako nesklona Lennyju i često okrutna prema njemu, pronalazi u njemu srodnu dušu i utočište od svojih zapovjednički nastrojenih imigrantskih roditelja. Supertužna istinita ljubavna priča, satira da-si-prerežete-žile prožeta autorovom apsurdnom duhovitošću, slijedi današnje najzlokobnije trendove koji ga odvode dalje od ovisnosti o Twitteru i Facebooku u postpismenu, potrošački zaluđenu Ameriku koja prezire knjige, novine, pa čak i razgovore. Taj otkvačeni ruski doseljenik spaja komediju Spavač Woodyja Allena s turobnom spoznajom Orwellove 1984 te stvara roman koji razotkriva moralni bankrot naše tehno-požude. Moguće je da elektronsko izdanje nosi virus koji će vam spržiti hard disk.
Roman govori o strastvenoj ljubavi između gospođice d’Albrecht i njezinog učitelja Augustina de Ramóna y Cordobe, koja je započela kad je Cordobinoj učenici bilo tek petnaest godina. Roman se odlikuje dotjeranim klasičnim stilom i govori o modernom strastvenom odnosu u povijesnom kontekstu. Taj ambigvitet daje knjizi izuzetan šarm i eleganciju i glavni je razlog što su ga francuski kritičari bez izuzetka hvalili i što je knjiga dobila tri prestižne nagrade za književnost. Pigmalionski odnos između de Ramóna i njegove mlade učenice koju podučava zadovoljstvima tijela i duha nailazi na vanjske i unutarnje prepreke, pa se ljubavnici rastaju i ponovno sastaju, sve do konačnog tragičnog kraja – kad gospođica d’Albrecht izgubi kćer koju je dobila s de Ramónom i posvećuje se asketskom životu požrtvovno liječeći žrtve kuge, kolere i ostalih zaraznih bolesti. Gospodin de Ramón neosporni je majstor u umijeću okrutnosti, povlačenja, lišavanja i ponižavanja. Gospođica d’Albrecht čista je ljubav, apsolut ljubavi, što će gospodin de Ramón prekasno shvatiti. Izuzetan tekst koji se čita u zanosu i stisnuta srca. Surovost puti i stranputrice tjelesne strasti, opisane su jezikom tako uzvišenim da nas gotovo guši.
Ružna žena nije samo estetska deformacija. Ružna je žena stanje uma. Tako protagonistica romana Seksualni život ružne žene opisuje vlastitu situaciju. Jucianara je ružna žena: ne pretjerano ružna, već najobičnije ružna. Istodobno se bez problema može stopiti s okolinom ili isticati na najneugodniji mogući način. Takva je sudbina ružnih žena koje svijet ne tretira jednako kao i one lijepe, ili barem prolazno lijepe. Jucianara će to vrlo rano u životu shvatiti – još kao djevojčica, kad se prvi put zaljubi i poželi svome odabraniku pokloniti srce od papira koje mu je izradila, a on je neotesano odbije zbog njezine ružnoće. Ona u suzama bježi u majčin zagrljaj i prepriča joj nesretni događaj. Bez ikakva komentara na ono što je čula, majka će je suhoparno upitati što je radila u školi. I dok će Jucianara nastaviti jecati, samo će je opomenuti neka se utiša jer na televiziji počinje sapunica.
Mnogo godina nakon rata, ostareli Stiven Vitli vraća se na malo, intimno hodočašće u nekada pomalo turobno, ali intimno i drago, danas gotovo neprepoznatljivo londonsko predgrađe u kojem je proveo dečaštvo, obeleženo traumom i avanturom Drugog svetskog rata; sveprisutni slatkasti vonj priveta (?), neke vrste korovnog bilja, njegova je prustovska madlena, nostalgična psihoaktivna supstanca koja ga vraća u te davne dane, pravo ka Srcu Tame, kao jednoj velikoj tajni koju je delio sa svojim najboljim prijateljem Kitom, dečkom iz Najbolje Kuće U Ulici (iza čije se naizgled uglađene atmosfere kriju mrak, hladnoća i patološko, sistematično nasilje), njegovim nedostižnim idolom…
Godina je 1970. i mladež zapadnog svijeta nalazi se na ekstatičnoj prekretnici: seksualna revolucija već je u kući, ili barem naviruje s praga. No, kao i svako drugo oslobođenje, ni ovo ne dolazi bez muke te unutarnjih i vanjskih previranja – protagonisti se moraju suočiti s činjenicom da između njih i sadašnjosti stoji njihova vlastita povijest – trudna udovica. Kao i u nekim prijašnjim Amisovim romanima, okvirni je pripovjedač alter ego, savjest glavnog protagonista, studenta engleske književnosti i amaterskog pjesnika Keitha Nearinga, koji s grupom pitoresknih prijatelja i znanaca provodi dugo, na više načina vruće ljeto u jednom toskanskom dvorcu. Keithov život pratimo sve do pozne dobi, ali gusta točka, vrijeme i mjesto gdje se sve preokrenulo, ostaje ta ljetna avantura, prepuštanje plimi promjene. Duhovit i majstorski ispripovijedan, uz brdo aluzija na klasične narative, od Dekamerona i Šeherezade do Dickensa i sestara Brontë), ovaj je roman istinski spomenik jednoj generaciji i, općenito – mladosti.
