55 lakih komada

Prvi problem s piscima koji se trude izbjeći i crnu i bijelu stranu, naravno, sastoji se u tome što im pisanje najčešće – budući ni crno ni bijelo – postaje sivo. Milošić je, međutim, jedna od onih rijetkih, sretnih iznimki: on piše šareno. Koloratura teksta mu je bogata, a spektar širok i vuče prema toplim bojama: živopisni detalji, repertoar svakodnevice i ležerna, visprena, žovijalna duhovitost… To elementarno umijeće žitkog esejizma – da se bude konkretan i apstraktan u razmaku od nekoliko redaka, refleksivan i životan u isti mah – Milošić je razvio do majstorskog stupnja: onog na kojem više i ne primjećujemo da je riječ o umijeću, jer se stvar razvija tako lagano i jednostavno, bez napora i otpora… 55 lakih komada nešto su kao album sa šarenim sličicama lepršave znatiželje, educirane zaigranosti i – što je, naposljetku, možda i najvažnije – vedre, opuštene životne radosti. Vrijedi ga listati iznova pa opet. Zbirka je raritetna. Iz pogovora Borisa Postnikova