Smaknuta lica

Početni dramski opus Ivane Sajko duboko je karakteriziran suvremenim teatarskim mišljenjem, ne toliko kroz utjecaj konkretnih predstavljačkih, izvedbenih ili teatarskih tekstova, koliko potragom za mjestom dramskog pisca u teatru koji čak kad uključuje u svoju izvedbu dramski tekst, ne traži od njega da za predstavu čini, nego da u predstavi bude u svoj svojoj referentnoj protežnosti. (…) Živjeti u svijetu kazališta nije ništa manje važno za Ivanu Sajko od življenja u svijetu oblikovanog realiteta, onoga koji dijelimo s drugima. Zato i referiranje na suvremenu kazališnu problematiku, istraživanja u području same umjetničke prakse i različitih praktika, upućuje na suvremenost drame omogućenu shvaćanjem kazališta u homološkom odnosu sa svijetom. Ivana Sajko danas ima teatar s kojim korespondira, samo je pitanje hoće li u njenim dramama netko naći dobru oprugu za daljnje promišljanje vlastitog teatra ili će to također pasti na Ivanina leđa, kao što se u hrvatskom teatru s piscima i dramaturzima u posljednje vrijeme često događa. (Goran Sergej Pristaš)