Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi

Te noći svakom tko se našao u zapadnom Hollywoodu u promjeru od deset blokova oko prestižnog restorana Mortons bilo je jasno da se nešto zbiva. I inače ponedjeljkom navečer u Mortons znaju svratiti krupne ribe filmske industrije, no tog ponedjeljka, 28. ožujka 1994., cijela prva postava Hollywooda slila se na ugao ulica Melrose i Robertson. Kordoni policajaca jedva su zadržavali gomilu, a filmske su zvijezde, neke sa zlatnim statuicama u rukama, pristizale u valovima pred ulaz restorana. Bila je noć 66. Oscara i časopis Vanity Fair organizirao je svoj prvi postoskarovski tulum. Među uzvanicima bio je i britanski novinar Toby Young koji je upravo preuzeo svoju novu dužnost suradnika u Vanity Fairu. Kao u Stingovoj pjesmi, taj se Englez pojavio u New Yorku pun fantazija o slavi, novcu i ljepoticama. Međutim, stvarnost se pokazala mnogo manje glamuroznom: nakon nepune dvije godine dobio je nogu u Vanity Fairu, propao moralno i materijalno i jedino što je nakon njegove newyorške epizode ostalo jesu ovi urnebesno zabavni crnohumorni memoari muške Bridget Jones, kako su ga Englezi prozvali. Osim zabave, ova knjiga nudi i znalački pogled na zahuktalu svakodnevicu jednog od najprestižnijih magazina na svijetu, nemilosrdno ga secirajući. Proglašavajući ugledni Vanity običnom slikovnicom fotogeničnih zvijezda, Toby Young zapravo je otvorio Pandorinu kutiju mnogo većeg problema: naime, imaju li priče koje nam plasiraju novinari, koliko god bile dobro zapakirane, ikakva smisla osim da što bolje prodaju novine. Ovo je priča novinara koji je samog sebe podvrgnuo nemilosrdnoj kritici – i time stekao bezrezervne simpatije publike. Na tragu vraga koji nosi Pradu, ali napisan nekoliko godina prije, ovaj bestseler rasvjetljuje skrivene mrakove vodeće svjetske novinske kuće – Condé-Nasta. Toby Young rođen je 1963. Tijekom svoje novinarske karijere otpuštan je iz mnogih poznatih novina i časopisa, među kojima su i londonski Times, Guardian, Independent, te newyorški Vanity Fair. Nakon memoara «Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi» («How to Lose Friends and Alienate People», 2002), o neuspješnim pokušajima da osvoji Manhattan, objavio je i nastavak – «The Sound of No Hands Clapping» – o podjednako uzaludnim naporima da uspije u Hollywoodu. Posljednjih pet godina zarađuje za život pišući kazališne kritike za Spectator. Uspješnica «Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi» adaptirana je 2003. za teatar i prikazuje se na londonskom West Endu.