Pristajanje

Slobodan Novak, autor najvrednijega romanesknoga ciklusa u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti, nakon gotovo tri desetljeća napisao je roman Pristajanje. Posrijedi je odlična proza u kojoj se prepoznaje karakterističan Novakov rukopis. Pristajanje se nastavlja na niz započet lirskim Izgubljenim zavičajem i njegovom apoteozom mitskoga djetinjstva, nastavljen legendarnim Mirisima, zlatom i tamjanom, u kojima su već sve iluzije pokopane, te dopunjene jetkim, (auto)ironičnim, narativno složenim Izvanbrodskim dnevnikom. Pri kraju životnoga glavni lik, narator u ich formi, ponovno je na svom otoku koji odavno više nije arkadijsko utočište (sad je sličniji -kavezu!) i na kojem se još samo može rezignirano očekivati – sretno potonuće. Pristajanje je još jedna bogata, aluzivna, višeznačna, slojevita, stilski dotjerana proza dostojna velemajstora ironije i intelektualne rezignacije kao i književno plodotvornih intonacija.