Roman Priča o Joséu metaforična je storija u kojoj se ogleda suvremeno ljudsko društvo, kriminal, zločin i kazna. Roman je to pisan u najboljoj maniri magičnog realizma južnoameričkih autora. Mladi kubanski emigrant José živi i radi s ocem stolarom na Floridi. Međutim, njegov se život u potpunosti promijenio kada je u želji da obrani svoju prvu ljubav kao sedamnaestogodišnjak ubio čovjeka. S 33 godine postao je sve ono što društvo u zatvoru od kriminalca može stvoriti i tada mu se pruža šansa da umanji kaznu tako da dio odsluži u zoološkom vrtu kao živi primjerak svoje vrste – čovjeka. U tako stečenoj “slobodi” i novom životu, José postaje medijska zvijezda. Ponovno se zaljubljuje, a priča dobiva neočekivan obrat. Priča o Joséu roman je o čežnji za slobodom, ljubavlju, ispričan na posve neobičan i zanimljiv način. Ako je kapitalizam džungla, socijalizam je zoološki vrt. Eliseo Alberto de Diego De Diego nudi onu sliku današnjeg društva za koju je zoološki vrt metafora i ogledalo. Slobodna Dalmacija
Pogrešno oteta i okrutno uz stropnu gredu vezana Sam Jones pokušava se prisjetiti svoje posebne ljubavne avanture. Bolni udarci, uz prirođen humor, potaknuti će junakinju da sav svoj duševni mir usmjeri na rješavanje životnih problema.
Te noći svakom tko se našao u zapadnom Hollywoodu u promjeru od deset blokova oko prestižnog restorana Mortons bilo je jasno da se nešto zbiva. I inače ponedjeljkom navečer u Mortons znaju svratiti krupne ribe filmske industrije, no tog ponedjeljka, 28. ožujka 1994., cijela prva postava Hollywooda slila se na ugao ulica Melrose i Robertson. Kordoni policajaca jedva su zadržavali gomilu, a filmske su zvijezde, neke sa zlatnim statuicama u rukama, pristizale u valovima pred ulaz restorana. Bila je noć 66. Oscara i časopis Vanity Fair organizirao je svoj prvi postoskarovski tulum. Među uzvanicima bio je i britanski novinar Toby Young koji je upravo preuzeo svoju novu dužnost suradnika u Vanity Fairu. Kao u Stingovoj pjesmi, taj se Englez pojavio u New Yorku pun fantazija o slavi, novcu i ljepoticama. Međutim, stvarnost se pokazala mnogo manje glamuroznom: nakon nepune dvije godine dobio je nogu u Vanity Fairu, propao moralno i materijalno i jedino što je nakon njegove newyorške epizode ostalo jesu ovi urnebesno zabavni crnohumorni memoari muške Bridget Jones, kako su ga Englezi prozvali. Osim zabave, ova knjiga nudi i znalački pogled na zahuktalu svakodnevicu jednog od najprestižnijih magazina na svijetu, nemilosrdno ga secirajući. Proglašavajući ugledni Vanity običnom slikovnicom fotogeničnih zvijezda, Toby Young zapravo je otvorio Pandorinu kutiju mnogo većeg problema: naime, imaju li priče koje nam plasiraju novinari, koliko god bile dobro zapakirane, ikakva smisla osim da što bolje prodaju novine. Ovo je priča novinara koji je samog sebe podvrgnuo nemilosrdnoj kritici – i time stekao bezrezervne simpatije publike. Na tragu vraga koji nosi Pradu, ali napisan nekoliko godina prije, ovaj bestseler rasvjetljuje skrivene mrakove vodeće svjetske novinske kuće – Condé-Nasta. Toby Young rođen je 1963. Tijekom svoje novinarske karijere otpuštan je iz mnogih poznatih novina i časopisa, među kojima su i londonski Times, Guardian, Independent, te newyorški Vanity Fair. Nakon memoara «Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi» («How to Lose Friends and Alienate People», 2002), o neuspješnim pokušajima da osvoji Manhattan, objavio je i nastavak – «The Sound of No Hands Clapping» – o podjednako uzaludnim naporima da uspije u Hollywoodu. Posljednjih pet godina zarađuje za život pišući kazališne kritike za Spectator. Uspješnica «Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi» adaptirana je 2003. za teatar i prikazuje se na londonskom West Endu.
