Profesija: passenger

Nela Milijić, nakladnica i književnica, naslovljava prvu knjigu Profesija: Passenger. Onome tko ima smisao za dragovoljnu sporost oka, ali ne i glave, naslov će biti odmah razumljiv kao autoričina šetnja prošlim ljubavima za moderno u književnosti, kojemu se očito još mnogo toga može nadodati iz vizure vlastite tuge, tj. ljepote. Kompaktna (tradicionalna) i rastresita (moderna i aktualna) slika svijeta, kao i primjerena književnost, ne ulaze naime u modne gabarite nego je to trenutačno stanje u osnovi nesretnog bića i njegovih, u odnosu na svijet/objekt, nejakih kondicija; razdjelnica je to koja upućuje na prvi ili drugi osjećaj događanja svijeta, premda, treba reći i to, izmiješano posezanje za mehanizmom i brojnika (označeno) i označitelja možda je i najčešći način organiziranja umjetničkog teksta (poezije osobito)… No sami horizont bitno atomizirana svijeta, bez obzira na eventualnu umjetničku, modnu pa i uspjelu adekvatizaciju, ne bi smio doći u pitanje; nije naime riječ o modi, njenoj ingerenciji i posljedičnom umjetničkom gradbenom konstruktu, nego prije svega o lošoj i usitnjenoj realnosti suvremena svijeta kao nedvojbenoj praksi aktualna života (bez orijentira, dakako) u načelu. Formalno-izvedbena dominanta stihova Nele Milijić jest više-žarišna značenjska podloga koja oblikuje poetsku informaciju primjerenu ipak ponajviše, kako se nekad zvalo, iskustvu jezika, a sada – šire pridržanoj označiteljskoj praksi u mlađem i srednjem uzrastu pjesnikinja i pjesnika. Autoričina je kompozicijska izvedba poetskog teksta rastresita, višemotivska i fragmentarna; tako komponiran poetski sastavak s nekoliko semantičkih izvorišta, adekvatizira rasuti aktualni svijet bez jasne orijentacijske točke, pa Nela Milijić takav izbor teksta i adekvatizirana svijeta nesumnjivo dijeli s gotovo svim mlađim modernistima u suvremenoj hrvatskoj poeziji, njihovim sad već pomalo prošlim nekad čvrstim poetičkim jedinstvima, tj. modelima hrvatskih pjesnika mlađe i srednje dobi, uz dakako osjetan doprinos imaginativnog svijeta same autorice. Uz takvu dominantnu, ali ne isključivu, primjenu postupaka modela nazivnika, tj. označiteljske prakse… pjesnikinja kao svoj autorski doprinos naglašava novinu u tematsko-motivskoj razini teksta. (Iz recenzije : Branko Maleš)