Inkapsulirana tijela

Ibrahimovićev roman je mračan, istodobno i naivan i tjeskoban, kao da je napisan u bunilu dječjih bolesti, i na kraju, na jedan sasvim diskretan način, odličan. Za ovakvu knjigu treba i mira i vremena, treba strpljenja da bi se otkrilo ono po čemu se njezina priča razlikuje od tolikih drugih priča o odrastanju i sazrijevanju, pa na koncu, i od priča o kraju svijeta. Iako je tema sasvim druga, nešto u atmosferi ovoga romana me je podsjetilo na Von Trierovu Melankoliju, i to je jedan od većih komplimenata koji bi mi u zadnje vrijeme mogli pasti na um povodom suvremenoga romana. Miljenko Jergović