Biblioteka : Klasična dela omladinske književnosti. Urednik : Milan Č. Jovanović, profesor književnosti Izanje izdavačke knjižarnice Radomira D. Đukovića. Pismo ćiriliaca.
S francuskog prevela Olja Petronić Opis: Odričem se svog sina, Pola; nemam nikakvo pravo na njega; ja sam slučajni otac, nanovo optuženik koji se nije pojavio na sudu. Ništa ne mogu da učinim za tebe; duguješ mi samo život, što će reći ništa značajno. Ni ljubav, ni poštovanje, ni obaveze. Kvit smo. I to ne u potpunosti, pošto sam ja dobio najbolje od tebe, šlag na torti, tvoj najslađi miris, tvoju mekoću, tvoj cvet, čistotu tvojih očiju punih poverenja koje mi je zadavalo bol.
Dvadeset i četiri minijature Kolodvorske proze Petera Webera započinju i završavaju suprotstavljanjem željezničkog kolodvora i Sikstinske kapele, mjesta paklenske buke i nebeske tišine. Između tih dviju krajnosti Weberovo se pripovijedanje kreće u zaigranom, bajkovitom fabuliranju, vodeći čitatelja od tihih lirskih prizora preko ekstatičnih masovki do tjeskobnih i grotesknih iskliznuća. U tom rasadištu novih urbanih mitova – velikom željezničkom kolodvoru – pisac postaje turistički vodič koji suvereno probija granice nastanjivih prostora, tvorac fantastične arhitekture i koreograf zagonetnih obreda anonimnih masa. Weberov kolodvor ukazuje se tako kao svijet skrivenih zbivanja i varljivih sličnosti, beskonačan univerzum u kojem red i anarhija ispituju svoje nove granice. Peter Weber (1968) svakako je jedan od najzanimljivijih švicarskih, ali i europskih autora današnjice.
Knjiga koja čitatelja vodi u sferu prijevare toliko snažno da je ne može ispustiti iz ruku dok čita, stvarajući u njemu osjećaj ovisnosti. Moj život kao velika laž, moralni je labirint izgrađen oko klimavog odnosa književnosti i laganja. U Kuala Lumpuru iz 1972., prepunom smrada i pare, Sarah Wode- Douglass, urednica londonskog časopisa poezije, susreće misterioznog Australca, Christophera Cubba. Chubb je prezreni književni varalica koji znatiželjnicima nudi vjerojatno prevarantski rukopis. No Sarah u tom sumnjivom rukopisu prepoznaje djelo istinskoga genija. Ali, tko je genij? Dok Sarah pokušava osigurati prava na rukopis, Chubb je uvlači u fantastičnu priču o prijevari, ubojstvu, otmici i izgonu – priču koja je moguća samo ako su njezini pripovjedači ludi. Moj život kao velika laž vrhunac je Careyjeve majstorske smionosti i zabavnosti.
Roman koji je New York Times proglasio jednom od pet najboljih proznih knjiga 2008. godine možda očekivano govori o New Yorku. Knjiga je to koju mnogi proglašavaju najboljim američkim romanom koji tematizira – svijet nakon 9/11“, velikim američkim romanom“, uspoređujući O’Neilla s piscima poput Saula Belowa, Johna Banvillea, Iana McEwana… Nigdjezemska počinje kao priča o nizozemskom bankaru Hansu koji nakon napada 11. rujna sa ženom i djetetom odsjeda u hotelu Chelsea. Kad mu se obitelj vrati u London, izgubljen u gradu i zemlji koju je počeo smatrati domom, Hans otkriva neobičnu njujoršku supkulturu i sprijatelji se s jednim od njezinih najživopisnijih pripadnika, Trinidađaninom Chuckom, gatsbyjevski privlačnim likom, koji mu pokazuje skriveno lice grada – svijet useljenika svih nacija i rasa.
