Orijentalizam

Said korijene orijentalizma pronalazi u srednjovjekovnoj Europi koja se opasnim islamskim protivnicima počinje suprotstavljati, osim oružjem, i upoznavanjem istočnih jezika i zabluda njihove vjere. Crkveni sabor u Beču donosi primjerice već 1312. godine odluku o osnivanju katedri arapskog jezika u većim sveučilišnim centrima, primjerice Oxfordu i Salamanci. Orijentalni studiji koji polako niču širom Europe dijete su želje da se pobije protivnik i dokaže kršćanska premoć. Kolonijalni uspjesi, koje u narednim stoljećima postižu europske države, dalje potiču orijentalne studije i istočne teme u književnosti. Prema Saidu prekretnica u orijentalizmu je Napoleonova intervencija u Egiptu 1798. godine, kada dotadašnja literatura o Arapima i islamu izravno utječe na terensku politiku Napoleona i njegovih zapovjednika, ali se i orijentalni Egipat otvara mnogobrojnim francuskim znastvenicima i putopiscima. Autor insistira na činjenici da ne samo da politika i državni interesi utječu na znanost i književnost, nego i obrnuto. Obrasci ponašanja kolonijalnih gospodara u Egiptu ili drugdje plod su ne samo terenskog rada, nego i kabinetskih napora putopisaca, filologa, povjesničara i geografa. Kolonijalni administratori često su, kako naglašava Said, poput Don Quijotea ostajali zarobljeni u svijetu predrasuda o iracionalnom, senzualnom, nesređenom, ambivalentnom, despotskom i barbarskom Orijentu, koji su upoznali u knjigama. Činjenica je, također, da znanstvenici orijentalisti, ni nakon što im je kolonijalna birokracija omogućila ponekad vrlo unosno zaposlenje na samom Orijentu, nisu napuštali viziju premoći upravo zbog svoje vladajuće pozicije…