Agonija Europe

Razgovori i susreti Guglielmo Ferrero, Paul Valéry, Thomas Mann, Benedetto Croce, André Gide, Nikolaj Berdjajev, Georges Duhamel, José Ortega y Gasset, Julien Benda, Salvador de Madariaga, Charles Ferdinand Ramuz, Gonzague de Reynold, Charles Maurras, Giovanni Papini, François Mauriac, Jacques Maritain, Carlo Sforza, André Siegfried, Maksim Gorki, Luigi Pirandello, Filippo Tommaso Marinetti, Dmitrij Sergejevič Merežkovski, Adriano Tilgher, Miguel de Unamuno … impresivna je to plejada glasovitih i nekolicine manje poznatih ličnosti prve polovice XX. stoljeća čija su razmišljanja o Europi – kao političkoj svijesti, duhovnoj i moralnoj vrijednosti, kao simbolu, ali i o Europi koja krajem tridesetih pred naletima međuratnih totalitarizama, fašizma odnosno nacizma s jedne i komunizma s druge strane, umire i sagorijeva u mraku i izvjesnosti krvave budućnosti – sabrana u ovoj knjizi u formi razgovora što ih je s njima u međuraću vodio Bogdan Radica, i sam intelektualac europskoga formata, prijatelj mnogih od njih, “čovjek s periferije” koji je tako strasno participirao u promišljanju sudbine europske matice. Na stranicama ovih Radičinih susreta i razgovora čitatelj se sastaje s ljudima koji su svoju vlastitu sudbinu učinili istovjetnom sa sudbinom čovjeka i njegove biti, upoznaje bogatstvo misli tih književnika, filozofa i političara različitih svjetonazora i političkih orijentacija te osjeća silnu zabrinutost i opravdanu sumnju u sudbinu Europe na pragu tragedije Drugoga svjetskoga rata. Bogdan Radica (Split, 1904 – New York, 1993), kritičar, esejist i publicist, poliglot, sveučilišni profesor, erudit, diplomat, politički emigrant, antifašist i liberal, nacionalist i kozmopolit istodobno, politički vizionar, svjedok povijesti XX. stoljeća. Objavio je sljedeće knjige: Colloqui con Guglielmo Ferrero, Lugano, 1939, Sredozemni povratak, München-Barcelona, 1971, Hrvatska 1945, München-Barcelona, 1974 (Zagreb, 2. izd. 1992), Živjeti nedoživjeti, I-II, München-Barcelona, 1982-1984. Agoniju Europe je 1940, mimo vlastite nakane, objavio u Beogradu u ćiriličnom izdanju i na srpskome jeziku. Koliko je Radicu-emigranta ta činjenica opterećivala, posebice potkraj života za prvih godina hrvatske neovisnosti, svjedoči u pismu iz 1991: “Moja je teška želja da se konačno na hrvatskom izda moja Agonija Evrope… To me jako muči. Volio bih je vidjeti prije svoje smrti, jer je to najbolje što sam doprinio i našoj i europskoj kulturi ovog vijeka.”